Rev-x-33/2018-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 33/18-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. G. iz O., kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. & Š. V., protiv tuženika O. Z. d.d. Z., sada U. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik Ž. E., odvjetnik u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1553/11-3 od 3. prosinca 2012. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-200/09-64 od 13. travnja 2011., u sjednici održanoj 12. lipnja 2018.

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1553/11-3 od 3. prosinca 2012. odbacuje se kao nedopuštena.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Općinski sud u Vinkovcima presudom poslovni broj P-200/09-64 od 13. travnja 2011. sudio je:

"I. Nalaže se tuženiku O. Z. d.d. Z., da isplati tužitelju G. S. iz O., na ime naknade imovinske štete za izgubljenu zaradu iznos od 24.840,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja tj. od 06. 04. 2011. do isplate, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku O. Z. d.d. Z., da isplati tužitelju G. S. iz O., novčanu rentu zbog naknade povećanih troškova za tuđu radnu snagu u iznosu 2.433,33 kuna mjesečno počev od 01. 03. 2007. pa nadalje, na način da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja tj. od 06. 04. 2011. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a ostale obroke kako budu dospijevali do svakog 5-tog u mjesecu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 42.126,00 kuna, u roku od 15 dana.

IV. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 24.840,00 kuna, tužitelj se odbija kao neosnovanim."

Županijski sud u Vukovaru prihvatio žalbu tuženika te je sudio:

"Žalba tužitelja odbija se, a žalba tuženika se uvažava te se presuda prvostupanjskog suda:

- potvrđuje u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen (točka IV. izrjeke), a

- preinačuje u preostalom dijelu (točke I., II. i III. izrjeke) te se sudi:

1. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku O. Z. d.d. Z., da isplati tužitelju G. S. iz O., na ime naknade imovinske štete za izgubljenu zaradu iznos od 24.840,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja tj. od 06. 04. 2011. do isplate, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, u roku od 15 dana."

2. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

II. Nalaže se tuženiku O. Z. d.d. Z., da isplati tužitelju G. S. iz O., novčanu rentu zbog naknade povećanih troškova za tuđu radnu snagu u iznosu 2.433,33 kuna mjesečno počev od 01. 03. 2007. pa nadalje, na način da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja tj. od 06. 04. 2011. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a ostale obroke kako budu dospijevali do svakog 5-tog u mjesecu."

3. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 34.220,00 kuna, u roku od 15 dana."

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. točka 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a da je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. U reviziji je navedeno i da o naznačenom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno da preinači nižestupanjske presude i prihvati tužbeni zahtjev. Tuženik je odgovorio na reviziju te je predložio da Vrhovni sud RH odbije reviziju kao neosnovanu, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove odgovora na reviziju.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna i ne radi se o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

Pobijanom presudom odlučeno je o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete za izgubljenu zaradu i za troškove zbog potrebe angažiranja tuđe pomoći na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu. Naknada se potražuje zbog tjelesne ozlijede tužitelja koju je pretrpio kao pješak u prometnoj nezgodi dana 18. siječnja 2006..

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

-da je tužitelj ozlijeđen kao pješak u prometnoj nezgodi dana 18. siječnja 2006. godine na cesti između N. i O., a koju nezgodu je uzrokovao Ž. S., vozač osobnog automobila marke B. reg. oznake …, osiguranog kod tuženika.

-da je tužitelj po zanimanju vodoinstalater, a u trenutku nezgode je imao 18 godina i nije bio zaposlen,

-da je prije nezgode tužiteljev otac N. G. bio nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, a tužitelj mu je pomagao u obavljanju poljoprivrednih poslova,

-da je nakon tužiteljeve nezgode njegov otac bio prisiljen angažirati drugu osobu za pomoć u gospodarstvu i plaćati naknadu mjesečno 5.000,00 kuna,

-da je i sam tužitelj nakon nezgode osnovao svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo za uzgoj muznih krava, radi ostvarenja prava prvenstva na kupnju zemljišta,

-da je kod tužitelja kao posljedica štetnog događaja nastupilo smanjenje radne sposobnosti za obavljanje poljoprivrednih poslova u omjeru od 35%, uslijed čega nije sposoban na svojemu gospodarstvu obavljati teške poslove, pa za te poslove mora angažirati radnika,

-da tužitelj i nakon nezgode povremeno pomaže ocu u obavljanju poljoprivrednih poslova.

