Revr-42/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 42/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz K., kojeg zastupa punomoćnica R. D. D., odvjetnica u K., protiv tuženice „K.“ d.d. K., koju zastupaju odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda J. J. & M. B. iz K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 895/06 od 14. ožujka 2007., kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-149/97 od 17. listopada 2005. u sjednici održanoj 1. srpnja 2009.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

Obrazloženje:

Drugostupanjskom presudom je potvrđena djelomična presuda prvostupanjskog suda kojom je tuženici naloženo isplatiti tužitelju na ime razlike plaće za razdoblje od 1. veljače 1993. do 31. prosinca 1998. iznos od 20.412,51 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci te presude.

U izreci drugostupanjske presude je određeno da je protiv nje revizija dopuštena.

Protiv te presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, a podredno odbiti kao neosnovanu.

Revizija nije osnovana.

Prije svega, u odnosu na navode odgovora na reviziju glede nedopuštenosti revizije s obzirom da vrijednost predmeta spora ne prelazi 100.000,00 kn, valja napomenuti da je u ovom predmetu riječ o tzv. izvanrednoj reviziji po dopuštenju drugostupanjskog suda (čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku -„Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP), pa utoliko nema mjesta odbacivanju revizije.

Prema odredbi čl. 385.a ZPP protiv drugostupanjske presude iz čl. 382. st. 2. ZPP revizija se može izjaviti samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, pa je stoga pobijana presuda ispitana u granicama razloga navedenih u reviziji koji se odnose na pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena, dok ostali navodi revizije nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene zarade u iznosu od 20.412,51 kn za razdoblje od 1. veljače 1993. do 31. prosinca 1998., a koja se sastoji u razlici između plaće koju bi tužitelj ostvario na radu - na radnom mjestu najsličnijem njegovom (koje je ukinuto) da nije došlo do štetnog događaja i visine invalidske mirovine, sa zateznom kamatom od dospijeća svakoga pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a taj tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen.

Prema sadržaju obrazloženja pobijane presude, drugostupanjski sud je dopustio reviziju zbog sljedećeg pravnog pitanja:

- kada dužnik dolazi u zakašnjenje kod dosuđivanja izgubljene zarade u situaciji kad se razlika plaće obračunava prema plaći za najsličnije radno mjesto i razlike mirovine, tj. pripada li u takvom slučaju tužitelju (oštećeniku) kamata na izgubljenu zaradu od dospjelosti svakog pojedinog iznosa izgubljene zarade ili pak od dana donošenja prvostupanjske presude.

Nižestupanjski sudovi, obzirom da je visina izgubljene zarade u ovom slučaju utvrđena prema iznosu plaće odnosno mirovine kako su kretala u svakom pojedinom mjesecu, smatraju da tužitelju pripada zatezna kamata od dospjelosti svakog pojedinog iznosa izgubljene zarade - pa i u konkretnom slučaju gdje je visina plaće (jer radno mjesto tužitelja više ne postoji) utvrđivana prema plaći radnog mjesta najsličnijeg tužiteljevu.

Ovaj revizijski sud u cijelosti prihvaća takvo stajalište.

Prema odredbi čl. 186. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), koji se u ovom predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

U ovom slučaju je riječ o naknadi štete po osnovi izgubljene zarade čija je visina utvrđena prema cijenama odnosno visini plaće (razlike plaće i mirovine) u svakom pojedinom mjesecu, pa se šteta smatra dospjelom u trenutku kada je tužitelj (oštećenik) imao pravo na isplatu (razlike) plaće u konkretnom mjesecu.

Stoga tužitelju (oštećeniku) pripada kamata na izgubljenu zaradu od dospjelosti svakog pojedinog iznosa izgubljene zarade (čl. 277. st. 1. ZOO) kako to navode nižestupanjski sudovi, a ne od dana donošenja prvostupanjske presude kako to pogrešno smatra revident.

Okolnost pak da je zbog nepostojanja radnog mjesta tužitelja visina izgubljene zarade u konkretnom slučaju utvrđivana prema plaći radnog mjesta najbližeg (najsličnijeg) radnom mjestu tužitelja, prema prosudbi ovoga suda, nije od posebnog značaja i ništa ne mijenja na stvari u odnosu na tijek zateznih kamata.

Zbog navedenog pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova, pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Stoga je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 1. srpnja 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.