Revt-42/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 42/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice M. P., vl. obrta L., Z., koju zastupa punomoćnik Đ. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika C. d.o.o u stečaju, Z., kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Z., radi utvrđenja potraživanja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6869/13-3 od 10. rujna 2013., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalna služba u Šibeniku broj P-400/09 od 10. prosinca 2012., u sjednici održanoj 6. rujna 2017.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužiteljice, ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6869/13-3 od 10. rujna 2013. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje potraživanja višeg isplatnog reda u iznosu od 503.050,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od 23. veljače 2009. do isplate. Odlukom o troškovima postupka obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku 40.325,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je utvrđenje osnovanosti osporene tražbine u stečajnom postupku u iznosu od 503.050,00 kuna.

Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice cijeneći utvrđenim: - da je tužiteljica 16. listopada 2002. pozajmila tuženiku 75.000,00 EUR na način da će zajam biti vraćen po dogovoru uz najavu od 15. dana, - da je tuženik djelomično zajam vratio, – da je tužiteljica 2. veljače 2009. pozvala tuženika da vrati ostatak zajma, koji tuženik nije vratio. U navedenom činjeničnom stanju prvostupanjski sud je odbio istaknuti prigovor zastare cijeneći da zastarijevanje shodno odredbi čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11) počinje teći po pozivu tužiteljice na vraćanje zajma (2. veljače 2009.), dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. ožujka 2009., dakle u okviru općeg zastarnog roka od pet godina predviđenog odredbom čl. 371. ZOO-a. Međutim, odbio je zahtjev tužiteljice cijeneći da tužiteljica u postupku nije dokazala visinu svoje dospjele neispunjene tražbine prema tuženiku.

Drugostupanjski sud nije prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda da tužiteljica u postupku nije dokazala visinu svoje dospjele neispunjene tražbine prema tuženiku, ali je prihvatio osnovanim prigovor zastare, cijeneći primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a, utvrđenim da je tužiteljica više puta pozvala tuženika na povrat pozajmljenog iznosa, jedan od poziva u svibnju 2003., čime rok zastare tražbine u konkretnom slučaju počima teći najkasnije krajem svibnja 2003. i zastara je nastupila najkasnije krajem svibnja 2008. (tužba podnesena 6. ožujka 2009.). Podredno se ističe da je primjenom odredbe čl. 314. ZOO-a tužiteljica povrat zajma mogla tražiti već idućeg dana, tj. 17. listopada 2002. uz obvezu plaćanja za 15. dana, čime bi tuženik bio dužan vratiti zajam najkasnije do 1. studenoga 2002., dakle s početkom zastarnog roka od 2. studenoga 2002.

Međutim, revidentica opravdano ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom. To iz razloga što, pored utvrđenja prvostupanjskog suda da je tužiteljica tek 2. veljače 2009. pozvala tuženika da vrati ostatak zajma i prema kojem zahtjevu u konkretnom slučaju utvrđuje rok za vraćanje zajma, drugostupanjska presuda ne sadrži razloge na kojima drugostupanjski sud zasniva svoj zaključak da je tužiteljica pozvala tuženika na povrat pozajmljenog iznosa u svibnju 2003. i prema kojem zahtjevu utvrđuje rok za vraćanje zajma, te da je tužiteljica prema okolnostima konkretnog slučaja povrat zajma mogla tražiti već idućeg dana, tj. 17. listopada 2002. U drugostupanjskoj odluci izostali su jasni razlozi koji bi opravdavali navedenu ocjenu drugostupanjskog suda prema u postupku provedenim dokazima (potvrda od 16. listopada 2002., iskazi saslušanih svjedoka F. P. i J. K., te iskaz kojeg je u postupku dala tužiteljica). Naime, kod ocjene dokaza (čl. 8. ZPP-a), sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti. Sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a (jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama) i onda kad sud nije obrazložio na čemu zasniva svoju odluku o činjenicama koje smatra istinitima.

Upravo navedena činjenica odlučna je za odluku o postavljenom zahtjevu u ovoj pravnoj stvari. Naime, na zajmodavateljev zahtjev za vraćanje zajma primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina (čl. 371. ZOO-a). Prema odredbi čl. 562. st. 2. ZOO-a, ako ugovaratelji nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimatelj je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji teče od trenutka kada je zajmodavatelj zahtijevao vraćanje i koji ne može biti kraći od dva mjeseca. Dakle, ako rok vraćanja pozajmljenog nije ugovoren, navedena odredba nalaže da se taj rok odredi iz okolnosti zajma, pri čemu su relevantne samo one okolnosti za koje su znale ili morale znati obje strane, a ne samo jedna od njih. Ako se rok vraćanja ne može odrediti iz okolnosti zajma, drugo podredno pravilo nalaže zajmoprimatelju da vrati zajam nakon isteka primjerenog roka koji teče od trenutka kad je zajmodavatelj zahtijevao vraćanje i koji ne može biti kraći od dva mjeseca. U primjeni ovog pravila teret dokaza o tome da je primjereni rok za vraćanje duži od dva mjeseca je na zajmoprimatelju, a u okolnostima kada to ne dokaže, istekom dva mjeseca od zajmodavateljevog zahtjeva pada u zakašnjenje.

Kako je u navedenom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a (jer pobijana odluka ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati) valjalo je primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Ukinuta je i odluka o troškovima postupka, jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu, a o trošku revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

U ponovnom postupku drugostupanjski sud će ponovno odlučiti o žalbi tužiteljice protiv prvostupanjske presude na način da će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem.

Zagreb, 6. rujna 2017.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.