Imajući na umu navedena utvrđenja tužbeni zahtjev je odbijen s obrazloženjem da tužitelj nema pravo na naknadu onih vidova štete koju potražuje u ovoj parnici, primjenom odredbe čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine broj 35/05., 41/08).

Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda šteta koju tužitelj potražuje po osnovi troškova koje ima treća osoba, N. G., nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, nije tužiteljeva šteta, nego eventualno šteta njegovog oca, koja se ne može podvesti pod pravo tužitelja na naknadu štete po čl. 1089. st. ZOO.

Nadalje, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, šteta koju tužitelj ima po osnovi troškova angažiranja tuđe pomoći za rad na njegovom novoosnovanom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu također nije vid štete priznat odredbom čl. 1089. st. ZOO, jer je tužitelj vodoinstalater pa ima pravo na naknadu štete zbog izgubljene dobiti uslijed nemogućnosti obavljanja svojega zanimanja, dok troškovi koje ima po osnovi angažiranja tuđe radne snage u svojemu OPG-u osnovanom nakon nezgode nisu u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, jer tužitelj u trenutku štetnog događaja nije ni imao OPG, niti se u okolnostima ovoga slučaja moglo osnovano očekivati osnivanje OPG-a od strane tužitelja.

Stoga je tužbeni zahtjev odbijen.

Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude te je naveo da se u ovom slučaju postavlja pitanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva za naknadu štete i naknadu za izmaklu korist (pravo na rentu zbog naknade povećanih troškova za radnu snagu ) sukladno odredbi čl. 1089. i 1095. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine broj 35/05., 41/08).

U reviziji je navedeno da je pitanje važno zato što je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u odlukama poslovni broj Rev-507/83 od 13. srpnja 1983. i Rev-1338/93 od 18. siječnja 1984., ali da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Također je ukazao i na presudu Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-651/97 od 21. siječnja 1998.

Iz navedenog slijedi da tužitelj nije određeno naznačio pravno pitanje u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

Sve ako bi ovaj sud analizom cjelokupne revizije i pobijane presude sam formulirao pitanje glede prava tužitelja na naknadu štete po čl. 1089. i 1095. Zakona o obveznim odnosima, revizija bi bila nedopuštena, jer se presude koje je tužitelj naveo u reviziji temelje na bitno drugačijim činjeničnim utvrđenjima. Tim presudama je dosuđena naknada štete zbog izgubljene zarade osobama koje su se prije štetnog događaja bavile poljoprivrednom djelatnošću, a nakon štetnog događaja nisu više bile u stanju zarađivati od vlastitog rada u poljoprivredi.

U ovom slučaju tužitelj potražuje štetu koju ima njegov otac u vođenju OPG-a nakon tužiteljevog stradavanja u nezgodi, te naknadu štete za potrebe angažiranja tuđe radne snage u svojemu OPG-u koji u trenutku štetnog događaja nije ni postojao.

Stoga revizija ne udovoljava propisanim kriterijima iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, pa se radi o nedopuštenoj reviziji koju je valjalo odbaciti po čl. 392a st. 2. ZPP.

Tuženik je uspio u revizijskom stupnju postupka, ali nema pravo na naknadu troškova odgovora na reviziju jer se ne radi o potrebnim troškovima ( čl. 164. i 155. st.1.ZPP).

Zagreb, 12. lipnja 2018.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v. r.