Revr-496/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 496/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednice vijeća, te dr.sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr.sc. Andrija Eraković i mr.sc. Lucije Čimić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. S. iz S., koju zastupa N. M., odvjetnik u S., protiv tuženika S. b. d.d. iz S., koga zastupa A. L., odvjetnica u S., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika podnesenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 10. veljače 2006. godine, br. Gž 1260/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 11. siječnja 2000. godine, br. P 1687/99, u sjednici održanoj dana 29. studenog 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništava se odluka tuženika br. 429 od 10. srpnja 1992. godine i odluka stručne komisije tuženika za zaštitu prava radnika br. 429 od 19. kolovoza 1992. godine, - naloženo je tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto bankovnog tehnologa ili drugo odgovarajuće radno mjesto, te je tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove u iznosu od 7.442,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači prihvaćanjem žalbe tuženika protiv prvostupanjske presude i ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Tužiteljica na reviziju nije odgovorila, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužiteljica bila radnica tuženika na radnom mjestu bankovnog tehnologa u Deviznom sektoru,

- da je odlukom tuženika br. … od 10. srpnja 1992. godine odlučeno da je trajno prestala potreba za radom tužiteljice zbog ekonomskih razloga jer joj se ne može osigurati obavljanje poslova za koje je raspoređena u vremenu dužem od šest mjeseci, niti zaposlenje primjenom mjera iz čl. 25. st. 1. Zakona o radnim odnosima, te da joj radni odnos prestaje 31. listopada 1992. godine,

- da je tužiteljica protiv te odluke izjavila prigovor kojega je stručna komisija tuženika za zaštitu prava radnika odbila odlukom br. … od 19. kolovoza 1992. godine,

- da je Upravni odbor tuženika 29. lipnja 1992. godine prihvatio Program rješavanja viška radnika (dalje u tekstu Program) u kojem je kao trajni višak uvršten 71 radnik, a među njima i tužiteljica,

- da prilikom utvrđivanja radnika za čijim je radom prestala potreba tuženik nije postupio u smislu odredbe čl. 25. st. 3. Zakona o radnim odnosima, jer nije uzeo u obzir sve zakonom propisane kriterije,

- da je neposredni rukovoditelj tužiteljice M. B. predlagala da se druge dvije osobe u službi kojom je rukovodila utvrde viškom, a ne tužiteljica, koja je uredno obavljala poslove svog radnog mjesta,

- da Program tuženika nije razradio kriterije temeljem kojih bi bili određeni radnici za čijim radom je trajno prestala potreba,

- da tuženik kod sačinjavanja liste radnika za čijim radom je trajno prestala potreba nije postupao u skladu s odredbama čl. 25. Zakona o radnim odnosima,

- da tuženik nije pravilno ocijenio rad tužiteljice na njezinom radnom mjestu, te se nije rukovodio kriterijem uspješnosti u radu kada je tužiteljicu uvrstio u listu radnika za čijim radom je trajno prestala potreba, iako je tuženik odlučio da je uspješnost u radu glavni kriterij kod utvrđivanja te liste,

- da tuženik nije uzeo u obzir niti radni staž, socijalni status, stručnu spremnu, posebna znanja i sposobnosti kada je tužiteljicu uvrstio u popis radnika za čijim radom je trajno prestala potreba.

Ocijenivši osporene odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice nezakonitim, nižestupanjski sudovi su ih poništili, te naložili tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na radno mjesto bankovnog tehnologa ili drugo odgovarajuće radno mjesto, a time su materijalno pravo pravilno primijenili.

Odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 25/92, 26/93, 29/94 – dalje u tekstu ZRO) propisano je da se prilikom utvrđivanja za kojim radnicima je trajno prestala potreba uzimaju u obzir slijedeći kriteriji: uspješnost u radu, posebna znanja i sposobnosti, stručna sprema, dužina radnog staža i socijalni status radnika. Revident osnovano tvrdi da je autonomno pravo poslodavca da ocijeni kojem će od više kriterija propisanih zakonom dati veće, a kojem manje značenje kod utvrđivanja za čijim je radom radnika trajno prestala potreba.

Međutim, za istaknuti je da autonomnost poslodavca kod primjene propisanih kriterija ne daje poslodavcu pravo da kod utvrđivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba za radom, da uzme u obzir samo neke od propisanih kriterija, a da ostale kriterije zanemari.

Kako tuženik u konkretnom slučaju nije postupio u smislu odredbe čl. 25. st. 3. ZRO osporene odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice nisu zakonite.

Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za poništenje odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljice i za vraćanje tužiteljice na rad za radno mjesto bankovnog tehnologa ili na odgovarajuće radno mjesto.

Suprotno tvrdnji revidenta nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje u tekstu ZPP), jer nižestupanjske presude sadrže dovoljno razloga o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi nisu niti međusobno proturječni niti suprotni sadržaju izvedenih dokaza, pa se iste presude mogu ispitati.

Suprotno tvrdnji tuženika drugostupanjski je sud ocijenio navede u žalbi tuženika podnesenih protiv prvostupanjske presude koji su odlučnog značenja, a odlučne činjenice za rješenje predmetnog spora utvrđene su temeljem slobodne ocjene izvedenih dokaza.

Za istaknuti je da nižestupanjski sudovi kod donošenja zaključka da se tuženik u konkretnom slučaju nije pridržavao odredbe čl. 25. st. 3. ZR nisu bili vezani mišljenjem inspekcije rada u S. od 15. rujna 1992. godine i nezavisnog sindikata. Sud je ovlašten utvrđivati činjenice i donositi odluke o zakonitosti donošenja odluka glede radno pravnog statusa radnika.

Prvostupanjski je sud suprotno tvrdni tuženika postupio u smislu upute ukidnog rješenja drugostupanjskog suda, te je utvrdio sve odlučne činjenice za rješenje predmetnog spora.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 29. studenog 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.