Legislator Jurisprudence & Législation
I Kž-497/1996-3 Généré par l'IA

Criminal appeal dismissed; robbery conviction upheld due to lack of evidence proving force and theft elements.

Numéro de cause I Kž-497/1996-3
Autorité / Tribunal
Juridiction Croatie (HR)
Date de la décision
Issue du litige Rejeté (Dismissed)

Synthèse Legislator

Généré par l'IA

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a first-instance acquittal of four defendants for robbery. The prosecutor argued that victim testimony regarding the use of force and property damage should have established guilt despite the defendants' denials. The court ruled that the first instance correctly relied on the defendants' consistent defense and the victims' delayed reporting to conclude that force and theft were not proven beyond reasonable doubt.

Regeste Legislator

Généré par l'IA

Čl. 127. st. 2. KZRH; Čl. 340. toč. 3. ZKP: In criminal proceedings, the court must base its conviction on evidence proving all elements of the crime; if the prosecution fails to prove the use of force or the commission of theft, the defendant must be acquitted, and the appeal based on insufficient evidence must be dismissed.

Mots-clés

Généré par l'IA
robbery charge use of force theft elements acquittal appeal reasonable doubt joint criminal act prosecutor appeal

Dispositions légales citées

Généré par l'IA
Čl. 127. st. 2. KZRH
zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 25.
Čl. 340. toč. 3. ZKP
Pobijanom presudom na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP oslobođeni su od optužbe opt.
Čl. 387. ZKP/97
Slijedom iznijetih razloga, sa žalbom državnog odvjetnika na temelju čl. 387. ZKP/97 postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Vous souhaitez savoir comment cet arrêt s'applique à votre dossier ?

Analysez cette décision avec la législation fédérale, le droit cantonal, la doctrine et la jurisprudence subséquente dans Legislator AI.

Ouvrir dans Legislator →

Texte complet

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 497/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Neve Šibl, Senke Klarić-Baranović i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak- Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. U. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 25. travnja 1996. godine br. K-6/95, u sjednici održanoj 5. veljače 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP oslobođeni su od optužbe opt. M.U., M.G., I.V. i D.J. da su na način i pod okolnostima pobliže opisanim u izreci te presude počinili kazneno djelo razbojništva u sastavu grupe iz čl. 127. st. 2. KZRH.

Protiv te presude žalbu je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnio državni odvjetnik te predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući istaknutu žalbenu osnovu državni odvjetnik navodi, da je kod neprijeporno utvrđenih činjenica, da je opt. M.U. ovisnik o drogama, da je prema oštećeniku D.K. upotrijebio silu na način da ga je bacio na krevet a zatim na njega bacio i madrac i prijetio mu, da je u sobi bilo sve ispreturano te da oštećenici (D.K. i njegova majka) nisu inzistirali na svom obeštećenju, svakako trebalo vjerovati okolnosnim iskazima tih oštećenika ču djelo, kao što je to postupio sud prvog stupnja. a ne obranama optuženih koji pori

Međutim, potpuno suprotno navedenim stajalištima državnog odvjetnika ovaj sud nalazi, da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je iz obrana optuženih, a ne iz iskaza oštećenih, izveo zaključak o nedokazanosti kaznenog djela, onog i onakvog za koje se optuženici terete, pa ovo, i kada je riječ samo o opt. M.U.

To zato, što su upravo obrane optuženih međusobno suglasne, istovjetne od početka pa stoga i uvjerljive, što se baš ne bi moglo reći za iskaze oštećenih, kada se oni analiziraju i međusobno uporede na način na koji je to postupio sud prvog stupnja, neovisno o tomu, što su oštećeni podnijeli kaznenu prijavu, kada se ima u vidu da su je podnijeli nakon nekoliko dana (list 5 spisa) a ništa ih nije spriječavalo da je podnesu odmah, budući da je oštećenikova majka prepoznala četvrtooptuženog D.J., a oštećenik tvrdi, da je zapisao broj vozila kojim su se optuženici dovezli. Stoga ta činjenica, povezana sa upornim negiranjem oštećenika da bi on poznavao opt. M.U. i da bi mu bilo kada nije prodavao heroin, može imati i drugačiji značaj od onog koji mu žalitelj pridaje,

dapače, može ukazivati i na zainteresiranost i kalkulaciju samog oštećenika.

Stoga je i po nalaženju ovog suda, kod donošenja konačnog zaključka o postojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti optuženih, svakako trebalo poći upravo od te činjenice, od koje je pošao i sud prvog stupnja, da su se opt. M.U. i oštećenik od ranije poznavali kao ovisnici, da je upravo opt. M.U. od oštećenika kupovao heroin, da je to bio razlog da opt. M.U. kritične noći, jer je bio u apstinencijskoj krizi, svakako želio doći do heroina i iz tog razloga kao vozača angažirao drugooptuženika M.G. da ga kod oštećenika odveze, opravdano računajući, da će mu oštećenik heroin prodati kao što je to i do tada činio (iz obrane optuženika na listu 100 spisa - suprotno tvrdnji žalbe proizlazi - da je on kritične večeri uza se imao novca za kupnju droge) a ostali optuženici potpuno nezainteresirani bilo za nabavku droge ili novca, da su krenuli sa optuženikom, posebice četvrtooptuženik D.J. i trećeoptuženik I.V. koji su se slučajno zatekli u društvu sa drugooptuženikom M.G. kada ga je prvooptuženik M.U. zamolio za prijevoz, kao što je trebalo i uzeti, da je ponašanje prvooptuženika M.U. (bacanje oštećenika na krevet, preturanje po sobi i prijetnja "da će mu za vrat dovesti policiju") zapravo ispoljavanje njegovog bijesa zbog odbijanja oštećenika da mu drogu proda, u čemu su ga međutim, ostali optuženici umirivali.

Prema tomu, pravilno je sud prvog stupnja na temelju obrana optuženih i iskaza oštećenih, ocijenjenih po svom slobodnom sudačkom uvjerenju zaključio, da sila kao element ovog složenog kaznenog djela nije u konkretnom slučaju dokazana, da nije dokazano ni da je izvršena krađa, a isto tako, da nije dokazano postojanje dogovora između optuženih o njihovom zajedničkom kriminalnom djelovanju, pa ni prećutnog.

Slijedom iznijetih razloga, sa žalbom državnog odvjetnika na temelju čl. 387. ZKP/97 postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 5. veljače 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Ana Garačić v.r.