Rev-1342/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1342/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. M. iz S., zastupane po punomoćniku L. G., odvjetniku u S., protiv tuženika B. industrija S. d.d. S., zastupane po punomoćniku B. Š., dipl. pravniku, radi poništenja odluke i isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 6. prosinca 1995.g. poslovni broj Gž 2890/95, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 11. listopada 1995.g. poslovni broj P 1275/94, u sjednici održanoj dana 22. veljače 2000.g.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Splitu u toč. I. izreke poništeno je kao nezakonito rješenje tuženika br. 5012 od 5. svibnja 1994.g. o prestanku radnog odnosa tužiteljici sa danom 13. svibnja 1994.g., pa je tuženiku naloženo omogućiti tužiteljici rad na poslovima i radnim zadacima koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, dok je u toč. II. izreke tuženik obvezan isplatiti joj iznos od 15.073,84 kn na ime naknade plaće za razdoblje od 21. travnja 1994.g. do 20. srpnja 1995.g., sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća, tj. od 10-og u mjesecu za iznos od prethodnog mjeseca na pojedinačne mjesečne iznose, a sve pobliže opisano u toj točci izreke. Tužiteljica je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 484,79 kn. U toč. III. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.860,00 kn. Presudom Županijskog suda u Splitu uvažena je žalba tuženika pa je prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica iz revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložila je da se presuda ukine i vrati istome sudu na ponovno suđenje odnosno da se ona preinači tako što bi se žalba tuženika odbila, a prvostupanjska presuda potvrdila. Traži i trošak revizije.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

– 2 –

Nije ostvaren revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje ZPP) jer u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP na koju se upire revizijom. Tako je drugostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu valjano preinačio prvostupanjsku presudu po čl. 373. st. 1. toč. 4. ZPP, zato nije u pravu revidentica kada smatra da je drugostupanjski sud nezakonito postupio utvrđujući činjenično stanje izvan onoga utvrđenog u odluci prvostupanjskog suda.

Ne predleži niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud, a sukladno čl. 386. ZPP, pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno tvrdnjama revizije nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica u ovome postupku traži poništaj rješenja o prestanku radnog odnosa od 5. svibnja 1994. g., te njezino vraćanje na rad i isplatu plaće.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a što je prihvatio i sud drugog stupnja, da je rješenjem tuženika od 19. prosinca 1991.g. utvrđen prestanak potrebe za radom tužiteljice, te da je protiv tog rješenja tužiteljica izjavila prigovor i pokrenula postupak pred sudom koji je vođen pod poslovnim brojem P 153/92, ali je okončan nakon mirovanja postupka presumptivnim povlačenjem tužbe.

Utvrđeno je nadalje da je tuženik dana 5. svibnja 1994.g. donio rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljici, time da joj radni odnos prestaje sa danom 13. svibnja 1994.g.

Utvrđeno je da se u tom potonjem rješenju tuženik pozvao na rješenje od 17. prosinca 1991.g., kada je utvrđeno da je za radom tužiteljice prestala potreba zbog organizacijskih promjena kod tuženika, time da u tom istom rješenju tuženik utvrđuje da tužiteljici nije mogao osigurati niti jedno od prava sukladno čl. 21. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 53A/91, dalje ZOPRO) i čl. 33.a/ Pravilnika o radnim odnosima.

Slijedom nađenih utvrđenja valjano je drugostupanjski sud zaključio da odluka tuženika od 19. prosinca 1991.g. kojom je utvrđeno da je prestala potreba za tužiteljičinim radom, predstavlja, zapravo, odluku o prestanku radnog odnosa tužiteljici. Takav je način prestanka radnog odnosa slijedio iz odredbi Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 119/90, dalje ZRO) i to čl. 20. i čl. 25., te čl. 75. st. 2. toč. 8. ZOPRO-a. Tim je odredbama bilo propisano da, ako se radniku za čijim je radom prestala potreba zbog tehnoloških, organizacijskih ili drugih unapređenja nije moglo osigurati ni jedno od prava u skladu sa zakonom, da taj radnik ima pravo najduže dvije godine na novčanu naknadu u visini utvrđene općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom, a koja ne može biti manja od zajamčenog osobnog dohotka, pravo na mirovinsko osiguranje, te pravo na zdravstveno osiguranje, u istom trajanju i da takvom radniku po čl. 75. st. 2. toč. 8. ZOPRO, protekom gore navedenog roka prestaje radni odnos bez njegove suglasnosti.

U situaciji kada nije sporno da je odluka tuženika od 19. prosinca 1991.g. konačna, jer je u postupku toga suda pod poslovnim brojem P 153/92 došlo do povlačenja tužbe kojom se ta odluka poništavala, a kada se i ne spori da bi protekli predmetni rokovi iz čl. 21. st. 2. ZOPRO, a što u ostalom proizlazi iz vremenskog razdoblja od donošenja odluke tuženika od 19. prosinca 1991.g. pa do one od 5. svibnja 1994.g., to je tužiteljici na zakoniti način prestao radni odnos još 19. prosinca 1991.g. Zato rješenje tuženika o prestanku radnog odnosa od 5. svibnja 1994.g. ima samo deklaratorno značenje čijim pobijanjem tužiteljica ne može izmijeniti konačnu odluku tuženika o prestanku radnog odnosa iz 1991.g.

Suprotno tvrdnjama revizije ovaj se sud kroz ovaj postupak ne može upuštati u ocjenu zakonitosti donesene odluke tuženika od 19. prosinca 1991.g., bilo u njezinom formalnom ili meritornom smislu. Tako se radnopravni status tužiteljice, u konkretnom slučaju, ima prosuđivati prema propisima koji

– 3 –

su vrijedili u vrijeme donošenja rješenja tuženika od 19. prosinca 1991.g., a to je dakle ZOPRO i ZRO iz 1990.g., a ne osnovnom odredbi ZRO iz 1992.g. kako tvrdi revident. Utoliko i nema kolizije odredbi ZRO iz 1990.g. sa odredbama ZOPRO jer su se ovi zakoni međusobno nadopunjavali, i kao takvi bili u ravnopravnoj primjeni. Tek izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", broj 19/92) ograničeno je pravo primjene odredbi ZOPRO samo na situacije kada odredbe tog zakona ne bi bile u suprotnosti s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama ZRO iz 1992.g. (čl. 129.).

Utoliko je sud prvog stupnja pogrešno postupio poništavajući rješenje tuženika od 5. svibnja 1994., kada ono za tužiteljicu nema konstitutivno značenje. Samim time zakonita je odluka drugostupanjskog suda i tužbeni zahtjev za poništaj rješenja od 5. svibnja 1994. godine, vraćanje tužiteljice na rad i isplatu plaće, odbijen.

Iz navedenih je razloga zato valjalo u svemu reviziju kao neosnovanu odbiti i stoga odlučiti kao u izreci ove presude, a pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 22. veljače 2000.g.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.