I Kž-497/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 497/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Neve Šibl, Senke Klarić-Baranović i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak- Bosanac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. U. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 127. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 25. travnja 1996. godine br. K-6/95, u sjednici održanoj 5. veljače 1998. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom na temelju čl. 340. toč. 3. ZKP oslobođeni su od optužbe opt. M.U., M.G., I.V. i D.J. da su na način i pod okolnostima pobliže opisanim u izreci te presude počinili kazneno djelo razbojništva u sastavu grupe iz čl. 127. st. 2. KZRH.

Protiv te presude žalbu je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnio državni odvjetnik te predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Obrazlažući istaknutu žalbenu osnovu državni odvjetnik navodi, da je kod neprijeporno utvrđenih činjenica, da je opt. M.U. ovisnik o drogama, da je prema oštećeniku D.K. upotrijebio silu na način da ga je bacio na krevet a zatim na njega bacio i madrac i prijetio mu, da je u sobi bilo sve ispreturano te da oštećenici (D.K. i njegova majka) nisu inzistirali na svom obeštećenju, svakako trebalo vjerovati okolnosnim iskazima tih oštećenika ču djelo, kao što je to postupio sud prvog stupnja. a ne obranama optuženih koji pori

Međutim, potpuno suprotno navedenim stajalištima državnog odvjetnika ovaj sud nalazi, da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je iz obrana optuženih, a ne iz iskaza oštećenih, izveo zaključak o nedokazanosti kaznenog djela, onog i onakvog za koje se optuženici terete, pa ovo, i kada je riječ samo o opt. M.U.

To zato, što su upravo obrane optuženih međusobno suglasne, istovjetne od početka pa stoga i uvjerljive, što se baš ne bi moglo reći za iskaze oštećenih, kada se oni analiziraju i međusobno uporede na način na koji je to postupio sud prvog stupnja, neovisno o tomu, što su oštećeni podnijeli kaznenu prijavu, kada se ima u vidu da su je podnijeli nakon nekoliko dana (list 5 spisa) a ništa ih nije spriječavalo da je podnesu odmah, budući da je oštećenikova majka prepoznala četvrtooptuženog D.J., a oštećenik tvrdi, da je zapisao broj vozila kojim su se optuženici dovezli. Stoga ta činjenica, povezana sa upornim negiranjem oštećenika da bi on poznavao opt. M.U. i da bi mu bilo kada nije prodavao heroin, može imati i drugačiji značaj od onog koji mu žalitelj pridaje,

dapače, može ukazivati i na zainteresiranost i kalkulaciju samog oštećenika.

Stoga je i po nalaženju ovog suda, kod donošenja konačnog zaključka o postojanju kaznenog djela i kaznene odgovornosti optuženih, svakako trebalo poći upravo od te činjenice, od koje je pošao i sud prvog stupnja, da su se opt. M.U. i oštećenik od ranije poznavali kao ovisnici, da je upravo opt. M.U. od oštećenika kupovao heroin, da je to bio razlog da opt. M.U. kritične noći, jer je bio u apstinencijskoj krizi, svakako želio doći do heroina i iz tog razloga kao vozača angažirao drugooptuženika M.G. da ga kod oštećenika odveze, opravdano računajući, da će mu oštećenik heroin prodati kao što je to i do tada činio (iz obrane optuženika na listu 100 spisa - suprotno tvrdnji žalbe proizlazi - da je on kritične večeri uza se imao novca za kupnju droge) a ostali optuženici potpuno nezainteresirani bilo za nabavku droge ili novca, da su krenuli sa optuženikom, posebice četvrtooptuženik D.J. i trećeoptuženik I.V. koji su se slučajno zatekli u društvu sa drugooptuženikom M.G. kada ga je prvooptuženik M.U. zamolio za prijevoz, kao što je trebalo i uzeti, da je ponašanje prvooptuženika M.U. (bacanje oštećenika na krevet, preturanje po sobi i prijetnja "da će mu za vrat dovesti policiju") zapravo ispoljavanje njegovog bijesa zbog odbijanja oštećenika da mu drogu proda, u čemu su ga međutim, ostali optuženici umirivali.

Prema tomu, pravilno je sud prvog stupnja na temelju obrana optuženih i iskaza oštećenih, ocijenjenih po svom slobodnom sudačkom uvjerenju zaključio, da sila kao element ovog složenog kaznenog djela nije u konkretnom slučaju dokazana, da nije dokazano ni da je izvršena krađa, a isto tako, da nije dokazano postojanje dogovora između optuženih o njihovom zajedničkom kriminalnom djelovanju, pa ni prećutnog.

Slijedom iznijetih razloga, sa žalbom državnog odvjetnika na temelju čl. 387. ZKP/97 postupljeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 5. veljače 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Ana Garačić v.r.