I Kž-1156/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1156/03-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. KZ i dr., odlučujući o žalbama optuženika M. M. i Ž. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 26. svibnja 2003. godine broj K-9/01-132, u sjednici održanoj dana 22. studenog 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike

, odvjetnika M. B. iz Z.,

Hrvatske Marinke Orlić, te branitelja opt. M. M. 1

r i j e š i o j e :

i Ž. M., te se prvostupanjska presuda u cijelosti Prihvaćaju se žalbe optuženika M. M.

u k i d a i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Županijski sud u Bjelovaru, kao prvostupanjski sud, presudom od 26. svibnja 2003.

i Ž. M. proglasio je krivima da su počinili godine broj K-9/01-132, optuženike M. M.

kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ, kako je ono kaznena djela i to opt. M. M. 1

pobliže činjenično i pravno opisano u točki 1. izreke, a opt. Ž. M. kazneno djelo iz čl. 224. st. 4. u vezi st. 1. KZ, kako je ono pobliže činjenično i pravno opisano u točki 2. izreke, te ih je temeljem istih zakonskih propisa, a opt. M. M. i uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b/ KZ osudio i to opt. M. M. na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a opt. Ž. M. na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, u koju je ovom optuženiku uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 14. listopada 2002. godine do 29. listopada 2002. godine (čl. 63. KZ). Zatim je po čl. 138. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99,

obavezao da na ime imovinskopravnog 112/99, 58/02 i 143/02, u nastavku: ZKP) opt. M. M. 1

d.o.o. B. isplati iznos od 304.111,32 kn, sa zakonskom zateznom zahtjeva oštećeniku A. 1

kamatom tekućom od 01. siječnja 1998. godine do isplate, a ovog oštećenika s preostatkom imovinskopravnog zahtjeva uputio na parnicu. Po čl. 128. st. 1. ZKP optuženike je obavezao na solidarnu naknadu troškova kaznenog postupka u iznosu od 18.848,80 kn i oštećeniku W. A. iznos od 10.374,00 kn, a uz to svaki od optuženika još i po 1.000,00 kn paušalne svote.

Nasuprot tome, istom presudom je po čl. 371. toč. 3. ZKP (pročišćeni tekst, "Narodne novine" 62/03) opt. Ž. M. oslobodio optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 224. st. 4. u vezi st. 1. KZ, kako je ono činjenično i pravno pobliže opisano u točki 3. izreke te presude.

I Kž 1156/03-4

Prvostupanjski sud je rješenjem od 29. kolovoza 2003. godine broj K-9/01-137, po čl. 361. st. 2. ZKP, ispravio pisanu presudu s njenim izvornikom glede pravne oznake kaznenog djela zbog kojega je proglasio krivom opt. M. M. .

Protiv prvostupanjske presude žalbe su podnijeli opt. M. M. i to po branitelju I. J., odvjetnici iz B., te branitelju M. B., odvjetniku iz Z., i opt. Ž. M. po branitelju V. P., odvjetniku iz B..

Prvostupanjski sud je primjerke žalbi dostavio po čl. 372. ZKP državnom odvjetniku, no do sjednice vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, odgovor na žalbe nije zaprimljen.

Opt. M. M. prvostupanjsku presudu u žalbi po braniteljici I. J. pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da ova žalba u sebi po čl. 382. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, a u žalbi po branitelju M. B. pobija je iz svih osnova po kojima se presuda prema čl. 366. ZKP može pobijati, sve s prijedlogom da se u odnosu na optuženicu ta presuda preinači tako da je se oslobodi optužbe, ili pak ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi po branitelju M. B. postavljen je zahtjev da se optuženicu i ovog branitelja izvijesti o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

Opt. Ž. M. prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tako da ova žalba u sebi po čl. 382. ZKP sadrži i žalbu i zbog odluke o kazni, sve s prijedlogom da se u odnosu na ovog optuženika ta presuda preinači tako da ga se oslobodi optužbe, odnosno u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. ZKP spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske vratilo je drugostupanjskom sudu spise uz podnesak od 17. veljače 2004. godine broj KŽ-DO-181/04, predlažući da se žalbe oboje optuženika odbiju kao neosnovane, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 2. i čl. 374. st. 1. ZKP o sjednici vijeća

, odvjetnika obavijestio Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, te branitelja opt. M. M. 1 M. B., koji je preuzeo obavezu obavijestiti optuženicu.

