I Kž-564/2003-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 564/03-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenome od sudaca Vrhovnoga suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. S. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. M. L. i opt. J. L., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 25. travnja 2003. godine, broj K-77/99, u sjednici održanoj dana 17. listopada 2006. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o je:

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika, opt. M. L. i opt. J. L., po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u njenom osuđujućem dijelu (toč. I), tako da se:

na temelju čl. 353. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku protiv opt. M. L. (ostali podaci u presudi suda prvog stupnja) i opt. J. L. (ostali podaci u presudi prvog stupnja)

ODBIJA OPTUŽBA

da bi u cilju izbjegavanja plaćanja poreza na promet u iznosu od 14.388,00 kuna razrezanog rješenjem Porezne uprave u Zadru od 7. lipnja 1996. godine, kojega su bili dužni platiti u roku od 15 dana od dana dostave rješenja o razrezu poreza na promet, koja obveza plaćanja poreza je nastala na način što su kao kupci stana u Zadru, od prodavatelja II opt. S. C., preuzeli obvezu plaćanja istog, da bi 2. srpnja 1996. godine sačinili zajedničku neistinitu izjavu o tome da su sporazumno raskinuli ugovor o prodaji stana s prodavateljem S. C., iako je u naravi kupoprodaja u cijelosti izvršena, na koji način su izbjegli plaćanje porezne obveze, dakle, s ciljem da izbjegnu plaćanje poreza dali netočne podatke, koji su od utjecaja na utvrđivanje iznosa porezne obveze, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000,00 kuna,

pa da bi time počinili kazneno djelo protiv gospodarstva – utaje poreza i doprinosa iz čl. 115. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske.

I Kž 564/03-6

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP u vezi čl. 119. st. 2. toč. 1. – 5. ZKP, troškovi kaznenog postupka, te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja, za ovaj dio presude, padaju na teret proračunskih sredstava.

II. Uslijed odluke pod I., žalbe opt. M. L. i opt. J. L. postale su bespredmetne.

III. Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zadru od 25. travnja 2003. godine, broj K-77/99, pod toč. I, opt. M. L. i opt. J. L. proglašeni su krivima da su, na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude, počinili kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz čl. 115. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 32/93, 38/93, 28/96 i 30/96, u daljnjem tekstu: KZRH), pa im je, na temelju tog zakonskog propisa, izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, svakome, a na temelju čl. 67. Kaznenog zakona (''Narodne novine'', broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01 i 105/04, u daljnjem tekstu: KZ), prema njima primijenjena uvjetna osuda kojom se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počine novo kazneno djelo. Temeljem odredbe čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu: ZKP) opt. M. L. i opt. J. L. su dužni platiti paušalni trošak kaznenog postupka u iznosu od po 1.000,00 kuna svaki.

Istom presudom, pod toč. II izreke, opt. V. S. i opt. S. C. oslobođeni su od optužbe da bi počinili kaznena djela činjenično opisana u tom dijelu izreke presude, i to opt. V. S. kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ, a opt. S. C. kazneno djelo utaje poreza i doprinosa iz čl. 115. st. 1. KZRH. Po čl. 123. st. 1. ZKP trošak kaznenog postupka pada na teret proračunskih sredstava.

Pod toč. III iste presude, po čl. 353. toč. 6. ZKP, odbijena je optužba protiv opt. S. C., opt. M. L. i opt. J. L., da bi počinili kaznena djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. KZ, činjenično opisana u tom dijelu izreke presude. Po čl. 123. st. 1. ZKP trošak kaznenog postupka pada na teret proračunskih sredstava.

