Revr-1012/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1012/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz K. N., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva R. i partneri j.t.d., Z., protiv tuženika HŽ I. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. B., diplomirani pravnik, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-834/15-4 od 12. travnja 2016., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 3994/12-18 od 27. veljače 2016. ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Pr-3994/12-29 od 11. ožujka 2016., u sjednici održanoj 7. rujna 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje ad 1.) koje se odnosi na primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora za djelatnosti HŽ I. (dalje: KU) objavljenog u Službenom vjesniku HŽ H. ž. h. d.o.o., broj ... od ... godine, za 2011. godinu, s obzirom na čl. 2. III. Aneksa KU-a od 11. veljače 2009. godine, te čl. 5. st. 2. Sporazuma o izmjeni KU-a (IV. Aneksa KU-a) od 11. veljače 2009. godine.

r i j e š i o j e:

U odnosu na pravna pitanja koja se odnose na pitanja: ad 2.) je li nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava i ad 3.) podrazumijeva li obveza pregovaranja u dobroj vjeri uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja je prestala, jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara, revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati bruto iznos od 3.036,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 7.187,50 kn (točka 1. izreke). Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 19.841,60 kn s pripadajućim zateznim kamatama i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev 1 za isplatu 9.595,60 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka 2. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda, ispravljena rješenjem istog suda, pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 3.036,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.187,50 kn (točka I. izreke). Odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda, ispravljena rješenjem tog suda, pod točkom II. izreke te u dijelu odluke o parničnom trošku s kojim tužitelj nije uspio u sporu (točka II. izreke) Preinačena je prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 3.036,00 kn te je suđeno da se odbija zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 3.036,00 kn (točka III. izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka (točka IV. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP) jer da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene pravi i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost tuženikove revizije propisane odredbom iz čl. 382. st. 2. ZPP te je predlaže odbaciti kao nedopuštenu.

Revizija u odnosu na pitanje ad 1.) nije osnovana, dok je nedopuštena u odnosu na pitanja ad 2.) i ad 3.).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Odredbom st. 3. istog članka propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U podnesenoj reviziji tuženik izjavljuje sljedeća pravna pitanja:

1.) Da li ugovorne strane obvezuje primjena izvornog članka 223. KU-a objavljenog u Sl. vjesniku HŽ h. d.o.o br. ... od ..., za 2011. godinu, iako je predmetni članak u potpunosti izmijenjen čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. na način da nema obveze povećanja plaće za 6% za razdoblje primjene navedenog KU-a, samim pozivanjem na čl. 223. KU-a, a prema čl. 5. st. 2. Sporazuma (IV: Aneksa) od 11. veljače 2009.?

2.) Da li je nepokretanje kolektivnog pregovaranja o povećanju plaće za 6% izraz volje i namjere ugovornih strana, zbog činjenice nedostatka financijskih sredstava?

3.) Da li obaveza pregovaranja u dobroj vjeri podrazumijeva uvažavanje notorne činjenice da nije bilo financijskih sredstava za povećanje plaća za 2011. godinu, koje potraživanje samim time predstavlja obvezu koja ja prestala jer je njeno izvršenje postalo nemoguće zbog okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara?

Tuženik u reviziji ističe da je razlog zbog kojih je pravno pitanje ad 1.) važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, da revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a da je pobijana odluka drugostupanjskog suda protivna odluci Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-5022/2013-2 od 8. svibnja 2014. Ukazuje i na stavove izražene u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2628/14-2 od 24. travnja 2015. i presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-21/2105-2 od 21. siječnja 2016. te da je u tijeku preko 1800 predmeta o istoj pravnoj stvari po pojedinačnim tužbama pred sudovima u Republici Hrvatskoj.