Sjednici vijeća nazočili su zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske , odvjetnik M. B., koji je obavijestio sud da optuženica Marinka Orlić i branitelj opt. M. M. 1

zbog postoperativnog stanja ne može nazočiti sjednici vijeća drugostupanjskog suda. Stoga je drugostupanjski sud po čl. 374. st. 4. ZKP odlučio održati sjednicu i bez nazočnosti opt. M. M. 1.

Nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelj opt. M. M. očitovali su se da ustraju kod navoda i prijedloga i svojih podnesaka u žalbenom postupku.

I Kž 1156/03-4

Žalbe opt. M. M. i opt. Ž. M. su osnovane.

Drugostupanjski sud je prvostupanjsku presudu ispitao iz osnova iz kojih je žalbama pobijana, a uz to je ispitao i postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, no pri tome nije našao da bi bile ostvarene takve povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno povrede kaznenog zakona koje se ispituju po službenoj dužnosti.

Glede bitnih povreda odredaba kaznenog postupka

Opt. Ž. M. prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ne navodeći izrijekom koja je to povreda iz čl. 367. ZKP počinjena, no iz žalbenih navoda o tome da optužnica nije postala pravomoćna jer mu kao optuženiku nije bila dostavljena, očito je da smjera na povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 5. ZKP ili onu iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 283. ZKP. Žalitelj tvrdi da je primio samo popratni dopis u kojem je navedena optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, ali bez ikakvog optužnog akta.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud ne nalazi da je ostvarena bilo koja od prethodno navedenih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, jer unatoč postojanju takvog popratnog dopisa u kojem se doista navodi optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru i to s oznakom istog broja i datuma optužnog akta koji nosi predmetna optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, pa se očito radi o pogrešci u pisanju, u spisu (list 770) prileže povratnice potpisane po ovom optuženiku i njegovom tadašnjem branitelju T. R., odvjetniku iz V., iz kojih je razvidno da je dostavljena upravo predmetna optužnica. Istinitost tog dokaza žalbom nije uspješno osporena.

Opt. M. M. prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te da u njenom obrazloženju nisu navedeni cjeloviti iskazi svjedoka K. P., prije Š., i W. A., odnosno da nisu ti dokazi u cijelosti ocijenjeni.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud ne nalazi da bi u pobijanoj presudi postojala bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer ta presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama. Okolnost da sadržaj iskaza navedeno dvoje svjedoka nije u cijelosti navedene u obrazloženju presude, od utjecaja je na ocjenu prihvatljivosti iznijetih razloga prvostupanjskog suda o utvrđenom činjeničnom stanju u smislu čl. 369. ZKP, o čemu će razlozi drugostupanjskog suda biti nastavno izloženi.

Glede povrede kaznenog zakona

prvostupanjsku presudu pobija izrijekom zbog povrede kaznenog zakona, Opt. M. M. 1

ne navodeći na koju povredu iz čl. 368. ZKP smjera, niti taj žalbeni osnov obrazlaže.

Iz preostalih žalbenih navoda proizlazi da žaliteljica ističe zapravo posrednu povredu kaznenog zakona, koja da bi bila ostvarena primjenom odredaba kaznenog zakonodavstva na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, no u takvim slučajevima ne radi se o žalbi zbog povrede kaznenog zakona u smislu čl. 366. toč. 2. u vezi čl. 368. ZKP, nego o žalbi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 366. toč. 3. u vezi čl. 369. ZKP.

I Kž 1156/03-4

Drugostupanjski sud se, zbog toga što je našao da su žalbe optuženika osnovane zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije upuštao u razmatranje je li na njihovu štetu u pobijanoj presudi kazneni zakon povrijeđen.

Glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

Optuženici M. M. i Ž. M. prvostupanjsku presudu pobijaju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no kako iz žalbenih navoda proizlazi, samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 369. st. 2. ZKP, a ne još i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 369. st. 3. ZKP, obzirom da ne ističu one odlučne činjenice koje prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao, niti za takve činjenice nude kakve nove dokaze. Žalbama se naime prigovara da prvostupanjski sud nije izveo sve potrebne dokaze, da je izvedene dokaze proveo manjkavo, da je dokaze ocijenio pogrešno i da je iz izvedenih dokaza izveo pogrešne zaključke o postojanju odlučnih činjenica, kako su navedene u izreci pobijane presude.

