Gž-5420/2006 · Županijski sud u Splitu

Gž- 5420/06

REPUBLIKA HRVATSKA

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu ovog suda dr. sc. Anti Perkušiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. L. U. S., zastupanog po pun. S. P., dipl. iur. kod tužitelja i 2. S. T. d.d. S., zastupanog po pun. R. P. I., odvjetnici u S., protiv tuženika T. L. S. d.d., zastupanog po pun. M. Š., odvjetniku u S., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu br. II P-1190/05 od 5. travnja 2006. godine, dana 8. lipnja 2007. godine,

r i j e š i o j e:

I Djelomičnim uvažavanjem tuženikove žalbe preinačuje se prvostupanjsko rješenje na način koji glasi:

„Tuženik T. l. S. d.d. zasmetao je tužitelja pod 2. S. t. d.d S. (ex S. p. d.o.o. S.) u njegovom posljednjem posjedu parkirališta na … – parkirališna zona II u S., a tužitelja pod 1. L. u. S. u njenom posljednjem posjedu „kućice“ na … u S. koja služi obavljanju kontrole ulaska i izlaska s tog dijela lučkog područja, na način da je dana 15. rujna 2003. god. ušao u posjed navedenog parkirališta i započeo obavljati naplatu i kontrolu parkiranja te izmijenio bravu na ulaznim vratima „kućice“ pa mu se nalaže u roku 8 dana uspostaviti ranije posjedovno stanje predajom posjeda tužitelju pod 2. parkirališta na … – parkirališna zona II, dio k. čest. zem. 13828 K.O. S., kao i predaja ključeva nove brave ili postavljanja stare brave na ulaznim vratima „kućice“ tužitelju pod 1., te mu se zabranjuje svako takvo i slično smetanje posjeda ubuduće.

Dužan je tuženik u roku od 8 dana naknaditi tužitelju pod 2. iznos od 7.437,20 kuna.“

II U preostalom dijelu žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu br. II P- 1190/05 od 5. travnja 2006. godine.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja pod 1. za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem prihvaćen je zahtjev tužitelja za posjedovnom zaštitom kako glasi:

„Tuženik T. l. S. d.d. zasmetao je tužitelja pod 2. S. t. d.d S. (ex S. p. d.o.o. S.) u njegovom posljednjem posjedu parkirališta na … – parkirališna zona II u S., a tužitelja pod 1. L. u. S. u njenom posljednjem posjedu „kućice“ na … u S. koja služi obavljanju kontrole ulaska i izlaska s tog dijela lučkog područja, na način da je dana 15. rujna 2003. god. ušao u posjed navedenog parkirališta i započeo obavljati naplatu i kontrolu parkiranja te izmijenio bravu na ulaznim vratima „kućice“ pa mu se nalaže uspostaviti ranije posjedovno stanje predajom posjeda tužitelju pod 2. parkirališta na … – parkirališna zona II, dio k. čest. zem. 13828 K.O. S., kao i predaja ključeva nove brave ili postavljanja stare brave na ulaznim vratima „kućice“ tužitelju pod 1., te mu se zabranjuje svako takvo i slično smetanje posjeda ubuduće“ (izreka pod I. prvostupanjskog rješenja).

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužitelju pod 2. iznos od 7.437,20 kuna (izreka pod II prvostupanjskog rješenja).

Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsko rješenje u cijelosti iz razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 88/05 – dalje ZPP), s prijedlogom da se rješenje preinači shodno žalbenim navodima, odnosno ukine.

Tužitelj pod 1. je odgovorio na žalbu tuženika s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana i tako potvrdi prvostupanjsko rješenje. Pri tom tužitelj zahtijeva trošak odgovora na žalbu.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za posjedovnom zaštitom parkirališta na …

– parkirališna zona II u S., te „kućice“ na … u S. koja služi obavljanju kontrole ulaska i izlaska s tog dijela lučkog područja .