Ovaj revizijski sud ispitao je stoga pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se ona pobija i samo zbog postavljenog pitanja ad 1.) revizije. Ovo stoga što je ocijenjeno da se o radi o takvom pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu, a pobijana je odluka posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje, o kojemu postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova koja se ističe u razlozima revizije. Stoga je takvo pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odnosu na pravno pitanje ad 1.) valja reći sljedeće:

Predmet spora jest isplata razlike plaće, koju tuženik tužitelju nije isplatio u uvećanom iznosu od po 6% za svaku godinu, iako da takvo pravo tužitelja proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora djelatnosti HŽ I. (dalje: KU). Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu razlika plaća za 2009., 2010. i 2011. godinu u ukupnom iznosu od 19.841,60 kn. Tom zahtjevu dodaje prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu po istoj osnovi, ali samo za razdoblje 2010. i 2011. godine (9.595,60 kn), te drugi eventualno kumulirani zahtjev kojim također potražuje isplatu po istoj osnovi, ali samo za razdoblje 2011. godine i to do 30. studenoga 2011. (3.036,00 kn) kada je na snagu stupio novi kolektivni ugovor.

Prvostupanjski sud je utvrdio, a drugostupanjski sud prihvatio sljedeće činjenice:

- Kolektivni ugovor za djelatnost HŽ I. sklopljen je 25. srpnja 2007., a primjenjuje se od 1. siječnja 2008. do 30. studenoga 2011.,

- 11. veljače 2009. sklopljen je III. Aneks KU kojim je izmijenjen čl. 223. KU,

- 9. prosinca 2009. sklopljen je sporazum kojim se mijenja KU i njegovi aneksi (dalje: Sporazum),

- nakon sklapanja Sporazuma od 9. prosinca 2009. (IV. Aneksa KU), odnosno tijekom rujna 2010. nije pokrenuto kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada.

Prvostupanjski sud prihvaća drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 223. KU, III. Aneks KU i čl. 5. st. 2. Sporazuma, odnosno na činjenicu da je III. Aneks KU odgodio primjenu čl. 223. KU, odnosno „zamrznuo“ plaću u 2009. godini, a Sporazum od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) za 2010. godinu, ali da odredba čl. 223. KU nije stavljena izvan snage pa se cijena sata za tužitelja od 1. siječnja do 30. studenoga 2011. ima povećati za 6% kako je to postavljeno u drugom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu zbog čega je taj zahtjev prihvaćen, što drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća.

U postupku revizije, iz navedenog pitanja proizlazi da je sporno tumačenje odnosno primjena odredbe čl. 223. KU, a vezano uz Aneks III. KU i Sporazum (Aneks IV. KU).

Odredbom iz čl. 223. KU propisano je da su stranke ovog ugovora suglasne su da se za razdoblje primjene ovog Ugovora cijene sata rada povećavaju za svaku započetu godinu za 6% (šest posto) (st. 1.), usklađivanje cijena sata rada prema stavku 1. ovog članka ne smatra se izmjenom Kolektivnog ugovora, a obavlja se s prvim radnim danom u započetoj godini (st. 2.).

Odredbom čl. 2. III. Aneksa KU od 11. veljače 2009. ugovoreno je da se čl. 223. Kolektivnog ugovora mijenja i glasi:

„Stranke ovog Ugovora suglasne su da se cijena sata rada utvrđene Prilogom II. Aneksa ovom Ugovoru (sklopljenog 8. veljače 2008.) neće povećavati u 2009. godini. Stranke su suglasne da se najkasnije u mjesecu rujnu 2009. godine otvore pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu“.

Sporazumom od 9. prosinca 2009. (IV. Aneks KU) u čl. 3. ugovoreno je da su stranke suglasne da se plaće radniku u društvu HŽ I. d.o.o. privremeno, u 2010. godini, „zamrzavaju“ na način da se sadašnje cijene sata rada (važeće u 2009. godini) neće mijenjati do kraja 2010. godine, osim povećanja po osnovi navršenog radnog staža.

Nadalje, odredbom iz čl. 5. tog sporazuma određeno je da poslodavac može tijekom mjeseca rujna 2010. godine pokrenuti kolektivno pregovaranje o povećanju cijene sata rada za 2011. godinu (st. 1.), a ukoliko poslodavac tijekom rujna 2010. godine ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrat će se da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu članka 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku HŽ H. ž. H. d.o.o. broj ... od ... godine (st. 2.).