Protiv oslobađajućeg dijela ove presude, i to u odnosu na opt. V. S., žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Žalbu su podnijeli i opt. M. L. i opt. J. L., po branitelju D. J., odvjetniku u Z., i to protiv osuđujućeg dijela presude, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ih se oslobodi od optužbe, odnosno podredno da se presuda u tom dijelu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž 564/03-6

Opt. V. S., po branitelju M. P., odvjetniku u Z., podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana. Ujedno je stavljen i prijedlog da se branitelja i optuženika obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom očitovanju od 09. rujna 2003. godine, broj KŽ-DO-1210/03, predlaže da se žalbe opt. M. L. i opt. J. L. odbiju kao neosnovane, a žalba državnog odvjetnika prihvati. Kod tog prijedloga ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika mr. Milojko Vučković, koji je bio nazočan na sjednici vijeća.

Na zahtjev u smislu čl. 374. st. 1. ZKP, istaknut u odgovoru opt. V. S. na žalbu državnog odvjetnika, o sjednici vijeća obaviješten je O. M. P., odvjetnik u Z., preuzimatelj odvjetničke kancelarije M. P., odvjetnika u Z. Odvjetnik O. M. P. je sjednici i pristupio, dok opt. V. S. nije pristupio, iako je o sjednici vijeća uredno obaviješten, pa je sjednica vijeća, temeljem čl. 374. st. 4. ZKP, održana u njegovoj odsutnosti.

Branitelj opt. V. S., odvjetnik O. M. P., u cijelosti je ostao kod žalbenih navoda i predložio da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, dok su žalbe opt. M. L. i opt. J. L. bespredmetne.

Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, sud drugog stupnja je utvrdio da je ostvarena povreda zakona iz čl. 368. toč. 3. ZKP na štetu opt. M. L. i opt. J. L., budući je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona za kazneno djelo iz čl. 115. st. 1. KZRH, činjenično opisano pod toč. I izreke prvostupanjske presude.

Naime, za kazneno djelo iz čl. 115. st. 1. KZRH propisana je kazna zatvora do tri godine i novčana kazna, a po čl. 90. st. 1. alineja 5. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 31/93, 39/93, 108/95, 16/96 i 28/96), s obzirom na propisanu kaznu, zastara nastupa kada protekne tri godine od počinjenja djela. S obzirom na okolnost da je djelo počinjeno dana 02. srpnja 1996. godine, a po čl. 91. st. 6. OKZRH zastara kaznenog progona nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena, koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona, to je za ovo kazneno djelo, dana 02. srpnja 2002. godine, nastupila apsolutna zastara kaznenog progona.

Stoga je, u odnosu na opt. M. L. i opt. J. L., za kazneno djelo iz čl. 115. KZRH, opisano pod toč. I izreke prvostupanjske presude, valjalo po službenoj dužnosti preinačiti pobijanu presudu na način da se temeljem čl. 353. toč. 6. ZKP u odnosu na taj dio presude, protiv opt. M. L. i opt. J. L. optužba odbija.

S obzirom na navedeno, u povodu svih podnesenih žalbi, odlučeno je kao pod toč. I izreke ove presude, zbog čega je žalba opt. M. L. i opt. J. L. postala bespredmetna, dok se odluka o troškovima kaznenog postupka u ovom dijelu temelji na citiranim zakonskim odredbama.

I Kž 564/03-6

Na žalbu državnog odvjetnika

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja, u odnosu na opt. V. S., izveo pogrešan zaključak o postojanju odlučnih činjenica.

Državni odvjetnik, naime, smatra da izravna namjera opt. V. S. evidentno proizlazi iz same radnje počinjenja kaznenog djela, budući je nesporno potpisao nezakonitu odluku, te smatra da je potpuno neprihvatljiva obrana ovog optuženika da on nije znao što potpisuje, jer se slobodno može reći da su svi nositelji ili potencijalni nositelji stanarskog prava jako dobro znali kako se to pravo dobiva. Nadalje se u žalbi ističe kako je opt. V. S., kao generalni direktor T. d.d. Z., prema odredbama Zakona o poduzećima i Statutu tog Društva odgovoran za zakonitost rada Društva.