Opravdano žalitelji prvostupanjsku presudu pobijaju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja svojim žalbenim navodima, kojima su, ukazivanjem na sadržaj isprava i zapisnika o izvedenim dokazima u ozbiljnu sumnju doveli pravilnost i pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica u smislu čl. 369. st. 2. ZKP.

- na točku 1. izreke prvostupanjske presude:

Prema odredbi čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ, kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti čini službena ili odgovorna osoba koja iskoristi svoj položaj ili ovlast, odnosno prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost, s ciljem da sebi ili drugom pribavi znatnu imovinsku korist, kada je pribavljena takva korist i kada je postupao s ciljem pribavljanja takve, znatne imovinske koristi. Za ostvarenje objektivnih obilježja ovog kaznenog djela nije dostatno samo iskorištavanje položaja ili ovlasti, odnosno prekoračenja granica ovlasti, te neobavljanje dužnosti, već je potrebno da takve radnje, odnosno propusti, prouzroče pribavljanje znatne imovinske koristi za sebe ili drugoga, a za ostvarenje subjektivnih obilježja ovog kaznenog djela potrebno da je su takve radnje, odnosno propusti, imale za cilj da se za sebe ili drugoga pribavi znatna imovinska korist. Ovo kazneno djelo je po karakteru osnovno i opće kazneno djelo zlouporabe službenog položaja ili ovlasti pa u odnosu na posebna djela zlouporabe službenog položaja ima subsidijarni karakter, tako da ono neće biti ostvareno, ako su istovremeno ostvarena obilježja kojeg drugog posebnog djela. Predmetno kazneno djelo moguće je počiniti samo izravnom namjerom.

kao direktorica tvrtke A. d.o.o., u Prvostupanjski sud je utvrdio da je opt. M. M. 1

namjeri pribavljanja nepripadajućih novčanih iznosa sebi i svojem suprugu Ž. M., nalagala administrativnoj djelatnici ispunjavanje gotovinskih čekova, te iste potpisivala i ovjeravala žigom tvrtke, temeljem čega su ona i spomenuti Ž. M. podizali gotovinu sa žiro-računa te tvrtke, pa su tako tijekom 1996. podigli ukupan iznos od 46.690,72 kn, a tijekom 1997. iznos od 257.420,60 kn, ili ukupno za sebe zadržali iznos od 304.111,32 kn.

Pri tome je nesporno utvrđeno da je optuženica imala svojstvo direktora ove tvrtke kroz naznačeno vrijeme. Utvrđeno je da je u isto vrijeme član uprave bio je W. A..

I Kž 1156/03-4

Prvostupanjski sud je poklonio vjeru iskazima M. H.-K., K. P., prije Š., W. A., dok nije povjerovao u obranu optuženice. Optuženica se branila, između ostalog i time da nije potpuno sigurna da li se na pet predočenih preslika gotovinskih čekova, temeljem kojih je podizana gotovina, nalazi njen potpis. Svjedokinja K. P., prije Š., iskazala je na glavnoj raspravi da je u pojedinim slučajevima naloge za isplatu, i to nepopunjene, potpisivao i W. A.. Prvostupanjski sud odbio je provesti predloženo grafološko vještačenje i tako provjeriti obranu optuženice, a nije raspravio niti da li je spomenuti W. A. potpisivao i koje to naloge za isplatu, te u kakvu svrhu su takvi eventualni nalozi bili popunjavani i tko ih je, te za što realizirao, dakle propustio i pouzdano utvrditi da li je to činila jedino optuženica u količini i u svrhu navedenu u izreci presude.

Prvostupanjski sud utvrdio je da optuženici M. M. i Ž. M. nisu bili zaposlenici tvrtki d.o.o., već u tvrtki A. , a za opt. Ž. M. utvrdio je da je bio suradnik u tvrtki A. . A. 1

