I Kž-732/1990-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 732/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava, kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Drakulić Milene, Frančula mr. Rudolfa i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. Z., zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. i dr. KZRH, odlučujući o žalbama javnog tužioca i opt. M. Z., podnesenim protiv presude Okružnog suda u Splitu od 15. lipnja 1990. godine K 3/90, u sjednici održanoj 20. ožujka 1991., u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Delić Zvonimira i branitelja M. B., odvjetnika iz S.,

p r e s u d i o j e:

U povodu žalbi javnog tužioca i opt. M. Z., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostepena presuda u odluci o kazni, te se opt. M. Z. za kriv. djela zbog kojih je oglašen krivim utvrdjuju kazne, i to po čl. 35. st. 1. KZH kazna zatvora u trajanju od sedam godina, a po čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZ SFRJ, kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pa se opt. M. Z. za oba kriv. djela primjenom čl. 48. KZ SFRJ osudjuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

Opt. M. Z. se u izrečenu kaznu zatvora, temeljem čl. 50. st. 1. KZ SFRJ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 16. kolovoza 1989. g. , pa nadalje.

II. Odbijaju se žalbe javnog tužioca i opt. M. Z. kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stepena.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. M. Z. oglašen je krivim zbog kriv. djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH i ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi čl. 19. st. 1. KZ SFRJ, te je po čl. 35. st. 2. KZH, primjenom čl. 42. st. 1. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 1. KZ SFRJ osudjen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

Temeljem čl. 50. st. 1. KZ SFRJ optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 16. kolovoza 1989., pa nadalje.

I Kž 732/1990-5

Temeljem čl. 69. st. 1. KZ SFRJ prema optuženiku je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta - patent noža, dužine oštrice 8,5 cm.

Temeljem čl. 108. st. 2. ZKP oštećenici - K. V., K. S., K. M. D. i K. A. upućeni su sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

Temeljem čl. 98. st. 1. ZKP optuženik je obvezan na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 10.346,00 dinara, te na plaćanje paušala u iznosu od 5.000,00 dinara.

Protiv ove presude podnio je žalbu javni tužilac i opt. M. Z..

Javni tužilac se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali zbog svih žalbenih razloga iz čl. 363. ZKP i predlaže da se pobijana presuda preinači i on oslobodi optužbe ili ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, odnosno preinači i on oglasi krivim za krivično djelo ubojstva na mah, te izrekne blaža kazna, a za pokušaj ubojstva da ga se oslobodi od optužbe.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP predložio da se žalba javnog tužioca uvaži, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeće ovog Vrhovnog suda održana je u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Delić Zvonimira, te branitelja M. B., odvjetnika iz S., dok prisutnost opt. M. Z. u smislu čl. 371. st. 2. ZKP nije osigurana, jer vijeće nije našlo da bi to bilo svrsishodno.

Žalbe nisu osnovane.

Bez osnova se ističe u žalbi optuženika da je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, koja žalbena osnova posebno i nije obrazložena, a ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, ovaj sud takvih povreda nije našao.

Neosnovano takodjer pobija optuženik prvostepenu presudu zbog povrede krivičnog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Prvostepeni sud je u ovom krivičnom predmetu proveo sve potrebne i raspoložive dokaze, koje je savjesno i brižljivo analizirao i cijenio, te pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, a djelovanje optuženika pravilno pravno označio.

I Kž 732/1990-5

Za svoja činjenična utvrdjenja prvostepeni sud je dao iscrpne, dovoljne i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostepeni sud.

