Rev-292/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 292/06-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Gordane Gasparini, Katarine Buljan i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. P. i S. P., oboje iz S., zastupanih po J. V., odvjetniku u Č., protiv tuženice A. K., B. R., A., zastupane po I. K., odvjetniku u Č., radi izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Čakovcu od 06. listopada 2005. godine, broj Gž- 468/05-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu od 04. veljače 2005. godine, broj P-424/03-16, u sjednici održanoj dana 05. srpnja 2006. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, te se ukidaju nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Čakovcu od 06. listopada 2005. godine, broj Gž-468/05-2 i presuda Općinskog suda u Čakovcu od 04. veljače 2005. godine, broj P-424/03-16 i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je presuđeno:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Tužena K. A. r. L. iz S., …, sada …, A., dužna je izdati tužiteljima P. R. i P. S. r. T. obje iz S., …, valjanu tabularnu ispravu, za zemljišno-knjižni prijenos prava vlasništva cijelih svojih suvlasničkih dijelova nekretnine upisanih u z.k.ul.br. 2148 k.o. N. S. R., čest. br. 2239 kuća i dvor od 6 ari i 86 m , čest. br. 2238 voćnjak od 10 ari i 95 m i čest. br. 2261 oranica V. od 24 ara i 69 m , koji iznose ½ dijela obzirom na cijelu nekretninu, sa svoga imena i vlasništva na ime i vlasništvo tužitelja P. R. i P. S. r. T., na jednake dijelove, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, jer će u protivnom, pa proteku toga roka takvu ispravu zamijeniti ova presuda.“

Tužena je dužna tužiteljima naknaditi parnični trošak u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

Protiv te drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju koju je dopustio drugostupanjski sud na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) radi rješenja materijalnopravnog pitanja koje se u ovom sporu pojavljuje u svezi valjanosti punomoći koju je tuženica izdala I. L. za otuđenje njezinih nekretnina, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i nižestupanjske presude da budu preinačene tako da se tužbeni zahtjev prihvati, ili da presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Ovaj spor proizlazi iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 26. travnja 2000. godine između tužitelja kao kupaca i I. L. i tuženice A. K., koju je zastupao I. L. na temelju pisane punomoći od 14. kolovoza 1987. godine, kao prodavatelja, kojim je ugovorena prodaja predmetnih nekretnina na kojima su prodavatelji bili suvlasnici na jednake dijelove.

Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelji zahtijevaju da im tuženica izda tabularnu ispravu radi uknjižbe vlasništva na njezinom suvlasničkom dijelu tih nekretnina s obzirom na činjenicu da je zemljišno-knjižni sud odbio uknjižbu na temelju odredbe čl. 53. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje ZZK), jer je spomenuta pomoć u času podnošenja prijedloga za uknjižbu bila starija od godine dana.

Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim uz obrazloženje da sporna punomoć ne predstavlja punomoć na temelju koje bi se moglo steći pravo vlasništva jer da za prodaju nekretnine punomoćnik mora imati specijalnu punomoć, sukladno spomenutoj odredbi ZZK, koju ne predstavlja sporna punomoć i da stoga u konkretnom slučaju punomoći zapravo i nema, pa da ne dolazi do primjene odredba čl. 93. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO) kojom je određeno da opozivanje punomoći te njezino sužavanje nema učinak prema trećoj osobi koja je sklopila ugovor s punomoćnikom ili obavila drugi pravni posao, a nije znala niti je morala znati da je punomoć opozvana, odnosno sužena, već da se ima primijeniti odredba čl. 88. st. 1. ZOO prema kojoj ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

Dopustivši reviziju protiv svoje presude drugostupanjski sud je naveo da je revizija dopuštena radi ocjene pitanja valjanosti punomoći na temelju koje je I. L. prodao tužiteljima tuženičin suvlasnički dio predmetnih nekretnina.

Glede tog pitanja u reviziji se osnovano ističe postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Prema odredbi čl. 53. st. 2. ZZK da bi se uknjižba mogla dopustiti na temelju privatne isprave potpisane po opunomoćeniku, on se kao takav treba iskazati punomoći koja je izdana upravo za taj posao (posebna punomoć), ili općom punomoći ili punomoći izdanom za tu vrstu poslova (generična punomoć) koja nije u času podnošenja prijedloga starija od jedne godine, a prema odredbi st. 3. istog članka da bi se uknjižba mogla dopustiti na temelju privatne isprave potpisane po opunomoćeniku, nužno je da istinitost potpisa opunomoćitelja na punomoći bude ovjerena.

Dakle, tim odredbama propisan je oblik i vrsta punomoći koja se prilaže uz privatnu ispravu potpisanu po punomoćniku, na temelju koje se traži uknjižba.

U skladu s tim odredbama prosuđuje se samo pitanje valjanosti punomoći za uknjižbu, a ne i za sklapanje pravnog posla kojem je cilj stjecanje vlasništva nekretnine.

Sukladno odredbi čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 – ZV) da bi takav pravni posao bio valjan treba uz ostale pretpostavke biti u pisanom obliku.

Dakle, za valjanost tog pravnog posla ne traži se ovjera potpisa, dok je za uknjižbu ovjera nužna (čl. 52. st. 1. ZZK).

Isto tako, s obzirom na odredbu čl. 90. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), kojom je određeno da forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoć za sklapanje tog ugovora, odnosno za poduzimanje tog posla, niti potpis na punomoći za sklapanje takvog pravnog posla ne mora biti ovjeren iako je za dopuštenje uknjižbe na temelju privatne isprave potpisane po punomoćniku ovjera potpisa punomoćnika također nužna.

Shodno navedenom za ocjenu pitanja postojanja i valjanosti punomoći za sklapanje predmetnog ugovora, a time i osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu mjerodavne odredbe ZZK na kojima se temelje nižestupanjske presude, već se trebaju primijeniti odredbe ZOO i to posebno odredba čl. 93. st. 1. istog Zakona kojom je određeno da opozivanje punomoći te njezino sužavanje nema učinak prema trećoj osobi koja je sklopila ugovor s punomoćnikom ili obavila drugi pravni posao, a nije znali niti je morala znati da je punomoć opozvana, odnosno sužena.

Budući da je tuženica tijekom postupka isticala da je opozvala spornu punomoć i da su za opoziv punomoći tužitelji znali, te da zbog pogrešne primjene materijalnog prava ta činjenica nije utvrđivana, na temelju odredbi čl. 395. st. 2. ZPP uz prihvaćanje revizije obje nižestupanjske presude su ukinute i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 05. srpnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.