Svjedokinja K. P., ranije Š., iskazala je da su za službena putovanja vršene isplate na temelju putnih naloga koje je popunjavala i predavala knjigovođi M. H.-K. i to uključujući na ime oboje optuženika. Svjedokinja M. H.-K. iskazala je da je zaprimala jedino putne naloge na ime zaposlenika K. Š., poslije P., ali ne i na ime optuženika. Opt. M. M. branila se, između ostalog, da ju je knjigovođa M. H.-K. obavijestila da se na dnevnice osoba koje nisu u radnom odnosu u tvrtki treba platiti 35% poreza, što da se W. A. nije svidjelo. Svjedok W. A. je iskazao da je opt. Ž. M., kao vanjski suradnik, imao, osim prava na naknadu provizije, i pravo

imalo

na naknadu svih troškova za sklopljene poslove, da je oboje optuženika od tvrtke A. 2 naknade za službena putovanja i to opt. M. M. , koja je koristila svoj osobni automobil, naknadu za utrošeno gorivo, a opt. Ž. M. dnevnice i putne troškove, te da o tome postoji dokumentacija u ovoj tvrtki. Optuženica se branila, između ostalog, da joj W. A. nije priznao sve troškove koje je predočila, već samo djelomično, a da joj dokumentacija o tome nije nikada vraćena, niti je bila predočena knjigovodstvenom vještaku u ovom postupku. Svjedok W. A. iskazao je, između ostalog (a to nije navedeno u obrazloženju pisane presude), da je dio namirivan iz sredstava te tvrtke, a dio pak iz tvrtke A. . Iz nalaza i troškova tvrtke A. 1

mišljenja knjigovodstvenog vještaka M. M. proizlazi da nije pregledavala dokumentaciju , no da je koristila i dokumentaciju koju joj je, preko one preuzete od tvrtke A. 2

knjigovodstvenog servisa M. H.-K., predao opt. Ž. M.. Unatoč takvim saznanjima, prvostupanjski sud je odbio prijedlog obrane da se W. A. naloži dostava dokumentacije, jer da je knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno koji su putni troškovi plaćeni iz sredstava tvrtke A. , a odbio je i prijedlog obrane da se provede novo knjigovodstveno vještačenje, jer da optuženica nije iznijela uvjerljive i konkretne prigovore na nalaz i mišljenje navedenog vještaka. Provedenim dokazima nije osporena obrana optuženice da je iz Austrije, gdje je bila , dolazila u Hrvatsku, najprije u Z., a potom u B., gdje je bilo sjedište zaposlena u tvrtki A. 2

tvrtke A. , radi obavljanja poslova za potonju tvrtku i to otprilike jednom tjedno. Odbijanjem navedenih dokaznih prijedloga obrane, prvostupanjski sud je onemogućio optuženici da se provjeri njena obrana da li je iz dijela podignute gotovine namirivala svoje putne troškove za , nasuprot koje obrane je stajala tvrdnja svjedoka W. A. da su joj troškovi tvrtku A. 1

nadoknađeni iz tvrtke A. i tako nije razlučio koliko i kakovih troškova je optuženici nadoknađeno za obavljanje poslova za tvrtku A. , a koliko za tvrtku A. . Prije utvrđenja takvih činjenica nije moguće izvesti pouzdani zaključak da je optuženica potpisivala i realizirala gotovinske čekove za onu namjenu i u onoj količini koja je navedena u izreci pobijane presude.

, u kojoj se pozivala da joj

Prvostupanjski sud nije prihvatio obranu opt. M. M. 1 pripada pravo na dnevnice i naknade troškova službenih putovanja, jer da nije zaposlenik u

I Kž 1156/03-4

tvrtki A. , a da pri tome, kako je već navedeno, nije utvrdio koji su joj ostvareni troškovi doista bili naknađeni od ove druge tvrtke u Austriji. Nasuprot tome, prvostupanjski sud prihvatio je da je opt. Ž. M., ali kao vanjski suradnik tvrtke A. , imao pravo na naknadu troškova putovanja. Utvrđene iznose s tog osnova odbio je od iznosa podignute gotovine putem onih čekova navedenih u izreci pobijane presude, iako je svjedok W. A. iskazao, kao što je to već prethodno navedeno, da je oboje optuženika, dakle i opt. Ž. M., od tvrtke A. 2 dobivao naknadu za služena putovanja i to dnevnice i putne troškove.

Slijedom ovih razloga, prema sadašnjem stanju stvari, čini se još uvijek mogućim zaključak da je jedan dio podignute gotovine iskorišten za naknadu putnih troškova opt. M. M. , a moguće i dijelom za putne troškove opt. Ž. M., koji nisu obuhvaćeni nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka, obzirom da prvostupanjski sud nije utvrdio koliko su zapravo dvoje optuženika ostvarili troškova za službena putovanja, a koliko im je od toga nadoknađeno, čime je u ozbiljniju sumnju dovedeno i utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženica inkriminiranim radnjama za sebe i supruga Ž. M. pribavila ukupno 304.111,32 kn imovinske koristi.

