Revr-1225/2016-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1225/2016-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. M., odvjetnici u O., protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra O., O., OIB: …, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R- 211/2016-2 od 28. travnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-1019/2015-14 od 22. ožujka 2016., u sjednici održanoj 17. prosinca 2019.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, te se preinačuje presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-211/2016-2 od 28. travnja 2016. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-1019/2015-14 od 22. ožujka 2016. odbijanjem kao neosnovanog zahtjeva tužitelja za isplatu bruto iznosa razlike plaće 16.411,25 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose dospjele u razdoblju od 15. kolovoza 2011. do zaključno sa 15. studenog 2015., izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće, te odbijanjem tužiteljeva zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu 5.000,00 kn sa zateznim kamatama, i sudi:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju bruto iznos razlike plaće 16.411,25 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose dospjele u razdoblju od 15. kolovoza 2011. do zaključno sa 15. studenog 2015., izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće, te u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 5.000,00 kn sa zateznim kamatama, sve u roku od osam dana.

II. Revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-211/2016-2 od 28. travnja 2016. kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-1019/2015-14 od 22. ožujka 2016. te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće, odbija se kao neosnovana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak sastava revizije u iznosu 1.875,00 kn u roku od osam dana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-1019/2015-14 od 22. ožujka 2016. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos 16.411,25 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže navedene u izreci te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 5.000,00 kn sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-211/2016-2 od 28. travnja 2016. preinačena je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa 16.411,25 kn sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu 5.000,00 kn sa zateznim kamatama, dok je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg parničnog troška.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je preinačiti pobijanu presudu, a podredno ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje te je zatražio trošak sastava revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično je neosnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu manje isplaćene plaće, i to u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 13. rujna 2011. te od 1. lipnja 2013. do 30. studenog 2013. s osnove neplaćene naknade za slobodni dan nakon odrađenog dežurstva, za koju tužitelj smatra da mu u razdoblju od 1. srpnja 2011. do 13. rujna 2011. pripada na temelju odredbe čl. 60. st. 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 9/05 - dalje: KU 9/05), a u razdoblju od 1. lipnja 2013. do 30. studenog 2013. na temelju čl. 60. st. 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 88/13 - dalje: KU 88/13). Nadalje tužitelj potražuje i razliku plaće s osnove neisplaćenih dodataka na plaću za posebne uvjete rada za radne sate prekovremenog rada koji je tužitelj ostvario u utuženom razdoblju od 1. prosinca 2013. do listopada 2015.

Tužitelj potraživanje s osnove neplaćene naknade za slobodni dan temelji na odredbi čl. 60. st. 2. KU 9/05, koja je istovjetna odredbi čl. 60. st. 2. KU 88/13, a kojom je propisano da nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, radnik ima pravo na jedan plaćeni slobodan dana. Polazeći od navedenoga, prvostupanjski je sud, a budući da tužitelju slobodne dane nakon odrađenih dežurstava tuženik nije platio, zahtjev tužitelja našao osnovanim.

Drugostupanjski je sud međutim, ocijenio da iz zaključka Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja broj …, proizlazi da se slobodni dani ne evidentiraju i ne obračunavaju, odnosno ne ulaze u redoviti mjesečni fond radnih sati, pa da se stoga takvi dani niti ne plaćaju, slijedom čega je prvostupanjsku odluku u tom dijelu preinačio odbijanjem kao neosnovanog tužbenog zahtjeva.

U odnosu na potraživanje s osnove neisplaćenih dodataka na plaću za posebne uvjete rada za ostvarene sate prekovremenog rada, prvostupanjski je sud, polazeći od činjenice da tužitelj ostvaruje pravo na dodatke na plaću s osnove otežanih uvjeta rada, ocijenio da tužitelju za sate prekovremenog rada pored uvećanja za prekovremeni rad na osnovnu plaću, koje mu pripada sukladno odredbi čl. 51. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 - dalje: KU 143/13) pripada i uvećanje za otežane uvjete rada, također na osnovnu plaću, sukladno odredbi čl. 57. KU 143/13.

