Rev-398/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-398/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja prof. dr. P. C. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici dr. Z. Z. i Z. Z., odvjetnici iz Z., protiv tuženika «G. I.» d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. lipnja 1999. godine broj Gž- 5881/97-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 12. srpnja 1995. godine broj Pn-2071/94., u sjednici održanoj dana 7. lipnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu od 15. lipnja 1999. godine broj Gž-5881/97-2 u odluci o trošku na način, da je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.358,00 kuna.

U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizije.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 12. srpnja 1995. godine broj Pn-2071/94. obvezan je, tuženik isplatiti tužitelju na ime naknade štete 37.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 12. srpnja 1995. godine do isplate u skladu s odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 4.914,00 kuna, u roku od 15 dana. Nadalje je tuženiku naloženo u prvom slijedećem broju tjednika G. nakon pravomoćnosti presude tu presudu objaviti u cijelosti. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 173.000,00 kuna, kao i sa zahtjevom za zatezne kamate za razdoblje od 21. ožujka 1994. godine do 11. srpnja 1995. godine tužitelj je odbijen.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 15. lipnja 1999. godine broj Gž-5881/97-2 potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženik obvezan tužitelju isplatiti iznos od 37.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, dok je navedena presuda preinačena u

dijelu odluke o troškovima postupka, te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 14.028,00 kuna u roku od 15 dana.

Protiv točke I., III. i IV. navedene presude tužitelj je izjavio reviziju zbog svih razloga navedenih u članku 385. Zakona o parničnom postupku. Smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kad je odbijen njegov zahtjev za naknadu štete preko iznosa od 37.000,00 kuna, jer navedeni iznos ne predstavlja pravičnu naknadu za uvredljive i neistinite napise tuženika o tužitelju. Nadalje smatra da bi mu prema odredbi čl. 186. Zakona o obveznim odnosima trebalo dosuditi kamatu na navedeni iznos od dana 21. ožujka 1999. g. kad je šteta nastala. Također smatra da mu je prilikom odmjeravanja parničnog troška nezakonito naloženo da nadoknadi tuženiku parnični trošak razmjerno kvantitativnom uspjehu u sporu, ne vodeći računa o kvalitativnom uspjehu tj. činjenici da je u cijelosti dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva. Predlaže stoga pobijane presude preinačiti te udovoljiti tužbenom zahtjevu u cijelosti, odnosno ukinuti u pobijanom dijelu i vratiti na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a državni odvjetnik, kome je revizija dostavljena u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99 - dalje ZPP), nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je, i po mišljenju ovog suda, materijalno pravo odredbi čl. 22. st. 1. i 4. Zakona o javnom priopćavanju («Narodne novine» br. 83/96, dalje: ZJP) pravilno primijenjeno, kad je tužitelju za duševne boli koje trpi zbog povrede časti i ugleda dosuđena naknada u iznosu od 37.000,00 kuna. Prilikom utvrđivanja iznosa naknade nematerijalne štete, naime, sud je vodio računa o značenju povrijeđenog dobra i intenzitetu duševnih boli tužitelja, te veličini naklade tjednika G., ali i o cilju kojem ta naknada služi. Ispravno tužitelj navodi da su čast i ugled čovjeka uzdignute u red najviših vrednota našeg pravnog sustava, te da su informacije, kojim su tužiteljevi čast i ugled povrijeđeni, objavljene u tjedniku vrlo visoke tiraže. U spornom članku se navodi da je tužitelj, koji je «profesor na z. A. fakultetu, htio pod istarske boškarine podvaliti stado goveda panonskih podolaca, ali je prijevara ubrzo otkrivena», te «Sudbina boškarina vjerojatno bi se mogla opisati kao posljedica tragičnih istarsko-zagrebačkih nesuglasica da se u pozadini cijele priče ne krije igra profesora P.C. sa A. fakulteta iz Z., koji predaje na Odsjeku govedarstva», a u provedenom postupku tuženik nije dokazao istinitost svojih navoda, niti da bi imao osnovanih razloga povjerovati u njihovu istinitost i da bi poduzeo sve mjere za provjeru istinitosti, iako se radi o doista vrlo uvredljivim navodima za tužitelja. Cilj naknade, međutim, a to je pravično obeštećenje tužitelja za pretrpljene duševne boli, ne postiže se samo isplatom novčane naknade. Osim isplate novčane naknade tužitelju, tuženik je objavio i ispravak netočne informacije u prvom slijedećem broju nakon objave informacije, uz neznatno kraćenje, te ispriku, a dužan je objaviti i presudu kojom se tužitelju dosuđuje naknada štete u cijelosti, što su sve oblici naknade nematerijalne štete predviđene odredbom čl. 22. st. 4. ZJP. Imajući u vidu sve navedeno, i po mišljenju ovog suda dosuđeni

iznos od 37.000,00 kuna predstavlja pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog uvrede i klevete tužitelja, uz već navedene druge oblike nenovčane naknade koja je tužitelju također pružena.

Pravilno je primijenjeno i materijalno pravo odredbe čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje ZOO) kad je tužitelju dosuđena zatezna kamata na iznos naknade štete od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Radi se naime o novčanoj obvezi s naslova nematerijalne štete na koju kamata može početi teći tek kad iznos te štete bude određen, a to je tek presudom prvostupanjskog suda, jer pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu u trenutku kad je prouzročena još ne predstavlja novčanu obvezu kao glavnicu izraženu određenim brojem novčanih jedinica. Neosnovano se stoga tužitelj u reviziji poziva na odredbu čl. 186. ZOO, jer ista određuje tijek kamata na iznos materijalne štete, čiji je iznos poznat u trenutku kad takva šteta nastane, suprotno nematerijalnoj šteti koja je predmet ovog postupka.

Pogrešno je, međutim, primijenjena odredba čl. 154. ZPP prilikom donošenja odluke o trošku postupka. S obzirom na to da je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti, tužitelju se troškovi za dokazivanje osnovanosti zahtjeva priznaju u cijelosti, dok su tuženiku priznati troškovi razmjerno dijelu tužbenog zahtjeva (82%) u kojem je uspio u sporu u odnosu na visinu dosuđene naknade štete. Nakon prijeboja parničnih troškova tužitelja, koji iznose 27.300,00 kuna i tuženika, koji iznose 18.942,00 kuna, odlučeno je kao u izreci. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi revizije jer u revizijskom postupku nije uspio u pogledu glavnog zahtjeva i kamate, već samo u pogledu troškova parničnog postupka, a u tom dijelu nisu nastali posebni troškovi.

U Zagrebu, 7. lipnja 2001.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.