Opravdano opt. M. M. u žalbi prigovara da prvostupanjski sud nije raspravio pitanje učešća optuženice u podjeli dobiti tvrtke A. . Naime, po čl. 321. st. 1. ZKP dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilno presuđenje, a po čl. 322. st. 3. ZKP sud može odlučiti da se izvedu dokazi koji nisu predloženi ili od kojih je predlagatelj odustao. Za pravilno presuđenje u predmetnoj stvari, bez obzira na okolnost što se optuženica nije branila da je dio novca podignut prema gotovinskim čekovima uzela na ime svog učešća u dobiti tvrtke, bilo je potrebno utvrditi i ovu činjenicu, obzirom da od njenog utvrđenja ovisi i utvrđenje odlučnih činjenica iz objektivnog učina djela, da je opisanim radnjama u izreci pobijane presude za sebe i svog supruga Ž. M. ostvarila tamo navedenu imovinsku korist, te da li je u tom cilju i postupala na način kako je tamo opisano, dakle i tome ovisi i utvrđenje namjere optuženice.

d.o.o. osnovala zajedno

Optuženica se naime branila, između ostalog, da je tvrtku A. 1

sa tvrtkom A. , te da je njezin osnivački udio bio 10%, a udio te druge tvrtke 90%, ne izjašnjavajući se o svom pravu na udio u dobiti i ostvarenju tog prava. Svjedok W. A. potvrdio je navode obrane o postocima udjela i dodao da je postojao dogovor da će optuženica u dobiti tvrtke A. učestvovati s 40%, a tvrtka A. u preostalih 60% dobiti, što da je bio izjasnio se da je na kraju usmeni dogovor između njih dvoje, a o ostvarenoj dobiti društva A. 1

1996. ova tvrtka poslovala s vrlo malim dobitkom, ne izjašnjavajući se određeno koji je to dobitak, ali da dobitak nije podijeljen između udjelničara, već da je ostao na žiro-računu tvrtke, dok se glede uspjeha u postojanju te tvrtke tijekom 1997., pa niti kroz vrijeme kroz koje je optuženica bila direktorom, nije izjašnjavao, kao što se nije izjasnio niti da li je njenim razrješenjem takve dužnosti izmijenjen dogovor o učešću u dobiti, odnosno o statusu optuženice kao udjelničara. Prvostupanjski sud ove činjenice nije uopće raspravljao, ne izvodeći nikakve dokaze u tom pravcu.

Naime, nema pribavljanja imovinske koristi ako je optuženicima iz podignute gotovine isplaćeno ono na što oni imaju pravo po nekoj valjanoj osnovi i u tom slučaju nisu ostvarena obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 3. i 1. KZ.

Zbog navedenih razloga drugostupanjski sud je našao da je činjenično stanje u pobijanoj presudi pogrešno utvrđeno.

I Kž 1156/03-4

Slijedom prethodnih razloga za sada je bespredmetno razmatrati žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, te o imovinskopravnom zahtjevu.

U ponovljenom suđenju u odnosu na opt. M. M. prvostupanjski sud će slijedom odredbe čl. 393. ZKP za osnovu uzeti odnosni dio optužnice, strankama na novoj glavnoj raspravi dopustiti isticanje novih činjenica i iznošenje novih dokaza, slijedom čl. 218. st. 1. ZKP pozvat će ovlaštenu osobu tvrtke A. i W. A. da preda odnosni dio dokumentacije tvrtke koji se odnosi na poslovanje tvrtke A. , privremeno će tu dokumentaciju oduzeti, provest će i one dokaze važne za utvrđivanje činjenice koje su optuženici putne i druge srodne troškove imali u obavljanju poslova za tvrtku A. , i potom zatražit od vještaka knjigovodstvene struke dopunski nalaz i mišljenje, a po potrebi odredit će i provođenje grafološkog vještačenja, i tako u cijelosti provjeriti obranu oboje optuženika i tek tada donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku, vodeći računa o odredbama čl. 393. st. 4. u vezi čl. 381. ZKP, te čl. 3. toga Zakona.

