Croatian Supreme Court dismisses appeal in traffic accident case where passenger contributed to driver's alcohol-induced accident.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a second-instance judgment in a traffic accident compensation case. The lower courts found the appellant liable for 15% of the damages because he knowingly rode in a vehicle driven by an intoxicated person. The court upheld the allocation of responsibility and the calculated compensation for physical pain and mental distress, rejecting the appellant's arguments regarding shared liability and the scope of non-material damages.
Legislator headnote
AI generatedZakon o obveznim odnosima čl. 192.; Zakon o obveznim odnosima čl. 200.; The court established that a passenger who knowingly rides with an intoxicated driver contributes to the damage and bears proportional liability, and that compensation for mental distress must be based on verified medical consequences rather than speculative diagnoses.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 945/04-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Š. iz P., kojeg zastupa M. M., odvjetnik iz P., protiv tuženika A. O. d.d., P., kojeg zastupaju V. J. i D. I., odvjetnici iz P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 19. travnja 2004. broj Gž-832/02, kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Puli od 28. prosinca 2001. broj P-506/93, u sjednici održanoj dana 12. siječnja 2005.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli broj Gž-832/02 od 19. travnja 2004. odbija se.
Obrazloženje
Pravomoćnom presudom drugostupanjskog Županijskog suda u Puli broj Gž-832/02 od 19. travnja 2004. odbijena je žalba tužitelja glede odluke o glavnoj stvari i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu u kojem je tužitelju iz naslova naknade štete dosuđen iznos od 135.231,01 kn, te odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 384.977,26 kn, dok je žalba protiv odluke o trošku uvažena i odluka preinačena tako što je odlučno da svaka stranka snosi svoje troškove.
Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude, u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 149.365,25 kn reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači i tužbeni zahtjev za taj iznos prihvati.
Tuženik nije odgovorio na reviziju, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija nije osnovana.
Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. ZPP i utvrđeno je da je isto doneseno u postupku u kojem nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
U ovom sporu radi naknade štete zbog tjelesne ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi od 02. kolovoza 1992., u reviziji su sporna pravna pitanja: 1. postoji li podijeljena odgovornost, odnosno je li tužitelj pridonio nastanku štete u razmjeru od 15%; 2. da li dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete predstavlja pravičnu novčanu naknadu i 3. je li pravilna odluka o parničnom trošku.
Odlučujući o sporu, sudovi su, u odnosu na prvo sporno pravno pitanje, utvrdili da je prometna nezgoda uzrokovana zbog alkoholiziranosti vozača vozila u kojem se kao putnik vozio tužitelj i da je tužitelj znao, odnosno morao znati da je vozač konzumirao alkohol.
Na temelju tih činjenica, sudovi su pravilno ocijenili da je tužitelj, pristajući na vožnju s vozačem za kojeg je znao da je u alkoholiziranom stanju, pridonio nastanku štete, te da u smislu odredbe čl. 192. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) postoji podijeljena odgovornost i da je tužitelj pridonio šteti u razmjeru od 15%.
Pravilno su sudovi primijenili i odredbe čl. 200. ZOO kada su, s obzirom na utvrđeni intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha, pobliže opisanih u razlozima prvostupanjske i drugostupanjske presude, ocijenili da iznos od 27.000,00 kn za pretrpljene fizičke bolove i iznos od 4.000,00 kn za pretrpljeni strah predstavljaju pravičnu novčanu naknadu za te vidove nematerijalne štete, te kada su tako utvrđene novčane naknade smanjili srazmjerno doprinosu tužitelja nastanku štete (15%).
U odnosu na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, sudovi su pravilno odlučili kada su smanjenje životne aktivnosti utvrdili s obzirom na posljedice koje je ostavio prijelom natkoljenice desne noge, a ne i one nastale uslijed oboljenja od akutnog hepatitisa tipa C, od kojeg je tužitelj obolio tijekom liječenja. Ovo stoga, što u postupku nije utvrđeno da je kao posljedica tog oboljenja zaostalo smanjenje životne aktivnosti. Tužitelj koji se u tijeku postupka nije htio podvrći pretragama radi utvrđenja da li je to oboljenje preraslo u kronično, ne može u reviziji s uspjehom isticati da je njegova životna aktivnost bitno smanjena zbog navedenog oboljenja.
Pri određivanju iznosa pravične novčane naknade za ovaj vid nematerijalne štete, sudovi su uzeli u obzir sve relevantne okolnosti (stupanj smanjenja životne aktivnosti, dob i zanimanje), tako da se utvrđeni iznos od 12.000,00 kn, odnosno dosuđeni iznos od 10.200,00 kn, ukazuje kao rezultat pravilne primjene odredaba čl. 200. ZOO.
Neosnovano se revizijom osporava i odluka o trošku.
U skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP, a s obzirom na postignuti uspjeh u sporu, tužitelj bi i kad mu se priznaju svi troškovi nastali radi dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva, bio u obvezi naknaditi tuženiku razmjerni dio troška, kako je to odlučeno u prvostupanjskoj presudi. Osporenom presudom odluka o trošku je preinačena tako što je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, a ta je odluka za tužitelja povoljnija.
Ocjenjujući iz ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 12. siječnja 2005. godine
Predsjednik vijeća:
Petar Milas, v. r.