Rev-2161/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2161/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.U. iz S., koga zastupa punomoćnik J.K., odvjetnica iz S., protiv tuženika Općine Split, koju zastupa Javni pravobranitelj općine Split, radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 10. veljače 1994. br. Gž-314/94, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 21. listopada 1993. br. P-312/92, u sjednici održanoj dana 1. prosinca 1994.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom da se poništi rješenje tuženika klasa 112-02/91-01/18-11 ur. br. 2181-03-02/92 od 5. ožujka 1992. i naloži tuženiku da tužitelja u roku od 8 dana rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i ostaloj radnoj sposobnosti odnosno da ga primi na rad. Naprotiv, naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1,400.000 HRD (1.400 kn).

Sud drugog stupnja odbio je kao neosnovanu žalbu tužitelja i presudu suda prvog stupnja potvrdio. Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavio je reviziju tužitelj iz svih revizijskih razloga. Opravdavajući navedene razloge u obrazloženju revizije navodi da rješenje Štaba teritorijalne obrane klasa 112/02/91-01/15-11-1 kojim je tužitelj stavljen na raspolaganje nije doneseno sukladno zaključku tuženika br. 2181-02-1/91 od 10. rujna 1991. jer prejudicira situaciju tužitelja i već iz istog proizlazi unaprijed volja tuženika da ne rasporedi tužitelja u skladu sa zakonom. Prigovara da tuženik nije doprinio nikakve dokaze, kako bi pokušao rasporediti tužitelja na odgovarajuće poslove niti je u tom pravcu poduzimao ikakve radnje niti aktivnosti. Navodi da je provedeno vještačenje na okolnost postojanja odgovarajućih radnih mjesta za tužitelja i mišljenje je vještaka da je bilo slobodnih radnih mjesta na nivou srednje stručne spreme što valja tumačiti da ih je bilo i u skladu sa stručnom spremom tužitelja, a kad vještak spominje radna mjesta inspektora time ne opovrgava tumačenje da je bilo i nekih drugih radnih mjesta. Cijeni revident kako je u primjeni odredbe čl. 380. Zakona o upravi tuženik trebao "poduzeti sve moguće aktivnosti u cilju rasporeda radnika kojima je radno mjesto ukinuto pa tako doznati i za eventualnu potrebu drugih društveno-političkih zajednica". Predložio je da se revizija prihvati.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan jer bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("NN", br. 53/91, 91/92) na koju jedino ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) nije ostvarena a revident ne navodi koju su to bitnu povredu odredaba parničnog postupka učinili sudovi.

Nije osnovan niti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Sporno je pravno pitanje zakonitosti rješenja tuženika od 14. XII. 1991. klasa 112-02/91-01/18-13 kojim je odlučeno da tužitelju koji je po ukidanju i prestanku djelovanja štaba teritorijalne obrane ostao i dalje neraspoređen počinje s danom 14. XII. 1992. teći otkazni rok od šest mjeseci, te da mu nakon isteka otkaznog roka tj. 14. VI. 1992. prestaje radni odnos i da se o tome neće donositi posebno rješenje. To je rješenje potvrđeno rješenjem od 5. III. 1992. br. ur. br. 2101-03-02/92 klasa br. 112-02/91-01/18-11/2. Pravilnom su primjenom materijalnog prava sudovi odbili tužbeni zahtjev jer su utvrdili da je nakon što je tužitelj temeljem rješenja tuženice od 10. IX. 1991. klasa 112-02/91-01/15-11-1 ur. br. 2181/03-02/91 kao neraspoređen stavljen na raspolaganje s danom 13. IX. 1991. (a to rješenje nije predmet pobijanja u ovom sporu) nije bilo slobodnih radnih mjesta koja bi odgovarala njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu a na koje bi ga tuženica bila dužna rasporediti.

Suprotno prigovorima revizije izvješće Zajedničkih službi općinske uprave - Odsjeka za pravne i personalne poslove od 8. XII. 1991. iz kojeg proizlazi da nema slobodnog radnog mjesta dato je upravo na traženje Izvršnog vijeća Skupštine općine Split, a vještak u svom nalazu i mišljenju kao i tužitelj ne navode koje je to konkretno radno mjesto na koje bi tuženica bila dužna rasporediti tužitelja.

Takvo radno mjesto, dakako, ne može se smatrati radno mjesto inspektora na koje vještak jedino opredijeljeno upućuje jer se ono popunjava imenovanjem, a ne rasporedom (čl. 114. tada mjerodavnog Zakona o upravi).

Proizlazi, dakle, da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno primijenili pa je iz navedenih razloga temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 1. prosinca 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.