- na točku 2. izreke prvostupanjske presude:

Opt. Ž. M. prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ponavljajući svoju obranu da je od oštećenika S. B. doista primio 10.000 DEM, koje da je utrošio za nabavu rezervnih dijelova i za popravke strojeva po stručnim osobama, odnosno da od oštećenika M. Š. uopće nije primio nikakav novac, dakle da za sebe nije pribavio nikakvu protupravnu imovinsku korist, niti drugoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica doveo u zabludu, tako da ovaj na štetu svoje imovine nešto učini. Uz žalbu je priložio preslike isplatnica br. 2, 13 i 14/97 na ukupni iznos od 10.000 DEM i preslike računa, na kojima postoje bilješke o vesti i cijeni nabavljenih dijelova, te imenima mehaničara i plaćenim iznosima tim osobama, kao i o obračunu, izjavu potpisanih potpisane od R. F., inače saslušanog tijekom predmetnog kaznenog postupka, te V. M..

Opravdano žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prigovarajući da prvostupanjski sud nije u potpunosti razjasnio činjenicu gdje je završilo 10.000 DEM, koje je primio od oštećenika S. B., odnosno da li je optuženiku oštećenik M. Š. platio 10.000 DEM, kako to ovaj tvrdi, u žalbi još nudeći za provjeru svoje obrane, odnosno za provjeru iskaza ove dvojice svjedoka – oštećenika, izjavu R. F., koja je sadržajno različita od njegovog iskaza kakav je dao tijekom kaznenog postupka, te izjavu V. M., iz koje proizlazi da ona ima saznanja o tome kako je oštećenik M. Š. tražio od optuženika da potpiše izjavu sa sadržajem da je oštećenik u kupljeni stroj ugradio rezervne dijelove, a ako takvu izjavu ne potpiše da će ga lažno optužiti da je od njega primio novac, o čemu da ima saznanja i odvjetnik Z. G..

Naime, optuženik se branio da je novac koji je primio od oštećenika S. B. utrošio za nabavu rezervnih dijelova i popravak strojeva po stručnim osobama, a ne da bi taj novac primio na ime djelomične isplate kupovnine. Takvu obranu prvostupanjski sud nije prihvatio, obrazloživši da optuženiku ne vjeruje da na navedenim isplatnicama u trenutku potpisivanja istih od strane optuženika nije bilo navoda o svrsi plaćanja, što da je naknadno dopisano, jer da je oštećenik S. B. iskazao da je tih 10.000 DEM platio na ime kupovnine, odnosno da je svjedok R. F. iskazivao da su rezervni dijelovi za pojedine strojeve plaćani putem računa, da je on išao po te dijelove i da su se dijelovi morali cariniti, pa kako takvih računa i carinskih deklaracija, niti druge dokumentacije o tome nema, da obrana nije potvrđena. Međutim, u

I Kž 1156/03-4

spisu osim navedenih isplatnica postoje još i izvjesni računi o kupnji dijelova kakve optuženik spominje, s njegovim bilješkama na istim, (što se ponovno prilaže uz žalbu), a osim toga i sam oštećenik potvrdio je da je optuženik donio i neke rezervne dijelove, te organizirao popravak stroja, za što mu posebno nije plaćao. Iz iskaza svjedoka R. F. proizlazi da je on govorio općenito o nabavci rezervnih dijelova, njihovom donošenju i carinjenju, ali ne određeno da bi on donio i ugradio upravo one dijelove koji su korišteni za popravak stroja S. B.. U njegovoj izjavi priloženoj uz žalbu navedeno je da ima saznanja o dogovoru između optuženika i S. B. da optuženik ovom nabavi rezervne dijelove i organizira ugradnju istih, da je optuženik angažirao iskusne mehaničare, među kojima je bio izvjesni P. zvani Š., da su inače rezervni dijelovi za takve strojeve skupi i da bi njihova vrijednost sigurno prelazila iznos od 35.000,00 kn, što da je saznao u razgovoru s navedenim P. i L.. Podaci iz ove izjave mogu se za sada povezati s bilješkama optuženika na računima o nabavci rezervnih dijelova, gdje se spominju mehaničari Š. i L.. Ovakvo stanje stvari doista izaziva ozbiljniju sumnju u pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica koja se odnose na oštećenika S. B..

