Rev-2115/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2115/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz S., koju zastupa A. M., odvjetnik iz V. L., protiv tužene zadruge iz S., radi poništenja odluke i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 6. rujna 2001. godine broj Gž-470/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Korčuli od 3. veljače 2000. godine broj P-418/99, na sjednici održanoj dana 21. studenoga 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 6. rujna 2001. godine broj Gž-470/00 potvrdio presudu Općinskog suda u Korčuli od 3. veljače 2000. godine broj P-418/99, kojom je utvrđeno da je nedopušten otkaz ugovora o radu od 18. kolovoza 1999. godine broj 191-II/99, koji je tuženik dao tužiteljici, te je tuženiku naloženo vratiti tužiteljicu na rad u roku od 8 dana i nadoknaditi joj parnični trošak u svoti od 820,00 kn.

Protiv te presude izjavio je reviziju tuženi zbog pogrješne primjene materijalnog prava. Revident ističe da su nižestupanjski sudovi pogrješno primijenili odredbu čl. 107. st. 2. Zakona o radu smatrajući da je otkaz ugovora o radu dan tužiteljici nakon isteka propisanog roka od 15 dana. Tuženik je naime bio dužan u smislu čl. 110. st. 2. Zakona o radu tužiteljici omogućiti iznijeti svoju obranu, budući da je tužiteljica u početku poricala krivnju. Samo

je razlog tome bilo

utvrđenje činjenice manjka nije bila razlog za otkaz ugovora o radu, već utvrđenje činjenice da je tužiteljica prouzročila manjak. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da tužiteljicu odbije s tužbenim zahtjevom.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena radi očitovanja u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ovaj sud nije ispitivao ostvarenje ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, budući da je revident izričito naveo da je razlog za izjavljivanje revizije samo pogrješna primjena materijalnog prava.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP također nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. U provedenom postupku je utvrđeno da je upravitelj tužene doznao da je utvrđen manjak u svoti od 23.355,21 kn i da je za taj manjak odgovorna tužiteljica odmah nakon izvršenog popisa robe na benzinskoj postaji 29. prosinca 1998. godine i 20. svibnja 1999. godine. Odluka o otkazu ugovora o radu, koja je predmet parnice je donijeta 18. kolovoza 1999. godine.

U smislu čl. 107. st. 1. i 2. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95) poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka nastanak radnog odnosa nije moguć, ali u tom slučaju ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Kako je prije spomenuto tuženik, odnosno upravitelj je za činjenicu da je došlo do manjka na benzinskoj postaji i da je taj manjak prouzročila tužiteljica saznao 29. prosinca 1998. godine i 20. svibnja 1999. godine, a odluku o otkazu ugovora o radu donio je 18. kolovoza 1999. godine, dakle nakon isteka propisanog roka od 15 dana. Zbog toga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice, budući da tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu nije na zakonu utemeljena.

Nije u pravu revident, kada se poziva na odredbu čl. 110. Zakona o radu, budući da je prema čl. 107. st. 2. Zakona o radu odlučno vrijeme saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, a to je manjak na benzinskoj postaji gdje je tužiteljica radila, odnosno gdje je bila poslovođa. Iz sadržaja odnosno obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je tuženik odnosno da su odgovorne osobe kod tuženika nedvojbeno dana 5. lipnja 1999. godine utvrdili da je tužiteljica prouzročila manjak od 23.355,21 kn, što je razlog za otkaz ugovora o radu, a odluka o tome je donijeta 18. kolovoza 1999. godine.

Prema tome, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako ni oni na koje upućuje revizija. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu.

U Zagrebu, 21. studenog 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.