I Kž-540/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 540/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike kao predsjednika vijeća, te Svedrović Marijana, mr. Frančula Rudolfa, Potrebica Ante i Petranović Milana kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. M. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Sisku od 22. travnja 1991. K-38/90- 19, u sjednici održanoj 23. rujna 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Delić Zvonimira,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. M. M. kao neosnovana i potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom Okružni sud u Sisku oglasio je krivim opt. M. M. zbog krivičnog djela teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga, na temelju čl. 168. st. 2. KZH, primjenom čl. 42. t. 2. i čl. 43. st. 1. t. 1. Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ),osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

I Kž 540/1991-3

Na temelju čl. 68. st. 1. KZJ optuženiku je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od dvije godine.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se preinači u pravnoj oznaci djela i njega oglasi krivim za krivično djelo iz čl. 168. st. 4. KZH u vezi s čl. 163. st. 3. KZH ili da se preinači u odluci o kazni i njemu izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javni tužitelj Hrvatske, vraćajući spise, prema čl. 370. st. 2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti jedinstva Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91) optuženik i njegov branitelj nisu obaviješteni o sjednici vijeća.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik kad ističe prigovor pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, a u vezi s tim i povredu krivičnog zakona.

Žalbenim navodima u tom dijelu, optuženik u suštini ponavlja svoju obranu, koju je dao na glavnoj raspravi od 22. veljače 1991. godine, tj. da njegova vožnja pod utjecajem alkohola nije u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom, već neidentificirano vozilo iz suprotnog pravca, koje ga je zaslijepilo toliko, da prilikom mimoilaženja nije primijetio stradalog pješaka, koji se kretao u istom pravcu uz rub kolničkog traka. U žalbi se posebice ističe, da su neznatno veća brzina od brzine koju je optuženik trebao prilagoditi dometu kratkih svjetala i nedovoljan bočni razmak u odnosu na stradalog pješaka, najčešći prometni propusti

I Kž 540/1991-3

trijeznih vozača. Zbog toga žalitelj tvrdi, da optuženikova vožnja pod utjecajem alkohola nije u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom, a ako je ipak prouzročio prometnu nezgodu, daje to učinio iz nehata, odnosno da se radi o nehatnom, a ne o umišljajnom obliku krivnje.

Protivno takvim žalbenim tvrdnjama, prvostepeni sud je na temelju rezultata glavne rasprave izveo pravilan zaključak, da je optuženik učinio djelo, kako to proizlazi iz izreke pobijane prvostepene presude, da je krivično odgovoran i da se radi o umišljajnom obliku krivnje.

Za svoja činjenična utvrdjenja i pravnu ocjenu djela prvostepeni sud naveo je razumljive i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud.

Istaknuta žalbena tvrdnja, temelji se na subjektivnom vidjenju prometne nezgode, prema bitno izmijenjenoj obrani optuženika na glavnoj raspravi od 22. veljače 1991. godine (list 71/11), prema kojoj je optuženik, bez uvjerljivih razloga, bitno izmijenio i svoj dojam o prometnoj nezgodi, pa je prvostepeni sud takvu obranu optuženika s pravom odbacio kao objektivno neistinitu.

Nasuprot takvim neargumentiranim tvrdnjama, koje nemaju uporišta u rezultata izvedenih dokaza, prvostepeni sud je pravilno utvrdio, da je optuženik pri koncentraciji 1,19 promila apsolutnog alkohola u krvi, prema nalazu i mišljenju toksikološkog vještaka dr. M. V., bio u pripitom stanju, smanjenih vozačkih sposobnosti, što optuženik žalbom i ne dovodi u pitanje, te da upravo zbog toga nije prilagodio vožnju dometu kratkih svjetala, uslijed čega nije primijetio stradalog pješaka koji se kretao u istom pravcu, uz rub kolničkog traka. Naime, optuženik prilikom prvog ispitivanja u istrazi (l. 34/11) nije spominjao nikakvo vozilo iz suprotnog pravca, koje ga je zaslijepilo. To nije spominjao ni svjedok B. N., vlasnik vozila koji je sjedio na mjestu suvozača, koji za razliku od optuženika nije o tome izmijenio svoj iskaz ni na glavnoj raspravi (l. 45/11 i 72). Treba još istaći, da optuženik, kako je sam iskazao (l. 34/11), nije znao objasniti zašto je nakon prometne nezgode izjavio da nije vozio on, već B. N., vlasnik vozila, što se potkrepljuje iskazima svjedoka B. N. (l. 45/11) i svjedoka Lj. B. (l. 43/11). Uz to treba dodati, da se optuženik, koji je nesporno pio prije prometne nezgode, prema iskazu svjedoka B. N., vlasnika vozila, sam ponudio da vozi njegov automobil.

Medjutim, u ovom slučaju je odlučno, da se optuženikovo vozilo, prema nalazu prometnog vještaka ing. Č.

I Kž 540/1991-3

S., kretalo u trenutku naleta brzinom izmedju 50 i 60 km/sat, što je očito veća brzina od brzine koju je optuženik trebao prilagoditi dometu kratkih svjetala. Takva vožnja optuženika ukazuje, da je optuženik mogao izbjeći nalet na stradalog pješaka, da je prilagodio kretanje svog vozila dometu kratkih svjetala, pogotovo ako mu je na ravnom i preglednom kolniku dolazilo vozilo iz suprotnog pravca s upaljenim svjetlima, kako tvrdi samo on u svojoj obrani tek na glavnoj raspravi. Medjutim, optuženik nije tako postupio, nije usporio kretanje svog vozila, odnosno nije prilagodio vožnju dometu vidljivosti pri kratkim svjetlima, očito zbog toga što je vozio u pripitom stanju, smanjenih vozačkih sposobnosti, što je u krivičnopravnom smislu uzrok ove prometne nezgode.

Prema tome, ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, protivno žalbenim navodima, prihvaća u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge, na kojima se temelji prvostepena presuda, odnosno da je činjenično stanje pravilno utvrdjeno i da je prvostepeni sud na tako utvrdjeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon, kada je djelo optuženika pravno označio kao krivično djelo iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH, pa je neosnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, a u vezi s tim i zbog povrede krivičnog zakona.

Nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Pri odmjeravanju kazne, prvostepeni sud uzeo je optuženiku kao olakotno, da nije osudjivan i obiteljske prilike (uzdržava dvoje maloljetne djece i ženu koja nije u radnom odnosu), te mu primjenom odredaba o ublažavanju kazne izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, koja se nikako ne može smatrati strogom.

Naprotiv, blaža kazna, u ovom slučaju, ne bi bila primjerena i adekvatna stupnju optuženikove krivične odgovornosti i društvenoj opasnosti, te ne bi ostvarila svrhe iz čl. 5. st. 2. i čl. 33. KZJ.

Kako optuženikova žalba zbog povrede krivičnog zakona i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o mjeri sigurnosti iz čl. 68. KZJ (čl. 379. ZKP), ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, nalazi da je prvostepena presuda i u tom dijelu na zakonu osnovana, a trajanje izrečene mjere sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije kroz vrijeme od dvije godine primjereno.

S obzirom na izloženo, kako ne postoje razlozi iz kojih se pobija prvostepena presuda, kao ni povrede zakona iz čl. 376. st. 1. ZKP, na koje drugostepeni sud pazi po

I Kž 540/1991-3

službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 384. ZKP, žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 23. rujna 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka v.r.

Kocijančić Erika v.r.