Na temelju rezultata provedene glavne rasprave proizlazi kao nedvojbeno, da je optuženik kritične zgode spriječio K. M. D. u prednosti parkiranja, jer je ovaj prije njega došao na parkirališni prostor kaffe bara B. u Z., te da je nakon takvog njegovog nekorektnog postupanja K. A. prišao prozoru lijevih vrata optuženikovog automobila i u toku verbalnog sukoba s njim povukao ga za kosu i ošamario, a tada je do njih došao i brat K. A. - pok. oštećenik K. M., koji je kroz vrata suvozača ušao u optuženikov automobil i počeo udarati i vući optuženika, a ovaj u toj situaciji, kada ga dvojica napadaju, uzima sa police ispred suvozačevog sjedala nož, dužine oštrice 8,5 cm i njime zadaje ubodnu ranu srca ošt. K. M., a kada ovaj nakon zadobijene povrede izlazi iz vozila optuženik izlazi za njim, te mu nožem, kada mu je oštećenik bio okrenut ledjima, odnosno lijevim bokom, zadaje povredu još u lijevu natkoljenicu, a zatim ga još nogom udara u prsa, te potom u tuči koja je nakon toga izbila zadaje istim nožem K. M. D. reznu ranu trbuha, a K. A. reznu ranu desnog ramena.

Takvo pak djelovanje optuženika, kada se objektivno cijeni, upućuje upravo na zaključak prvostepenog suda da je, obzirom na protupravni napad braće K. optuženik taj napad odbijao, ali je, imajući u vidu da je on zadobio samo tri oguljotine na vratu, dok je pokojni oštećenik zadobio dvije ubodne rane nožem, a od toga jednu smrtonosnu ranu u srce, dok su K. M. D. i K. A. zadobili dvije rezne rane nožem, zatim da je izvan automobila došlo do tuče u kojoj su na strani optuženika bile tri osobe, a na strani oštećenika dvije osobe (u medjuvremenu je K. M. pao na cestu) iako se radilo o protupravnom napadu, da ta situacija ipak nije iziskivala upravo takvu reakciju optuženika nožem, jer oštećenici nisu imali nikakvo opasno sredstvo u rukama, odnos snaga je bio podjednak (u stvari oštećenici su bili brojčano slabiji nakon što je K. M. pao), te da je optuženik takvim svojim djelovanjem prekoračio granice nužne obrane.

Potpuno se pritom bez osnova navodi u žalbi optuženika da su ostale bitne sumnje u pogledu toga kako se dogadjaj odvijao, te tko je zadao oštećenicima povrede, na kojem mjestu i kojim sredstvom, obzirom na iskaz samog optuženika da je uzeo nož iz automobila, te ga nakon toga stalno držao u ruci, zatim pronalaženjem tog noža na mjestu na kojem ga je optuženik sakrio, a on je sam uputio organe unutarnjih poslova gdje ga je sakrio, zatim pronalaženjem tragova krvi na optuženikovom nožu i automobilu i to krvne grupe "A", koju je imao pok. K. M., dok opt. M. Z. i oŠtećenik K. A. imaju krvnu grupu "0", te na temelju medicinskog nalaza prof. dr. J. O. koja je detaljno objasnila mogućnosti nastanka povreda na oštećenicima, način njihovog zadavanja, kao i da je sredstvo kojim su povrede zadane nož, a isključila odvrtač i šilo, a pri davanju svog nalaza i mišljenja uzela je u obzir karakter povreda i oštećenja na odjeći, kao i svu liječničku dokumentaciju, pa i nalaz dr. I. J. i dopunu liječničke dokumentacije na listu 188 za ošt. K. M. D..

I Kž 732/1990-5

Stoga su bez ikakvog opravdanja prijedlozi obrane za novo medicinsko vještačenje, jer je prof. dr. J. O. odgovorila stručno i detaljno na sva pitanja, koristeći pritom svoje stručno znanje, materijalne tragove i medicinsku dokumentaciju, a u žalbi se i ne navode nikakve relevantne okolnosti koje bi taj nalaz dovodile u pitanje, a takodjer nema nikakve potrebe za provodjenje rekonstrukcije i saslušanje novih svjedoka, što se predlaže u žalbi optuženika, jer su sve odlučne činjenice u pogledu opisanih djela ispitane i utvrdjene.

Kraj pravilnih utvrdjenja prvostepenog suda bez osnova se ističe u žalbi optuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o nužnoj obrani, jer iako je optuženik odbijao protupravni napad, on je obzirom na sve utvrdjene i naprijed istaknute okolnosti, koje nema potrebe još jednom ponavljati, daleko preko potrebne mjere prekoračio granice nužne obrane.

