Rev-33/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-33/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar, kao predsjednice vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, mr. sc. Olge Jelčić, Ljubice Munić i Ivke Zlokić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja A. Ž. iz R., I. L., protiv tuženika Grada Rijeke, koga zastupaju punomoćnici M. Š., Z. V., S. J. i V. Š., odvjetnici u R., radi poništenja natječaja, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 8. rujna 1999. godine, br. Gž-1034/98-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 19. svibnja 1998. godine, br. P-3748/92-53, u sjednici održanoj dana 31. srpnja 2002. godine

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja A. Ž. i ukidaju presuda Županijskog suda u Rijeci od 8. rujna 1999. godine broj Gž-1034/98-2, te presuda Općinskog suda u Rijeci od 19. svibnja 1998. godine broj P-3748/92-53 i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio da se ponište natječaj Sekretarijata za građevinarstvo i urbanizam Općine Rijeka, objavljen u B. od 1. listopada 1992. za poslove i zadatke samostalnog upravnog referenta za izdavanje uporabnih dozvola i odluka istog Sekretarijata klasa: 112-02/92-01/433, ur.br.: 2170-31-92- 92-2 od 21. listopada 1992. godine o izboru i zasnivanju radnog odnosa sa A. S., kao i rješenje klasa: 112-02/92-01/467, ur.br.: 2170-31-92-92-3 od 17. studenog 1992. godine.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda.

Tužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. č. 13. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99; st. 1. i st. 2. to

dalje ZPP) učinjenih u postupku pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i udovolji tužbenom zahtjevu.

Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje kao ni povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 386. ZPP. Naime, pitanje koju je odluku tuženika tužitelj pobijao u nekom drugom sporu činjenične je naravi, pa točnost utvrđenja drugostupanjskog suda o tome ovaj revizijski sud ne može ispitivati. Ocjenu radnopravnog statusa tužitelja nakon isteka roka od tri mjeseca po donošenju rješenja Izvršnog vijeća Skupštine općine Rijeka od 7. siječnja 1991., kojim se tužitelj stavlja na raspolaganje, do vremena raspisivanja spornog natječaja, drugostupanjski sud je dao kroz interpretaciju materijalnopravnih normi, pa ukoliko one nisu pravilno primijenjene ne radi se o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka, već o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Međutim po pravnom shvaćanju ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu, zbog čega je ostvaren revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

U dosadašnjem postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj u vremenu od 1978. do 1991. godine radio na radnom mjestu stručnog suradnika za dokumentaciju prostora u tadašnjoj Radnoj zajednici Općinskog komiteta za urbanizam, izgradnju i komunalno stambene poslove,

- da je tužitelj s danom 12. siječnja 1991. godine stavljen na raspolaganje Izvršnom vijeću Skupštine općine Rijeka, jer je njegovo radno mjesto bilo ukinuto,

- da je tužitelj u vrijeme kada je bio raspisan natječaj za poslove i radne zadatke samostalnog upravnog referenta za izdavanje uporabnih dozvola (listopad 1992. godine) još uvijek bio na čekanju, odnosno da još nije bila donesena odluka o prestanku rada tužitelja.

Stajalište je nižestupanjskih sudova, da budući se radno mjesto samostalnog referenta prema čl. 21. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i načinu rada Sekretarijata za građevinarstvo i urbanizam popunjavalo putem natječaja, to da tužitelj nije mogao biti raspoređen na radno mjesto samostalnog upravnog referenta za izdavanje uporabnih dozvola. Uz to, kako tužitelj u roku od tri mjeseca nije bio raspoređen na drugo radno mjesto temeljem čl. 380.Zakona o upravi (Narodne novine 16/78, 50/78, 29/85, 48/85, 41/90 i 53A/91; dalje ZU), da u smislu odredbe čl. 383. ZU nije postojala obveza već ovlaštenje tuženika rasporediti tužitelja na poslove radnog mjesta koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.

Prema odredbi čl. 380. st. 2. ZU, ako su pravilnikom kojim se uređuju unutarnja organizacija i način rada organa ukinuta pojedina radna mjesta u organu zbog smanjenja opsega poslova i zadataka, radnici koji su obavljali poslove i zadatke ukinutih radnih mjesta raspoređuju se na poslove odnosno zadatke drugih radnih mjesta na način i pod uvjetima predviđenim u čl. 315. i 316. ZU. Stavkom 6. čl. 315. ZU stipulirano je, da za raspoređivanje radnika za trajanja radnog odnosa nije obvezan natječaj i time je učinjena iznimka od pravila o popunjavanju slobodnih radnih mjesta putem natječaja. To znači da, bez obzira na okolnost što je u čl. 21. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i načinu rada tuženika bilo određeno da se radna mjesta (osim administrativno-tehničkih, pomoćno-tehničkih i sl.) popunjavaju putem natječaja, nije postojala normativna prepreka da tuženik tužitelja rasporedi na radno mjesto za koje je bilo određeno da se popunjava putem natječaja.

Raspoređivanje radnika, koji se nalazi na čekanju, na slobodno radno mjesto sukladno čl. 380. st. 1. ZU ne predstavlja diskreciono ovlaštenje već obvezu organa, zbog čega je tuženik bio u obvezi rasporediti tužitelja na slobodno radno mjesto koje je odgovaralo njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu ne samo u roku od tri mjeseca po ukidanju radnog mjesta, već od dana donošenja odluke kojom se tužitelj stavlja na raspolaganje i upućuje na čekanje (12. siječnja 1991. godine) do prestanka radnog odnosa.

Zbog navedenih razloga za ocjenu zakonitosti raspisanog natječaja pravno je odlučno da li je tužitelj ispunjavao uvjete za radno mjesto samostalnog upravnog referenta za izdavanje uporabnih dozvola. Kako su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i zbog toga propustili utvrditi relevantne činjenice, temeljem čl. 395. st. 2. ZPP prihvaćena je revizija tužitelja i pobijane presude su ukinute te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će utvrditi je li tuženik povrijedio svoju obvezu raspoređivanja tužitelja na slobodno radno mjesto u smislu čl. 380. ZU raspisivanjem osporenog natječaja i u svezi s tim je li natječaj zakonito raspisan.

U Zagrebu, 31. srpnja 2002.

Predsjednica vijeća:

Miljenka Vraničar, v.r.