Prvostupanjski sud prihvatio je zahtjev tužitelja nakon što je u ispravno provedenom postupku utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj pod 1. osnovan Odlukom Vlade RH o osnivanju Lučke uprave dana 24. travnja 1997. godine (N.N. br. 45/97) radi upravljanja, izgradnje i korištenja luke S., kojom Odlukom su određene i lučke djelatnosti za koje Lučka uprava daje koncesiju,

- da je tužitelj pod 1. utvrdio potrebu da se područje uz …i to od … do … namijeni parkirališnoj djelatnosti u jednoj traci, nakon čega je sukladno Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama (N.N. br.158/03 – dalje ZPDML) Odlukom tužitelja pod 1. od 12. prosinca 2000. god. dodijeljena tužitelju pod 2. koncesija za lučku djelatnost – parkirališna djelatnost uz korištenje i održavanje dijela lučkog područja Gradske luke S. – dio … – parkirališna zona II, temeljem koje Odluke je između tužitelja pod 1. i tužitelja pod 2. zaključen dalje Ugovor od 16. svibnja 2001. god, te aneks ovog Ugovora, kojim su stranke precizno odredile svoje odnose glede koncesijskih ovlaštenja tužitelja pod 2.,

- da predmetna nekretnina u dijelu nad kojim se zahtijeva posjedovna zaštita predstavlja pomorsko (opće) dobro koje je tužitelj pod. 2. temeljem koncesijskih ovlaštenja (Odlika tužitelja pod 1. od 1. prosinca 2000. god) isključio iz opće uporabe dok koncesija traje, te u kom dijelu je tako zasnovao svoj mirni (neposredni) posjed, priznajući posredan posjed tužitelja pod 1. nad ovim dijelom nekretnine,

- da je tuženik zasmetao je tužitelja pod 2. u njegovom posljednjem posjedu parkirališta na … – parkirališna zona II u S., a tužitelja pod 1. u njegovom posljednjem posjedu „kućice“ na … u S. koja služi obavljanju kontrole ulaska i izlaska s tog dijela lučkog područja, na način da je dana 15. rujna 2003. god. neovlašteno ušao u posjed navedenog parkirališta i započeo obavljati naplatu i kontrolu parkiranja te izmijenio bravu na ulaznim vratima „kućice“.

Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su s sadržajem dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno cijenio, kako to nalaže odredba čl.8. ZPP-a, o čemu prvostupanjsko rješenje sadrži valjane i jasne razloge koje prihvaća i na koje upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

Na naprijed navedeno pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za zaštitom njihovog mirnog posjeda nad predmetnom nekretninom. Naime, predmetna nekretnina predstavlja opće dobro u smislu odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br.91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,114/01, 79/06 i 141/06 – dalje ZV), odnosno čl. 3. ZPDML –a. U smislu citiranih odredbi, pomorsko dobro, kao dobro u općoj uporabi nije sposobno biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava. Po svojoj osobini ne može biti u vlasti, pa ni u mirnom posjedu, jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego je u uporabi svih. Zasnivanjem posjeda stvari, jednako kao i zasnivanjem stvarnih prava ograničava se uporaba općeg dobra. Međutim, u smislu odredbi čl. 3. st. 4., čl. 9. st. 4. ZV-a, te odredbi čl. 9. st. 1. ZPDML-a, prema stajalištu ovog suda, zasnivanje posjeda i pravo na posjedovnu zaštitu ima koncesionar pomorskog dobra, u dijelu za koji iz sadržaja koncesije proizlazi da ima pravo isključiti to dobro iz opće uporabe. U ovim okvirima posjedovna zaštita se pruža u skladu s općom normativom ZV-a o zaštiti posjeda (čl. 19. – 27. ZV-a).

Tako suglasno odredbi čl. 22. st. 1. i 2. ZV-a posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u trenutku smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Posjedovna zaštita se pruža prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi to smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

Odluka o troškovima postupka temelji se na ispravno izvršenom obračunu u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Prvostupanjskim rješenjem, kao i postupkom koji mu je prethodio, nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka. Isto tako prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za posjedovnom zaštitom. Međutim, u prihvaćenom zahtjevu tužitelja, kao i u odluci o troškovima postupka prvostupanjskim rješenjem nije određen (paricijski) rok u kojem je stranka naloženu činidbu dužna izvršiti, a kako to nalaže odredba čl. 328. te čl.443. ZPP-a. Navedenim je u tom smislu djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačeno prvostupanjsko rješenje (čl. 380. toč. 3. ZPP-a), dok je u ostalom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsko rješenje (čl. 380. st. 2. ZPP-a).

Tužitelju pod 1. nisu priznati troškovi odgovora na žalbu u uvjetima odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, budući da ovaj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice. Isto tako, tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući je isti s žalbom uspio samo u dijelu kojemu nisu nastali posebni troškovi.

U Splitu, 8. lipnja 2007. god.

S U D A C

dr. sc. Ante Perkušić