Rev-3076/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3076/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja mldb. S.T., koga zastupa otac i zakonski zastupnik V.T. iz Z., a ovoga zastupa punomoćnik I.S., odvjetnik u Z., protiv tuženika C.O. d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 1. lipnja 1993. br. Gž 4225/93-2, kojom je djelomično preinačena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu od 20. siječnja 1993. br. Pn 3766/92, u sjednici održanoj 15. veljače 1996. godine

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija, te se preinačuju drugostupanjska presuda Okružnog suda u Zagrebu od 1. lipnja 1993. br. Gž 4225/93-2 i prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zagrebu od 20. siječnja 1993. br. Pn 3766/92, tako da se tuženik C.o. . d.d. Z., obvezuje da tužitelju mldb. S.T., pored iznosa dosuđenog u navedenim nižestupanjskim presudama plati daljnji iznos od 700,00 (sedamstotina) kn sa zakonskom kamatom propisanom odredbom čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a koja teče od 20. siječnja 1993. godine do isplate.

Tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 400,00 kn, a sve pod prijetnjom izvršenja.

U preostalom dijelu se revizija odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud prvog stupnja obvezao je tuženika na isplatu iznosa od 6,045.000 HRD sa zakonskom kamatom i parničnog troška u iznosu od 157.500 HRD.

Žalbu tuženika je drugostupanjski sud odbio, a žalbu tužitelja djelomično prihvatio te tuženika obvezao na isplatu daljnjeg iznosa od 2,418.000 HRD sa zateznom kamatom i daljnjeg troška u iznosu od 86.000 HRD. Ukupno su dakle oba nižestupanjska suda obvezali tuženika na isplatu naknade štete u iznosu od 8,463.000 HRD (8.463,00 kn) sa kamatom, a odbili tužitelja sa zahtjevom preko tog iznosa.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da se obje presude preinače i da mu se dosudi ukupno utuženi iznos naknade štete kao i trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske se nije izjasnilo o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Dosuđeni iznos po nižestupanjskim sudovima predstavlja 70% visine priznate naknade materijalne i nematerijalne štete koju je mldb. tužitelj pretrpio u prometnoj nesreći, kada ga je u Zaprešiću 25. travnja 1984. godine (tada je tužitelj imao 7 godina) oborio kao pješaka i teško povrijedio osobni automobil osiguran kod tuženika.

Vozač automobila koji je oborio tužitelja je oslobođen od optužbe - pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu br. Ks-264/89 - da bi na štetu mldb. tužitelja počinio krivično djelo iz čl. 168. st. 4. u vezi čl. 163. st. 1. i 3. Krivičnog zakona SRH (ugrožavanje javnog prometa).

Tužitelj je u toj prometnoj nesreći zadobio povrede - udarno krvne podljeve glave, veliku ranu razderotinu na čelu, potres mozga i prijelom kostiju lijeve potkoljenice i traumatski šok. Dva puta je vršena repozicija prijeloma. Bile su to teške povrede sa posljedicama u vidu posttraumatske encefalopatije izražene u glavobolji, nervozi, nemiru i nesanici, ostao je vidljiv ožiljak na čelu, kad hoda lagano šepa i smanjena mu je životna aktivnost za 25%. Bolove (fizičke) trpio je deset dana jake, tri tjedna srednje i tri mjeseca lake, a pretrpio je i jaki strah.

Sud prvog stupnja ocijenio je da je nesreći i nastalim posljedicama pridonio i sam tužitelj kad je neoprezno pretrčao ulicu u gradu, pa je podijelio odgovornost vozača automobila i tužitelja u omjeru 50:50, dok je drugostupanjski sud odgovornost između stranaka podijelio 70:30, ocijenivši da je tužitelj pridonio štetnom događaju samo 30%.

Za nematerijalnu štetu sudovi su tužitelju utvrdili slijedeće iznose naknade (a od utvrđenog odbili 30% zbog sukrivnje):

- za fizičke boli 2,000.000 HRD (utuženo je s tog naslova 3,000.000 HRD),

- za smanjenje životnih aktivnosti 6,000.000 HRD (utuženo je 6,500.000 HRD),

- za strah 2,000.000 HRD (toliko je i traženo),

- za naruženost 2,000.000 HRD (utuženo je 2,500.000 HRD).

Za materijalnu štetu traženo je za tuđu pomoć i njegu 90.000 HRD, a toliko je i dosuđeno, odnosno priznato.

Tužitelj u reviziji pledira, da se prizna i dosudi utuženi iznos u cijelosti za sve vidove štete, jer smatra da nije svojim ponašanjem kritične zgode ni djelomično pridonio štetnom događaju već da ga je skrivio u cijelosti vozač osiguranog automobila.

Osiguranik je tuženika kritične zgode vozio naseljenim mjestom, brzinom koja je dozvoljena propisima. Nije uspio zaustaviti vozilo na vrijeme da izbjegne nalet na tada 7-godišnjeg dječaka - tužitelja, koji je neoprezno, ne na pješačkom prijelazu istrčao na kolnik između parkiranih automobila sa strane i nije bio vidljiv dok nije izašao na kolnik, zbog visine manje od automobila iza kojih je istrčao. I po ocijeni ovoga suda oštećeni je tužitelj pridonio neopreznim ponašanjem štetnom događaju za 30% kako je to utvrdio drugostupanjski sud, pa je bilo osnova za primjenu odredbe čl. 192. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet kao Zakon Republike Hrvatske o podjeljenoj odgovornosti.

U odnosu na prijedlog tužitelja u reviziji da mu se prizna ukupno utuženi iznos naknade nematerijalne štete, to se po stajalištu ovoga suda osnovanim nalazi zahtjev za naknadu štete zbog smanjenja životne aktivnosti i za naruženost a nije osnovan onaj za naknadu štete zbog fizičkih bolova jer je priznata satisfakcija od 2,000.000 HRD primjerena za taj vid štete.

Za pretrpljeni strah i tuđu pomoć sudovi su tužitelju priznali koliko je i tražio. Budući da je po ocijeni ovoga suda pravična novčana naknada iznos koji je tužitelj utužio za smanjenje životnih aktivnosti 6.500,00 kn (6,500.000 HRD), a za naruženost 2.500,00 kn (2,500.000 HRD) to se ukazuje razlika od 1.000,00 kn (1,000.000 HRD) koja se priznaje i tužitelju se dosuđuje 70% od te svote, odnosno 700,00 kn, koliko je još tužena - pored dosuđenih iznosa - dužna isplatiti tužitelju, pa je odlučeno kao u izreci po odredbi čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske.

Budući je tužitelj djelomično uspio sa revizijom, to mu je pored ranije priznatnih iznosa za parnični trošak priznat dio troškova revizije i na temelju čl. 166. ZPP tužena obvezana da mu naknadi ukupni parnični trošak u iznosu od 400,00 kn.

U Zagrebu, 15. veljače 1996.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.