I u pogledu djela počinjenog na štetu K. M. D. i K. A. pravilan je zaključak prvostepenog suda da se radilo o pokušaju ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane, imajući u vidu odnos snaga - jedan od oštećenika (K. M.) je već pao od uboda nožem u srce, oštećenici nesporno nemaju nikakvo opasno sredstvo u rukama, dok optuženik jedini ima i reagira nožem, lokaciju povreda - vitalni dijelovi tijela, pa se u toj situaciji nikako ne može govoriti da bi djelo prema navedenim oštećenicima bilo učinjeno u nužnoj obrani, a to što su oštećenici zadobili samo lake tjelesne povrede ima se pripisati samo njihovoj pribranosti i spretnosti.

Isto tako ne radi se u ovom slučaju ni o krivičnom djelu ubojstva na mah iz čl. 36. KZH, jer nisu ostvarena obilježja tog krivičnog djela. Optuženik je svojim nekorektnim postupanjem kod parkiranja automobila i oduzimanjem prednosti K. M. D. inicirao sukob, pa to što je u toku dogadjaja došao u uzbudjeno stanje, uslijed toga se ne može govoriti o tome da je u takvo stanje došao bez svoje krivnje.

Pozivanje pak žalbe na spise ovog Vrhovnog suda br. Kž 835/88 i Kž 727/87 u krivičnom predmetu protiv opt. D. B. potpuno je neosnovano, jer se u tom krivičnom predmetu radilo o posve drugačijim činjeničnim utvrdjenjima, gdje je optuženik nakon napada i vrijedjanja od strane pok. oštećenika, bez svoje krivnje doveden u stanje jake razdraženosti počinio djelo.

Stoga je neosnovana žalba optuženika zbog povrede krivičnog zakona, te pogrebno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Nisu osnovane niti žalbe javnog tužioca i optuženika zbog odluke o izrečenoj kazni.

Naime, prvostepeni sud je uzimajući u obzir sve okolnosti što utječu da kazna bude manja ili veća, a posebno stupanj krivične odgovornosti optuženika, njegovu dob, prijašnji život i dosadašnju neosudjivanost, te činjenicu da je u vrijeme izvršenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv, a djela je učinio u prekoračenju granica nužne obrane, izrekao

I Kž 732/1990-5

optuženiku primjerenu kaznu, podobnu da se njome ostvari svrha kažnjavanja.

Medjutim, ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti, ovaj drugostepeni sud je utvrdio da je nakon izricanja prvostepene presude Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona SRH ("Narodne novine" br. 9. od 28. veljače 1991.) brisana toč. 6. čl. 35. st. 2. KZH, a na temelju koje odredbe je u stvari optuženiku izrečena kazna.

Razmatrajući u smislu čl. 4. KZ SFRJ primjenu blažeg zakona, ovaj sud je ustanovio da se prema prijašnjem zakonu za opisana djela mogla izreći maksimalna kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina, dok se sada nakon brisanja toč. 6. citiranog propisa, može izreći kao maksimalna kazna zatvora u trajanju od petnaest godina.

Kako je prema tome sadašnji zakon blaži za učinioca, trebalo je za svako od učinjenih krivičnih djela utvrditi pojedinačne kazne zatvora, te primjenom čl. 48. KZ SFRJ izreći optuženiku jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina, za koju ovaj sud nalazi da je, imajući u vidu gore istaknute okolnosti, primjerena težini djela i društvenoj opasnosti djela i učinioca, te da će se njome postići svrha kažnjavanja iz čl.

5. st. 2. i čl. 33. KZ SFRJ.

Temeljem čl. 69. st. 1. KZ SFRJ prema optuženiku je pravilno i u skladu s citiranim zakonskim propisom izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta - jednog patent noža, dužine oštrice 8,5 cm, jer se radi o predmetu kojim je izvršeno krivično djelo.

Zbog svih izloženih razloga trebalo je presuditi i odlučiti kao u izreci ove drugostepene presude (čl. 387. st. 1. i 384. ZKP).

U Zagrebu, 20. ožujka 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka, v. r.

Pavišić dr. Berislav, v. r.