Optuženik je dosljedan u svojoj obrani da mu oštećenik M. Š. na ime kupovnine za preuzeti stroj nije platio ništa. Nasuprot tome, oštećenik M. Š. iskazao je da je optuženiku isplatio 10.000 DEM na ruke, bez ikakve pisane potvrde, čemu da je bila nazočna njegova supruga, da se nabavljeni stroj u više navrata kvario, a uz to da je u najam uzeo još jedan stroj – rezalicu, za što je posebno optuženiku platio 3.000 DEM, koji strojevi da su mu, međutim, bili s gradilišta uzeti od strane nekog Austrijanca. Naveo je također da je kvarove otklonio mehaničar R. F., izvršivši generalni popravak stroja, a glede vrijednosti tog stroja – višenamjenske kombinirke, naveo je da je ona bila od 35.000 DEM.

Prvostupanjski sud je, unatoč proturječju obrane optuženika i iskaza oštećenika M. Š., odbio saslušati svjedoka S. Š., suprugu ovog oštećenika, čije saslušanje je obrana predlagala, jer da su činjenice o kojima bi se ovaj dokaz ima izvesti već utvrđene ispitivanjem svjedoka M. Š.. Žalitelj međutim sada nudi novi dokaz u vidu saslušanja svjedoka V. M., koja da ima izvjesnih saznanja o odnosima između optuženika i M. Š. i njegovoj prijetnji optuženiku da će ga prijaviti ako ne potpiše izjavu o navodnom ugrađivanju dijelova u kupljeni stroj, o čemu da ima određenih saznanja i odvjetnik Z. G., kod kojeg bi takva izjava imala biti potpisana. Već ovakvo stanje stvari dovodi u ozbiljniju sumnju utvrđivanje odlučnih činjenica u prvostupanjskoj presudi glede oštećenika M. Š. i to zbog postojanja novih dokaza o dokazno važnim, a time i odlučnim činjenicama. Osim toga, svjedok R. F. iskazao je da je popravljao strojeve oštećenika M. Š., ali pri tome nije upitan ima li kakvih saznanja o tome koliko je taj popravak koštao, da li je plaćen i tko je vršio plaćanje, kao što svjedoci M. Š. i W. A. nisu upitani da li je istinit iskaz ovog oštećenika da su mu strojevi oduzeti, a ako jesu, zbog čega su oduzeti, te da li je on kao oštećenik što poduzimao da namiri navodnu štetu. Čini se dokazno važnim, kraj postojanja ugovora o kupnji građevinskog stroja – višenamjenske kombinirke od strane oštećenika M. Š. za iznos od 144.386,68 kn na obročnu otplatu, te kraj postojanja dokaza da se stroj kvario i da je popravljan, utvrditi je li mu stroj oduzet samo zbog toga što nije položio navodno primljenih 10.000 DEM ili još i optuženik navodno na račun tvrtke A. 1

zbog toga što ovaj oštećenik uopće nije ispunjavao svoju obvezu obročnog plaćanja, osobito kraj okolnosti da M. S. ne raspolaže s kakvim potvrdama o tome da je optuženiku platio tih 10.000 DEM, dakle značajniju svotu u odnosu na ugovorenu kupovninu.

Slijedom navedenih razloga glede oštećenika Š. je drugostupanjski sud našao da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno.

I Kž 1156/03-4

Iz istih razloga za sada je bespredmetno razmotriti žalbu optuženika zbog odluke o kazni.

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će po čl. 393. ZKP za osnovu uzeti odnosni dio optužnice, na novoj glavnoj raspravi strankama će dopustiti isticanje novih činjenica i iznošenje novih dokaza, ponovno će saslušati oštećenike S. B. i M. Š. te svjedoke R. F. i W. A., a saslušat će i nove svjedoke: V. M., Z. G., S. Š., te spomenute mehaničare P. i L., a po potrebi će provesti i vještačenje po vještaku strojarske struke, pa će tek tada donijeti novu, pravilnu i na zakonu osnovanu odluku, vodeći brigu o zabrani iz čl. 393. st. 4. u vezi čl. 381. ZKP, te o odredbi čl. 3. tog Zakona.

Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud je odlučio kao u izreci (čl. 388. st. 1. ZKP).

U Zagrebu, 22. studenog 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Anamarija Pavičić, v. r.

Erika Kocijančić, v. r.