Criminal appeal dismissed; High Court upheld first-instance conviction for drug trafficking with suspended sentence.
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertThe High Court of Croatia dismissed appeals by the defendant and the prosecutor against a first-instance conviction for drug trafficking. The defendant argued that the lower court failed to provide reasons for its legal qualification and sentencing, while the prosecutor sought a harsher penalty. The court rejected these claims, affirming that the first-instance judgment adequately explained its findings and that the suspended sentence was appropriate given mitigating circumstances.
Legislator-Regeste
KI-generiertčl. 367. st. 1. t. 11. ZKP; čl. 379. st. 1. t. 1. i 2. ZKP; čl. 382. ZKP; čl. 387. ZKP: An appeal based on a lack of reasoning for legal qualification or sentencing is inadmissible if the first-instance judgment explicitly states the reasons for its decisions and the facts found are sufficiently substantiated.
Schlagwörter
KI-generiertZitierte Gesetzesbestimmungen
KI-generiertVolltext
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 809/03-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i mr. Branka Brkića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika T. S. zbog kaznenog djela iz čl. 196 st. 1 OKZRH, odlučujući o žalbama optuženika T. S. i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 9. svibnja 2003 godine, br. K-93/02, u sjednici održanoj 7. studenog 2006 godine, u nazočnosti braniteljice optuženika V. D. L., odvjetnice iz Z., te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se žalbe optuženika Tihomira Stilinovića i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim optuženik T. S. zbog kaznenog djela iz čl. 196 st. 1 OKZRH, te je po čl. 67 KZ primijenjena uvjetna osuda kojom je uz primjenu čl. 57 KZ izrečena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci s rokom kušnje od jedne godine.
Protiv ove presude podnijeli su žalbe optuženik T. S. putem braniteljice V. D. L. odvjetnice iz Z. i državni odvjetnik.
Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da sud drugog stupnja ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Ujedno je u žalbi zatražio zakazivanje javne sjednice drugostupanjskog vijeća, pa je sjednica održana u prisutnosti braniteljice optuženika V. D. L. odvjetnice iz Z., a u odsutnosti uredno pozvanog optuženika, koji sjednici nije pristupio.
I Kž 809/03-5
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika osudi na kaznu zatvora.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
U pisanom očitovanju, kojeg je usmeno ponovio sjednici prisutan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladen Pantlik, predloženo je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika prihvati u skladu sa žalbenim prijedlogom.
Žalbe nisu osnovane.
Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 11 ZKP s tvrdnjom da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, s navodom da u presudi nije obrazloženo zbog čega je sud prvog stupnja na djelo za koje se optuženik tereti primijenio čl. 196 st. 1 OKZRH, a ne kako je to djelo državni odvjetnik pravno okvalificirao, kao kazneno djelo iz čl. 196 st. 2 OKZRH. Naime, djelo je počinjeno u vremenskom periodu važenja Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (NN 34/93 od 16. 4. 1993), a dovršeno u vrijeme kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama OKZRH (NN 28/96 od 12.4.1996 godine). Kako se izmjenom zakona nije došlo do promjene u pravnom opisu obilježja kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret, a zapriječena kazna je ostala ista, to nema razloga za primjenu čl. 3 st. 2 OKZRH. Stoga sud prvog stupnja u ovom slučaju nije nužno morao obrazlagati izmjenu pravne oznake djela, jer su i pravni opis djela i zakonom zapriječena kazna za to kazneno djelo, ostali isti. Bitno je, da je sud naveo razloge zbog kojih smatra da se u činu optuženika stječu sva obilježja kaznenog djela za koje je optuženika proglasio krivim, što su u ovom slučaju razlozi o odlučnim činjenicama, zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka.
Također, iz zaključka suda prvog stupnja da su se u činu optuženika stekla sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl.196 st. 1 OKZRH, proizlazi i nedvojbeno utvrđenje da je djelo počinjeno izravnom namjerom, jer je optuženik neovlašteno prodavao tvari koje su propisom proglašene opojnim drogama, pa stoga ovaj oblik krivnje u ovom slučaju nije bilo potrebno posebno obrazlagati, kako se to neosnovano ističe u žalbi. Utvrđenjem suda, da u konkretnom slučaju ni sa čime nije dovedena u pitanje ubrojivost optuženika, samo je konstatirano da ne postoje okolnosti koje bi tempore criminis sužavale svijest optuženika, što u konkretnom slučaju znači, da je kod njega postojala puna svijest o djelu u kumulaciji s voljom, pa ni u tom dijelu žalba nije osnovana.
Nasuprot tvrdnjama optuženika u žalbi, sud prvog stupnja potpuno je i pravilno utvrdio činjenično stanje, izveo valjane zaključke koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u presudi. Pravilnom analizom navoda u obrani optuženika, te iskaza svjedoka K. K. koji je dao pred istražnim sucem, sud prvog stupnja valjano je našao u potpunosti dokazanim da je optuženik u više navrata tijekom 1995 godine do 15. kolovoza 1996 godine u više navrata prodavao različite vrste opojne droge. Pritom je prvostupanjski sud vrlo temeljito analizirao oba iskaza svjedoka K. K., te je u presudi dao iscrpne razloge zbog kojih je njegova izmjena iskaza na glavnoj raspravi, neprihvatljiva, a zbog čega sa iskaz ovog svjedoka dan u
I Kž 809/03-5
istrazi ukazuje u potpunosti vjerodostojnim, koje obrazloženje prihvaća u cijelosti sud drugog stupnja i na njega upućuje žalitelja.
Optuženik u žalbi, navodeći kao osnovu žalbe i odluku o kazni, posebno ju ne obrazlaže, no u tom dijelu sud drugog stupnja u odnosu na žalbu optuženika, postupio je sukladno odredbi čl. 382 ZKP. Ispitujući povodom te žalbe i po žalbi državnog odvjetnika, odluku o kazni, drugostupanjski sud je utvrdio, da je pravilno ocijenjeno, da cijeli niz olakotnih okolnosti opravdavaju primjenu odredbe čl. 57 KZ o ublažavanju kazne, pa se primijenjena uvjetna osuda s izrečenom kaznom zatvora u trajanju od pet mjeseci i rokom kušnje od jedne godine, ukazuje primjerenom utvrđenim olakotnim okolnostima i težini djela. Sud drugog stupnja stajališta je, da je u ovom slučaju primijenjenom mjerom upozorenja, moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kaznenih sankcija.
Stoga je žalbe optuženika i državnog odvjetnika valjalo odbiti kao neosnovane.
Kako sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 i 2 ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po čl. 387 ZKP presuđeno kao u izreci.
U Zagrebu, 7. studenog 2006 godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Aleksandra Holjevac, v.r.
Damir Kos, v.r.