Iz navedenih odredaba Kolektivnog ugovora i njegovih aneksa III. i IV. koji se odnose na čl. 223. KU, koji je pravna osnova tužiteljevog potraživanja na ime isplate razlike plaće, proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o primjeni te odredbe u konkretnom slučaju.

Naime, odredbom čl. 223. KU propisano je uvećanje plaće za radnike HŽ I. za 6% za svaku godinu počevši od 2009. godine. Odredbom čl. 2. Aneksa III. KU stipulirano je da se ta odredba mijenja i da glasi da se u 2009. godini plaće neće povećavati, dok će se u rujnu 2009. otvoriti pregovori o povećanju plaće za 2010. godinu.

Pregovori su i otvoreni te su rezultirali Sporazumom od 9. prosinca 2009. kojim je pak jasno određeno da plaće radnika ostaju iste, odnosno da se neće povećavati niti u 2010. godini (čl. 3.).

Međutim, u čl. 5. st. 1. Sporazuma je ugovoreno da poslodavac može pokrenuti kolektivno pregovaranje u rujnu 2010. o povećanju cijene sata rada za 2011., što u konkretnom slučaju nije uslijedilo.

Stoga je za konkretan slučaj relevantna primjena odredbe čl. 5. st. 2. Sporazuma koji jasno i nedvosmisleno određuje da će se u slučaju da poslodavac tijekom rujna 2010. godine ne pokrene kolektivno pregovaranje o povećanju cijena sata rada smatrati da su ispunjeni uvjeti za potpunu primjenu čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku HŽ H. ž. H. d.o.o. broj ... od ...

Dakle, tom je odredbom jasno izražena volja ugovornih stranaka da ako ne dođe do pregovora da se ima primijeniti izvorno ugovorena odredba čl. 223., pa i unatoč tuženikovim tvrdnjama istaknutim u reviziji da tako citirana odredba više ne postoji budući da je izmijenjena odredbom čl. 2. III. Aneksa, sve s obzirom na stipulaciju te odredbe koja kaže da se „čl. 223. KU mijenja i glasi“.

To stoga što u čl. 5. st. 2. Sporazuma jasno stoji da u slučaju nepokretanja kolektivnog pregovaranja dolazi do potpune primjene odredbe čl. 223. Kolektivnog ugovora objavljenog u Službenom vjesniku HŽ H. ž. H. d.o.o. broj ... od ..., dakle upravo onako kako je ona glasila kad je objavljena u službenom glasniku HŽ-a.

Iz toga razloga, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili tu odredbu te dosudili tužitelju razliku plaće za 2011. godinu i to za razdoblje važenja KU do 30. studenoga 2011., budući da je od 1. prosinca 2011. na snazi novi Kolektivni ugovor HŽ I. d.o.o. sklopljen 20. listopada 2011.

Stoga nisu od utjecaja na primjenu citiranog čl. 223. KU objavljenog u Službenom vjesniku HŽ H. ž. H. d.o.o. broj ... od ... niti tuženikove tvrdnje da nije imao financijskih sredstava za ispunjenje svojih obveza bez svoje krivnje, niti ostali tuženikovi revizijski navodi budući da iz navedenoga proizlazi njegova obveza isplatiti plaću povećanu za 6% u 2011. godini i to do dana prestanka važenja KU.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo primjenjujući na konkretan slučaj odredbu čl. 223. KU kako je objavljena u Službenom vjesniku HŽ H. ž. H. d.o.o. broj ... od ... i dosudili tužitelju razliku plaće za 2011. godinu i to do dana prestanka važenja KU.

Slijedom toga revizija je u odnosu na pitanje postavljeno ad 1.) neosnovana pa je primjenom odredbe iz čl. 393. valjalo reviziju odbiti i tako riješiti kao u izreci presude.

Pitanja ad 2.) i ad 3.) nemaju značenje pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih se može podnijeti revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP jer se radi o pitanjima činjenične, a ne pravne naravi.

Slijedom toga je revizija u odnosu na pitanja ad 2.) i ad 3.) nedopuštena pa je sukladno čl. 392.b. st. 2. ZPP u odnosu na ta pitanja reviziju valjalo odbaciti i tako riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 7. rujna 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.