Drugostupanjski je međutim sud, primjenom odredbe čl. 53. st. 5. KU 143/13 ocijenio da tužitelj nema pravo na dodatak zbog otežanih uvjeta rada kada radi iznad mjesečnog fonda sati, odnosno prekovremeno, pa je i u tom dijelu prvostupanjsku presudu preinačio odbivši tužbeni zahtjev.

Tužitelj osporavajući pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda, u reviziji postavlja sljedeća pravna pitanja:

„Ukoliko radnik prema odredbi kolektivnog ugovora ima pravo na plaćeni slobodan dan, mora li poslodavac taj dan platiti, bez obzira što radnik taj dan neće biti na poslu i što mu taj dan neće evidentirati niti obračunati u satnicu?,

Imaju li radnici koji rade u otežanim uvjetima rada pravo na povećanu plaću za svaki sat koji su odradili u otežanim uvjetima rada ili pravo na povećanu plaću imaju samo za vrijeme redovnog rada, a ne i prekovremenog?“

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da su postavljena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, revident obrazlaže da o tim pravnim pitanjima revizijski sud nije zauzeo pravno shvaćanje, a da o istima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (primjerice navodi presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1819/12 od 20. veljače 2013.). Predlaže da o navedenim pitanjima revizijski sud zauzme shvaćanje obzirom na velik broj predmeta koji se vode pred nižestupanjskim sudovima u kojima odluka o sporu ovisi o rješenju postavljenih pravnih pitanja, a moglo bi se očekivati da će drugostupanjski sudovi i dalje u praksi imati različita shvaćanja glede primjene odredbi čl. 60. st. 2. KU 9/05, odnosno čl. 60. st. 2. KU 88/13, kao i odredbe čl. 57. KU 143/13 pri odlučivanju o zahtjevima za isplatu naknada za slobodne dane, odnosno za isplatu dodatka za otežane uvjete za ostvarene sate prekovremenog rada.

Ocjena ovog suda je da su ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a koje nalažu potrebu intervencije Vrhovnog suda Republike Hrvatske putem instituta tzv. izvanredne revizije, a u cilju zauzimanja pravnog shvaćanja o postavljenim pravnim pitanjima i time osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana u njegovoj primjeni na razini čitave države, što i jest temeljna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa da je stoga revizija tužitelja dopuštena.

Polazeći od odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom ove revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojih je podnesena, i koja su u njoj određeno naznačena kao takva uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje,valja reći da se tužiteljevo potraživanje s osnove neplaćene naknade za slobodni dan temelji na odredbi čl. 60. st. 2. KU 9/05, koja je istovjetna odredbi čl. 60. st. 2. KU 88/13, a kojom je propisano da nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, radnik ima pravo na jedan plaćeni slobodan dan. Shvaćanje ovog suda je da su odredba čl. 60. st. 2. KU 9/05 te istovjetna odredba čl. 60. st. 2. KU 88/13, a koje propisuju pravo radnika na plaćeni slobodni dan nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom, jasne i nedvosmislena i kao takve ne ostavljaju nikakve sumnje u njihovoj primjeni a time ne nalaže potrebu za tumačenjem putem povjerenstva za tumačenje (čl. 18. i 19. KU 9/05 te čl. 18. i čl. 19. KU 88/13).

Pritom valja reći da spomenuti Zaključak Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja broj …, a koji se glede pitanja „Nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom ostvaruje se pravo na jedan plaćeni slobodni dan. Budući da liječnici iza odrađenog dežurstva nedjeljom u pravilu koriste ponedjeljak kao slobodni dan molim da pojasnite: Da li se stoga ponedjeljak evidentira i obračunava 8 plaćenih slobodnih sati?“ sastoji u odgovoru „ne“ bez daljnjih pojašnjenja, ne može shvatiti kao relevantno tumačenje odredbe čl. 60. st. 2. KU 9/05 iz kojeg bi proizlazio zaključak da radnik nema pravo na plaćeni slobodni dan.

Nadalje, Zaključak Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja broj … odnosi se na odredbu KU 9/05, pa je i u tom smislu u konkretnom slučaju pogrešno pozivanje drugostupanjskog suda na navedeni Zaključak u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se potražuje naknada za slobodni dan za razdoblje važenja KU 88/13.

