Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Gzz-29/2004-2 KI-generiert

Gzz-29/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Geschäftsnummer Gzz-29/2004-2
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Rješenje

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Damira Mratovića, Ljubice Munić i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz J., zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku iz S., protiv tužene Republike Hrvatske za Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske podignutog pod br. G-DO-1524/03. protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 28. kolovoza 2003. godine, br. Gž-325/03., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 13. studenoga 2001. godine, br. P-879/01., u sjednici održanoj dana 2. lipnja 2005. godine,

Legislator-Regeste

KI-generiert

Gzz-29/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i baš odredbe čl. 131. Zakona o radu i odredaba čl. 391. i čl. 389. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže preinaku nižestupanjskih presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev za isplatu razlike uvećane plaće za razdoblje od 13. lipnja 1996. do 1. lipnja 1998. godine.

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 29/04-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Damira Mratovića, Ljubice Munić i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. S. iz J., zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku iz S., protiv tužene Republike Hrvatske za Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske podignutog pod br. G-DO-1524/03. protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 28. kolovoza 2003. godine, br. Gž-325/03., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 13. studenoga 2001. godine, br. P-879/01., u sjednici održanoj dana 2. lipnja 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti, te ukida presuda Županijskog suda u Sisku od 28. kolovoza 2003. godine, br. Gž-325/03. i presuda Općinskog suda u Sisku od 13. studenoga 2002. godine, br. P-879/01. u pobijanom dijelu u kome je tužitelju dosuđena razlika plaće za razdoblje od 13. lipnja 1996. do 1. lipnja 1998. godine, kao i u odluci o trošku i u tom ukidnom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O trošku u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti odlučit će sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, te presuđeno da mu je tuženica dužna na ime razlike plaće za razdoblje od 13. lipnja 1996. pa do 1. rujna 2001. godine, isplatiti 78.468,77 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Ujedno je odlučeno da je tužena dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 7.045,50 kn.

Odlučujući o žalbi tuženice drugostupanjski sud je žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i baš odredbe čl. 131. Zakona o radu i odredaba čl. 391. i čl. 389. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže preinaku nižestupanjskih presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev za isplatu razlike uvećane plaće za razdoblje od 13. lipnja 1996. do 1. lipnja 1998. godine.

Tužitelj je podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti predlažući da se zahtjev kao neosnovan odbije.

Zahtjev je osnovan.

Sporno je je li zastarjelo potraživanje tužitelja na ime razlike plaće za razdoblje od 13. lipnja 1996. godine do 1. lipnja 1998. godine, a s obzirom da je tužba za isplatu razlike plaće podnesena 1. lipnja 2001. godine, te slijedom toga protek zastarnog roka od tri godine u kojem zastarijevaju potraživanja iz radnog odnosa (čl. 131. Zakona o radu - “Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95 i 17/01.).

Nižestupanjski sudovi su odbili prigovor zastare potraživanja traženja razlike plaće za gore spomenuto razdoblje iz razloga što je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, kao nadležnom organu za ostvarivanje svojih prava odnosno isplatu razlike plaće, a koje kao nadležni organ trebalo postupiti u smislu čl. 124. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (“Narodne novine”, broj 27/01), a zatim podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske radi ostvarivanja svojeg prava, te je stoga u smislu čl. 388. i čl. 398. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO) došlo do prekida zastarijevanja potraživanja tužitelja.

Državni odvjetnik smatra da se tužitelj obraćao tuženiku kao svom poslodavcu, a za prekid zastare da nije dovoljno pismeno pozivanje dužnika da obvezu ispuni (čl. 391. ZOO-a). Tuženo Ministarstvo unutarnjih poslova u ovom slučaju nije "nadležni organ" već poslodavac kome se tuženik obraćao kao poslodavcu.

I obraćanje Upravnom sudu Republike Hrvatske za isplatu razlike plaće da ne dovodi do prekida zastare iz razloga što bi za isplatu plaće bio isključivo nadležan redovni sud, te da bi to obraćanje Upravnom sudu Republike Hrvatske dovodilo do odbacivanja tužbe, te da i u toj situaciji prema odredbi čl. 389. st. 2. ZOO-a ne dolazi do prekida zastare. Pozivanje drugostupanjskog suda na čl. 124. Zakona o državnim službenicima i namještenicima da je pogrešno, jer taj članak govori o inspekcijskom nadzoru na provedbi zakona u pogledu isplata plaća službenika i namještenika, a koji nadzor provodi Ministarstvo financija, a ne tužena.

