Rev-2407/1991-2 — Rev-2407/1991-2 — Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B Broj: Rev 2407/1991-2 P R E S U D A U IME REPUBLIKE HRVATSKE! Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnića, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u radnom sporu tužitelja (prije predlagatelja J. Đ. iz N., kojeg zastupa punomoćnik B. H., odvjetnik iz O., protiv tuženika (prije protupredlagatelja) D.-i. k. S. s.p.o. iz V., kojeg zastupa punomoćnik T. B., dipl. pravnik, radi poništenja odluke o izricanju disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 9. svibnja 1991. godine, posl. br. Gž-1806/91-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 18. veljače 1991. godine, posl. br. P-86/91-5, u sjednici održanoj dana 19. veljače 1992. godine p r e s u d i o j e : Odbija se revizija tuženika kao neosnovana. O b r a z l o ž e n j e Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: "Poništava se odluka Disciplinske komisije tuženika broj … od 4. listopada 1990. i odluka Radničkog savjeta tuženika br. … od 29. listopada 1990. godine kojom je tužitelju izrečena mjera prestanka radnog odnosa kao neosnovana". Drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da revizijski sud ukine pobijanu i prvostepenu presudu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja, niti se Javni tužilac Hrvatske izjasnio o toj reviziji. Revizija nije osnovana. Točan je navod tužitelja da drugostepeni sud nije izričito odgovorio na žalbenu tvrdnju u kojoj je tuženik iznio prigovor da je jedna te ista osoba, Z. M. podnijela i zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv tuženika a zatim kao predsjednik Radničkog savjeta i odlučivala o prigovoru tuženika protiv odluke Disciplinske komisije. Iz sadržaja pobijane presude, međutim, može se razumjeti da je drugostepeni sud otklonio ovu tvrdnju tuženika, ne nalazeći je osnovanom. Time drugostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba iz čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku, te iz čl. 354. st. 2. toč. l3. tog zakona. Zakon o parničnom postupku preuzet je kao republički propis Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91 - dalje:ZPP). Nije sporno da je dipl. ing. Z. M., kao v.d. direktora tuženika podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužitelja. To je on bio ovlašten učiniti u smislu čl. 61. st. 1. u vezi s čl. 59. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90) a koji je propis bio na snazi u vrijeme pokretanja disciplinskog postupka. Jednako tako nije sporno da je dipl. ing. Z. M., kao predsjednik Radničkog savjeta predsjedavao tom tijelu kad je odlučivao o prigovoru tuženika protiv odluke Disciplinske komisije. Niti jedna odredba Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ne ukazuje na nespojivost tih dvaju funkcija u disciplinskom postupku, to tim više što je o zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužitelja odlučivala disciplinska komisija kao kolektivno tijelo, a i o prigovoru tuženika odlučivao je Radnički savjet kao kolektivno tijelo, a ne dipl. ing. Z. M. kao pojedinac. Valja takodjer navesti da niti jednim propisom radnog prava nije predviđena dužnost osobe koja je pokrenula disciplinski postupak da se izuzme od odlučivanja u slučaju kada se, kao član Radničkog savjeta, nađe u situaciji da odlučuje o prigovoru okrivljenog radnika protiv prvostepene Disciplinske komisije. Riječ je, dakle, o prigovoru koji tuženika ne dovodi u povoljniji pravni položaj u ovoj parnici. Zato niti propust drugostepenog suda da na takav žalbeni prigovor tužitelja izričito odgovori, što bi inače drugostepeni sud trebao činiti u smislu čl. 375. st. 1. ZPP, nije propust kojim su bitno povrijeđena prava tužitelja u parnici. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj proglašen krivim, za disciplinsko djelo iz čl. 95. toč. 16. Pravilnika o radnim odnosima tuženika DIK S. iz V. od srpnja 1990. godine, a koje je opisano kao teža povreda radne discipline "izazivanja nereda ili tuče u poduzeću". Pogrešno je pravno stajalište revidenta da je u ovom slučaju trebalo ispitivati da li je on to djelo učinio s umišljajem, jer da ovo disciplinsko djelo nije moguće počiniti iz nehata. Odredbom čl. 54. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa propisano je da radnik čini povredu radne obveze kad svojom krivnjom ne ispunjava svoje dužnosti i radne obveze ili se ne drži odluka donesenih u organizaciji. Radnik, dakle, odgovara za povredu radne obveze samo kad povredu učini svojom krivnjom. Pod pojmom "krivnja" valja shvatiti i umišljaj i nehat. S obzirom da navedeni zakon upotrebljava opći izraz "krivnja" proizlazi da disciplinska odgovornost ne ovisi o stupnju krivnje - radnik odgovara i za disciplinsko djelo učinjeno s umišljajem kao i za ono iz nehata. Stupanj krivnje, pak, valja uzeti u obzir kod donošenja odluke o primjeni pojedine disciplinske mjere, što je u konkretnoj situaciji i učinjeno. Osim toga, niti Pravilnik tužene organizacije na kojeg se tužitelj poziva, ne propisuje izričito da bi se za ovo disciplinsko djelo odgovaralo samo ako je učinjeno s umišljajem. Zbog toga navodi tužitelja da niti disciplinskim odlukama, a niti sudskim odlukama nije utvrđivan stupanj njegove krivnje takodjer nisu odlučni za ishod ove parnice. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj svojim ponašanjem stvarno izazvao nered u pogonu tuženika, te da je zbog toga intervenirala i čuvarska služba poduzeća. To su objektivne činjenice koje su utvrđene, pa prema tome tvrdnja tužitelja da on nije htio izazvati takove posljedice nisu takovog značaja da bi dovele do drugačije odluke u ovom predmetu. Imajući pak, u vidu da je tužitelj ovo disciplinsko djelo učinio u roku kušnje, jer mu je već prethodno bila izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa čije je izvršenje bilo odgođeno, sudovi nižeg stepena zakonito su ocijenili da u postupanju disciplinskih organa tuženika nije bilo propusta, te da je njihova odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja, zasnovana na odredbi čl. 95. toč. 16. Pravilnika o radnim odnosima tuženika, zakonita. Nije dakle, osnovan niti revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Zbog navedenog, a prema čl. 393. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude. U Zagrebu, 19. veljače 1992. godine Predsjednik vijeća: dr. Ivo Grbin, v.r.