U skladu s tim, odgovor na prvopostavljeno pitanje u reviziji glasi:

U primjeni odredbe čl. 60. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 9/05) i odredbe čl. 60. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 88/13) u razdoblju dok su KU 9/05 i KU 88/13 bili na snazi, zdravstveni radnici su imali pravo na dodatak i preko redovnog mjesečnog fonda sati plaćene sate na ime slobodnog dana nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom.

Naime, Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 - dalje: KU 143/13), a koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013., to pravo je u odredbi čl. 53., a koja uređuje dežurstvo izostavljeno, zbog čega tužitelj očito s tog osnova više i ne traži naknadu.

U odnosu na drugo pitanje koje revident postavlja u reviziji, treba poći od odredbi Zakona o radu kao općeg propisa o radu. Taj zakon, u odredbi čl. 86. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR/09), a koja je istovjetna odredbi čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR/14), je propisao pravo na povećanu plaću, a prema kojim za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, slobodnim danom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

Tim odredbama propisane su okolnosti koje radniku, a koji radi u takvim uvjetima daje pravo na ostvarivanje povećane plaće.

Iz dikcije te zakonske odredbe proizlazi da se pravo na povećanu plaću ostvarenu od više od jednom od okolnosti navedenom u toj odredbi, međusobno ne isključuju, već naprotiv da se moraju međusobno kumulirati.

Pitanje plaće u KU 143/03 uređeno je u glavi "VII plaća" te je odredbom čl. 47. tog KU određeno da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na kojem je raspoređen i osnovica za izračun plaće uvećana za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanje plaća.

Odredbom čl. 51. st. 1. alineja 4. tog KU određeno je da će se osnovna plaća uvećati za prekovremeni rad 50%.

Prema odredbi čl. 51. st. 9. tog KU prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži je od radnog mjesečnog fonda radnih sati.

Prema odredbi čl. 51. st. 11. tog KU poslodavac je obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad.

Odredbom čl. 57. KU 143/13, a koja uređuje uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta je propisano da radnik u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada pravo na dodatak na plaću.

Iz sadržaja citiranih odredbi KU 143/13, a kojima se razrađuje pravo na plaću i uvećanje na plaću proizlazi da dodaci na plaću, a koji obuhvaćaju dodatak na posebne uvjete rada te druge dodatke i uvećanje plaće se međusobno ne isključuju, već naprotiv kumuliraju, osim kada su u pitanju položajni dodaci, a u odnosu na koje je odredbom čl. 58. st. 3. tog KU izričito navedeno da se ne mogu kumulirati sa dodatkom uvećanja plaće s osnova posebnih uvjeta rada.

U skladu s tim, ocijeniti je da 50%-tno uvećanje osnovne plaće za odrađene sate prekovremenog rada, ne isključuje pravo tužitelja za odrađene sate prekovremenog rada ostvariti ugovorene dodatke za plaću za posebne uvjete rada, jer KU 143/13 to izrijekom nije odredio, dok je naprotiv odredbom čl. 86. ZR/09 i čl. 94. ZR/14 te odredbom čl. 47., čl. 51. i čl. 57. KU 143/13 zdravstvenim radnicima uključujući i tužitelja priznato. Povodom ovog u reviziji drugopostavljenog pitanja, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/19-18 održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je pravno shvaćanje:

„Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13 i 96/15 - dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

U smislu prednjeg te polazeći od zauzetog citiranog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske odgovor na drugo u reviziji postavljeno pitanje glasi:

Tužitelj kao zdravstveni radnik u primjeni Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 i 96/15) ako je u prekovremenom radu radio u posebnim uvjetima ima, pored 50%-tnog uvećanja osnovne plaće za odrađene sate prekovremenog rada i pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada.

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno, reviziju tužitelja je trebalo djelomično prihvatiti te djelomično preinačiti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao pod točkom I. izreke, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

Sukladno odredbi čl. 45. st. 1. i st. 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15) te čl. 61. st. 1. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće dospijevaju isplatom plaće - radi čega do trenutka isplate plaće nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju. Stoga je valjalo, u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike plaće, odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, te odlučiti kao pod točkom II. izreke.

Odluka o trošku revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14 i 118/14).

Zagreb, 17. prosinca 2019.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v. r.