Rev-1458/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1458/2016-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz P., OIB: ..., kojeg zastupa posebna skrbnica M. P. iz P., a koju zastupa punomoćnica V. M., odvjetnica u P., protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-3772/14-2 od 4. veljače 2015., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Puli-Pola br. P-2581/07-136 od 23. travnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu gdje je presudom Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-3772/14-2 od 4. veljače 2015. potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola br. P-2581/07-136 od 23. travnja 2014. u toč. II. izreke prvostupanjske presude.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu gdje je presudom Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-3772/14-2 od 4. veljače 2015. odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe (toč. II.).

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi štetu zbog potrebne tuđe pomoći i njege u razdoblju od 22. prosinca 2006. do 31. ožujka 2014. u ukupnom iznosu od 595.386,00 kn, kao i da mu na ime troškova liječenja isplati iznos od 10.447,72 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na navedene iznose od 6. ožujka 2014. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju od 6. ožujka 2014. pa nadalje plaća iznos od 5.940,00 kn, sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, najkasnije do zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec zajedno sa zateznom kamatom u slučaju zakašnjenja (toč. I.). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege i troškova liječenja u iznosu od 1.320.349,85 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, kako je to pobliže navedeno u toč. II. izreke prvostupanjske presude. Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 162.070,88 kn (toč. III.)., dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 318.375,43 kn (toč. IV.).

Presudom suda drugog stupnja djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II. prvostupanjske presude, dok je u preostalom dijelu prihvaćena žalba tužitelja i tuženika i u pogledu toč. I., III. i IV. izreke prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu (toč. I.). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja da mu se naknade troškovi žalbe, dok je odlučeno da će se o troškovima tuženikove žalbe odlučiti u konačnoj odluci (toč. II.).

Protiv presude suda drugoga stupnja i to u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda, kao i protiv odluke o troškovima žalbenog postupka, tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) i to zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se prihvati na način da se zahtjev tužitelja u cijelosti usvoji, odnosno da se pobijane nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka tužitelju.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana u pogledu merituma spora, dok ista nije dopuštena glede odluke o troškovima žalbenog postupka.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U revizijskoj fazi postupak sporan je pravomoćno odbijen zahtjev za naknadu štete s osnova tuđe pomoći i njege u visini od 1.320.349,85 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 6. ožujka 2014. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose kako je to navedeno u toč. II. izreke prvostupanjske presude.

Iz sadržaja revizije tužitelja vidljivo je isti u biti iznosi prigovore glede utvrđenog doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja, kao i u pogledu utvrđene visine štete s osnove tuđe pomoći i njege.

Suprotno tvrdnji revidenta sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda ima jasne razloge, nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, te je obrazloženje pobijane presude u suglasnosti s provedenim dokazima.

Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj doprinio nastanku štete u visini od 10 %, a to iz razloga što je kritične zgode isti pretjecao kolonu vozila, a što nije dopušteno, te što je upravljao motociklom pod utjecajem alkohola.

Tužitelj u reviziji osporava utvrđenje suda da je tužitelj kritične zgode pretjecao kolonu vozila, tvrdeći da je isti pretjecao svega dva vozila, a da bi se radilo o koloni vozila isti je morao pretjecati najmanje tri vozila (čl. 70. st. 1. toč. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama – „Narodne novine“, broj 105/04 – dalje: ZSPC). Navedena tvrdnja tužitelja je činjenične naravi, te bi ukazivala na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP). No, s druge strane valja navesti da je prvostupanjski sud dao detaljne razloge zbog čega smatra da je tužitelj kritične zgode pretjecao kolonu od više vozila (sedam do osam), analizirajući pri tom brzinu kretanja motocikla kojim je upravljao tužitelj, udaljenost od početka pretjecanja do momenta sudara. Već sama ta činjenica ukazuje da je pravilno utvrđen doprinos tužitelja nastanku same prometne nezgode u visini od 10%, jer je zabranjeno pretjecanje kolone vozila. Sama činjenica da je prvostupanjski sud uzeo u obzir i alkoholiziranost tužitelja od 0,62 g/kg u momentu nezgode ne utječe na utvrđeni omjer utvrđene suodgovornosti tužitelja za nastalu prometnu nezgodu.

Tužitelj isto tako pobija i pravomoćno odbijeni zahtjev za naknadu tuđe pomoći i njege i troškova liječenja i to u visini od 1.320.349,85 kn, budući je prema ocijeni nižestupanjskih sudova u tom dijelu zahtjev previsoko postavljen.

Osporavajući pravomoćno odbijajući dio nižestupanjskih presuda tužitelj iznosi prije svega tvrdnju da mu je sud neosnovano priznao trajanje tuđe pomoći i njege u trajanju od 16 sati dnevno, kao maksimalno mogućem opsegu štete, tvrdeći da njemu majka pruža tuđu pomoć i njegu u trajanju od 24 sata dnevno, da ista povremeno angažira studenticu za pomoć, da joj u njezi pomaže i sestra tužitelja.

Pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da je vrijeme pružanja tuđe pomoći i njege od 16 sati dnevno maksimalno moguće, jer tužitelju tuđu pomoć i njegu pruža jedna osoba, pa je životno nemoguće da bi jedna osoba mogla pružati 24-satnu tuđu pomoć i njegu. Glede visine pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da je cijena sata pružene tuđe pomoći i njege 20,00 kn, jer se radi o pruženoj tuđoj pomoći i njezi od strane nestručne osobe, neovisno o činjenici da takvu tuđu pomoć i njegu pruža majka tužitelja.

Također nisu osnovani revizijski navodi da se iznos koji tužitelj prima s osnova tuđe pomoći i njege prema propisima o socijalnoj osiguranju od nadležnog Centra za socijalnu skrb, odnosno iznos koji prima majka tužitelja kao njegovatelj ne trebaju uračunavati u iznos tuđe pomoći i njege koju je dužan plaćati tuženik. Prema shvaćanju revizijskog suda iznos naknade koju prima majka tužitelja kao njegovatelj tužitelj u neposrednoj je vezi sa štetnim događajem u kojem je stradao tužitelj, pa se i taj iznos treba uračunavati u iznos tuđe pomoći i njege.

U sudskoj praksi je zauzeto shvaćanje da kad se tužbom zahtijeva naknada troškova tuđe pomoći, da je sud prvo obvezan utvrditi ima li oštećenik pravo na naknadu za tuđu pomoć po osnovi socijalnog osiguranju i u kojoj visini, pa bi isti imao pravo na eventualnu razliku ako je stvarna šteta veća od naknade koju bi tužitelj dobio po osnovi socijalnog osiguranja i pod daljnjim uvjetom da je to svoje pravo najprije ostvario kod nadležnog centra za socijalnu skrb.

Stoga u tom dijelu nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo. No, valja navesti da je dosuđujući dio presude ukinut i predmet vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Stoga prigovori u reviziji koji se odnose na eventualno prekoračenje limita osiguranja nisu relevantni, jer će se o tome odlučivati u ponovljenom postupku, a isto tako će se ponovno raspraviti i drugi prigovori parničnih stranaka.

Radi toga nije osnovana revizija tužitelja u pogledu merituma spora, budući je u tom dijelu pravilno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 1.320.349,85 kn, jer je zahtjev tužitelj postavio u previsokom iznosu. Stoga je u tom dijelu valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Tužitelj pobija i odluku o troškovima žalbenog postupka. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o troškovima žalbenog postupka odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 2. travnja 2019.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v. r.