Suprotno prigovorima državnog odvjetnika, sud je, na temelju potpune i pravilne ocjene obrane optuženika i iskaza svjedoka, sve odlučne činjenice raspravio, te osnovano zaključio da u postupanju opt. V. S. nije bilo svijesti da čini kazneno djelo, niti da je htio njegovo počinjenje, dakle da nije postupao s izravnom namjerom da S. C. pribavi znatnu imovinsku korist, a to je bitno obilježje kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret. Naime, kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ može se počiniti samo s izravnom namjerom, što u skladu s odredbom čl. 44. st. 2. KZ znači da počinitelj mora biti svjestan svog djela i da hoće njegovo počinjenje. Dakle, da bi se u odnosu na opt. V. S. moglo govoriti o postojanju navedenog subjektivnog elementa predmetnog kaznenog djela, tj. o postojanju njegove svijesti da svojim postupanjem čini kazneno djelo i da hoće njegovo počinjenje, to bitno obilježje predmetnog kaznenog djela mora se utvrditi na nedvojben način i mora proizlaziti iz manifestacija njihove volje, a sve to nedostaje u ovom konkretnom predmetu.

Iz utvrđenog stanja stvari nedvojbeno proizlazi da opt. V. S. niti u jednoj fazi nije sudjelovao u pripremanju predmeta za donošenje sporne Odluke o davanju stana na korištenje S. C., kojom je S. C. priznato stanarsko pravo, a niti je sudjelovao u daljnjem postupku vezano za otkup predmetnog stana prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

U tom dijelu ispravno je i osnovano sud prvog stupnja prihvatio obranu optuženika u kojoj on tvrdi da je spornu Odluku o davanju stana na korištenje od 11. ožujka 1992. godine potpisao u uvjerenju da je ista zakonita, jer ju je pripremio Odjel za opće i pravne poslove poduzeća T. d.d. Z., odnosno gđa S. G. koja je u inkriminirano vrijeme radila na poslovima direktora tog sektora i bila jedini diplomirani pravnik u poduzeću T. d.d. Z., a u koju je on imao povjerenja, te da nikako nije postupao u namjeri da se S. C. nepripadno okoristi. Takva obrana optuženika u potpunosti je potvrđena iskazom svjedokinje S. G., koja potvrđuje da je doista u inkriminirano vrijeme obavljala poslove direktorice tog Odjela, te dopušta mogućnost da je, između ostalog, pripremala i spornu odluku o dodjeli stanarskog prava S. C. Stoga je očito da je opt. V. S. dostavljen kompletirani predmet uključujući i pripremljenu Odluku o davanju stana na korištenje, te je on tu odluku, kao generalni direktor poduzeća T. d.d. Z., i potpisao.

I Kž 564/03-6

Svakako treba napomenuti da opt. V. S., nesporno, uopće nije poznavao S. C., niti je s njim u tijeku cjelokupnog postupka imao bilo kakav kontakt, pa i ove okolnosti treba cijeniti u vezi s utvrđenim stanjem stvari.

Zaključak o postojanju optuženikove izravne namjere za počinjenje kaznenog djela, po mišljenju ovog suda, ne može se temeljiti samo na činjenici da je optuženik, kao generalni direktor društva, potpisao predmetnu Odluku. Isto tako, takav zaključak ne može se temeljiti niti samo na eventualnom optuženikovom propustu, kada on, pri utvrđenoj metodologiji rada u pripremanju predmeta, kao potpisnik same Odluke, postupa u dobroj vjeri prema svim suradnicima i ne upušta se u kontrolu ispravnosti obavljenih radnji.

Stoga, ne može se prihvatiti tvrdnja državnog odvjetnika da je kod opt. V. S. postojala izravna namjera za počinjenje kaznenog djela kojim bi S. C., kao nepoznatoj osobi, pribavio znatnu imovinsku korist.

Iz navedenih razloga, žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Kako ovaj Vrhovni sud, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a povreda kaznenog zakona sanirana je ovom presudom, to je po čl. 390. st. 1. ZKP i čl. 387. ZKP, odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 17. listopada 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Milan Gudelj, v.r.