U postupku je utvrđeno da bi tužitelj kao službenik Ministarstva unutarnjih poslova tuženice na području posebne državne skrbi imao pravo na zatraženu razliku plaće kroz utuženo razdoblje.

Sporno je samo je li došlo do zastare potraživanja tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 13. lipnja 1996. godine do 1. lipnja 1998. godine.

Prema odredbi čl. 4. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (“Narodne novine”, broj 27/01.) rješenja kojim se odlučuje o pravima državnih službenika su upravni akti, a tako je bilo i prema odredbi čl. 5. ranije važećeg Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (“Narodne novine”, broj 74/94, 86/94 i 7/95.).

Tužitelj se obratio MUP-u Republike Hrvatske za utvrđivanje prava na uvećani iznos plaće i isplatu tog iznosa, te kada nije udovoljeno njegovom zahtjevu podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske radi šutnje administracije kojom traži ostvarivanje svog prava, a koja je prema utvrđenju suda podnesena 2. svibnja 2000. godine.

Prema odredbi čl. 388. ZOO-a zastarijevanje se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarivanja potraživanja.

Ovdje upravo tužena i baš MUP Republike Hrvatske taj koji je trebao odlučiti o zahtjevu tužitelja na uvećanu plaću, a u skladu s odredbom spomenutog Zakona o javnim službenicima i namještenicama.

Napomenuti je da je sama tuženica u odgovoru na tužbu istakla da je tužba neosnovana, jer nije donesen upravni akt kojim bi bilo utvrđeno pravo na razliku plaće, a ujedno istaknula i prigovor zastare.

Da se tužitelj obratio MUP-u Republike Hrvatske kao nadležnom tijelu za donošenje rješenja o uvećanoj plaći ukazuje i to što je kada nije odlučeno o njegovom zahtjevu podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske zbog šutnje administracije.

U takvoj situaciji doista ne bi došlo do prekida zastare da je tužba odbačena kako to navodi državni odvjetnik.

Naime, prema odredbi čl. 389. st. 2. ZOO-a, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev budu odbačeni ili odbijeni.

Stoga se za ocjenu osnovanosti zahtjeva za zaštitu zakonitosti treba utvrditi odlučnu činjenicu je li tužba tužitelja podnesena Upravnom sudu Republike Hrvatske odbačena ili odbijena u kojem slučaju ne bi došlo do prekida zastarijevanja potraživanja podnošenjem te tužbe i obraćanjem nadležnom organu radi ostvarivanja prava prije podnošenja tužbe Upravnom sudu republike Hrvatske zbog šutnje administracije.

Inače samo obraćanje poslodavcu za isplatu pa tako i tuženiku ne bi prekidalo zastaru čl. 391. ZOO-a.

Međutim, obraćanjem tuženiku radi ostvarivanja prava kao nadležnom organu koji je trebao donijeti rješenje o pravu tužitelja na uvećanu plaću, te zatim podnošenje tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske radi šutnje administracije bi prekidalo zastaru osim ako bi tužba bila odbačena ili odbijena.

Sud je taj koji je nadležan odlučivati o zahtjevu za isplatu, pa tako i za isplatu razlike plaće, ali o pravu na isplatu plaće odlučuje nadležno tijelo u upravnom postupku. Jedino je sud ovlašten da o pravu na isplatu razlike plaće odluči kao o prethodnom pitanju čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP).

Stoga u ponovnom postupku treba utvrditi kako je završio upravni spor pokrenut tužbom tužitelja, te ovisno o tome ocijeniti je li zastarjelo potraživanje razlike plaće koju tužitelj traži za sporno razdoblje od 13. lipnja 1996. do 1. lipnja 1998. godine.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa da samo obraćanje nadležnom organu radi ostvarivanja prava i podizanjem tužbe pred Upravnim sudom Republike Hrvatske dovodi do prekida zastarivanja, nije utvrđena odlučna činjenica je li taj postupak okončan odbačajem ili odbijanjem zahtjeva odnosno tužbe, te nema uvjeta za eventualnu preinaku pobijane presude.

Radi naprijed navedenog temeljem čl. 395. st. 2. ZPP, a u svezi s čl. 408. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99) koji se primjenjuje temeljem čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 117/03.) odlučeno je kao u izreci.

Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 2. lipnja 2005.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivo Grbin, v.r.