P-370/2024-8 · Općinski sud u Sisku

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-370/2024-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice CC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik iz Popovače, Zagrebačka 17, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 5. lipnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 18. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 158- 50-3598450 koji su 3. kolovoza 2006. sklopili tužiteljica CC, kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor u dijelu kojim se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici CC isplati iznos od 257,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 05. kolovoza 2006. pa do 31. prosinca 2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da naknadi tužiteljici CC troškove parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica CC podnijela je ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditorom sklopila u [adresa] 3. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu broj: 158-50-3598450 (u daljnjem tekstu: Ugovor), koji Ugovor je ovjeren pod poslovnim brojem: OU-1068/2006 dana 04. kolovoza 2006.g. od strane javnog bilježnika Ivan Čubelića. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 12.730,00 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci. Tužitelj je dana 27. kolovoza 2013.g. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Odredbom čl.

3. Ugovora, tuženik je obvezao tužitelja da prilikom prvog korištenja kredita plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% posto (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, bez da mu je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sporna odredba čl.

3. Ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl.

81. st.

1. i st.

2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan.

Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita dana 04. kolovoza 2006.g. za iznos od 1.937,15 kn što iznosi današnjih 257,10 EUR, kao troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita.

Prema tome, odredba čl.

3. Ugovora je ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi istih odredaba primilo.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 3. 8. 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 158-50-3598450 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u CHF 12.730,00 uz redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, promjenjivu. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ništetna U čl.

3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl.

3. NAKNADA, Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl.

3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl.

3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 21.11.2024. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.

81. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 5- 9 spisa), otplatnu tablicu (str. 10-12 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 13-18 spisa), dopise (str. 19 i 20 spisa), potvrda (str. 21 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Tužiteljica CC iskazala je da je kredit podigla u svrhu kupnje automobila koji je služio isključivo za njezine obiteljske potrebe. Automobil je kupila u auto kući u kojoj su je uputili u banku gdje ju je već čekao pripremljen ugovor o kreditu, kojeg je letimično pročitala i mogla ga je samo prihvatiti ili ne prihvatiti te u vrijeme sklapanja istog nije niti znala da je ugovorila plaćanje kakve naknade banci. Nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu te joj nitko od djelatnika u banci nije objasnio odredbe ugovora o kreditu. Nije tom prilikom bilo uopće govora o plaćanju kakve naknade. Nije bilo niti mogućnosti pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu nosila je na ovjeru kod javnog bilježnika te tamo nije bio prisutan nitko od banke. Nitko niti kod javnog bilježnika nije pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu. Niti kod javnog bilježnika niti u banci nisu joj predočeni akti ili kakve odluke banke o naknadama banke. Ističe da je iznos kredita isplaćen direktno auto kući te ona u vrijeme sklapanja ugovora nije niti primijetila da bi joj bio ustegnut kakav iznos od iznosa kredita jer u protivnom ne bi ga ni sklopila. Ističe da je kredit otplaćivala osobno. U vrijeme podizanja kredita nije bila vlasnica obrta niti nositelj OPG-a, a niti član kakvog trgovačkog društva. Na pitanje da li je mogla promijeniti koju odredbu ugovora o kreditu ili htjela promijeniti odgovara da njoj nitko nije niti pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu te je ugovor mogla ili prihvatiti ili ne.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 3. 8. 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), broj ugovora 158-50-3598450, koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, tuženika kao kreditora, te MC kao sudužnika, utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 12.730,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora o kreditu), zatim, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora o kreditu), zatim, da rok otplate iznosi 84 mjeseca (čl. 4. Ugovora o kreditu), da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 5,20 %, godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora te da je odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

8. Dakle, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je odredbom čl. 3. ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku isplati naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a prema navodima tuženika s ročišta za glavnu raspravu održanog 19. 3. 2025., nije sporno da se radi o iznosu od 1.937,15 kn (257,10 eur, fiksni tečaj konverzije 7,53450) koji je tuženik naplatio tužiteljici prilikom isplate/korištenja kredita 4. 8. 2006., od iznosa odobrenog kredita, što ujedno proizlazi iz potvrde tuženika od 8. 7. 2024. (kredit broj 158-50-3598450).

9. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) te je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP propisano je da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12. Prema odredbama čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava te ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužiteljici nitko od djelatnika banke nije objasnio spornu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu, dok tuženik tijekom ovog parničnog postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 3. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku.

16. Dakle, kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na sadržaj iste, da tužiteljica nije bila upoznata na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se ta naknada odnosi već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takve dodatne financijske obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

17. Stoga, mišljenje je ovog suda da je odredba čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita, nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetna temeljem odredaba čl. 87. st. 1. i 2. ZZP te čl. 102. st. 1. ZZP i čl. 322. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), a na navedeni zaključak suda nije od utjecaja činjenica što iznos naknade ugovorene odredbom čl. 3. Ugovora, iako nije ugovoren u nominalnom iznosu, sadrži jasne parametre temeljem kojih se utvrđuje visina iste (3,30 % od iznosa kredita).

18. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen utuženi iznos od 257,10 eur (1.937,15 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), visina kojeg iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od 5. 8. 2006., sukladno zahtjevu tužiteljice te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj je nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, uzimajući u obzir da iz potvrde tuženika od 8. 7. 2024 proizlazi da je tužiteljici naknada u navedenom iznosu naplaćena prilikom isplate/korištenja kredita 4. 8. 2006.

20. Nadalje, niti prigovor zastare tuženika nije osnovan.

21. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu tuženik joj je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 19. 3. 2025. i 5. 6. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 31. 1. 2025. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8. st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 225,00 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur i na presudu u iznosu od 53,09 eur, ukupno 1.204,64 eur.

23. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 18. srpnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku