Croatian Supreme Court dismissed appeals against drug trafficking convictions, upholding first-instance sentencing and security measures.
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by four defendants against the first-instance judgment convicting them of drug trafficking. The court found that the lower court correctly valued mitigating circumstances, including the defendants' rehabilitation efforts and confession, to impose sentences below the statutory minimum. Consequently, the appeals were rejected as unfounded because the first-instance court properly balanced the severity of the crimes with the defendants' culpability and the goals of punishment.
Legislator-Regeste
KI-generiertČl. 56., 57., 60., 63., 67., 69., 76., 173. KZ; The Supreme Court upheld first-instance sentencing when the lower court appropriately valued mitigating circumstances such as confession and rehabilitation to impose sentences below the statutory minimum, provided the goals of punishment are achieved.
Schlagwörter
KI-generiertZitierte Gesetzesbestimmungen
KI-generiertVolltext
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 265/11-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Žarka Dundovića, Ileane Vinja i Melite Božićević-Grbić, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Buge Mrzljak Stenzel, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. B. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama opt. T. D., opt. M. Č. i opt. D. V. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. siječnja 2011. godine, br. K-214/10, u sjednici održanoj 18. svibnja 2011. godine, u prisutnosti braniteljice opt. D. V., J. G. odvjetnice iz Z.,
p r e s u d i o j e :
Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. T. D., opt. M. Č. i opt. D. V. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Županijski sud u Zagrebu, presudom od 26. siječnja 2011. godine, br. K-214/10 proglasio je krivima opt. I. B., opt. T. D., opt. M. Č., opt. M. J. i opt. D. V., zbog kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabom opojnih droga i to: opt. I. B., opt. T. D., opt. M. Č. i opt. D. V., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona (NN br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 – u nastavku: KZ) a opt. M. J. iz čl. 173. st. 1. KZ.
Na temelju čl. 173. st. 2. KZ opt. I. B. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine i devet (9) mjeseci, opt. T. D. na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine i osam (8) mjeseci, opt. M. Č. uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. c. KZ na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine, a opt. M. J. je na temelju čl. 173. st. 1. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) mjeseca, time da je na temelju čl. 67. KZ prema opt. M. J. primijenjena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od dvije (2) godine ne počini novo kazneno djelo.
I Kž 265/11-6
Na temelju čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 57. st. 2. i 4. toč. c. KZ opt. D. V. je za kazneno djelo iz toč. 4. izreke pobijane presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije (2) godine i tri (3) mjeseca i na temelju čl. 69. st. 1. KZ opozvana uvjetna osuda iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. veljače 2008. godine br. K-82/07 i kazna zatvora u trajanju od deset (10) mjeseci je uzeta utvrđenom, te je opt. D. V. uz primjenu čl. 60. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine i šest (6) mjeseci.
Na temelju čl. 63. KZ opt. I. B. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i zadržavanja od 1. srpnja 2010. do 28. prosinca 2010. godine.
Na temelju čl. 76. KZ prema opt. I. B., opt. T. D., opt. M. Č. i opt. D. V. je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali svakako do prestanka izvršenja kazne zatvora na koju su optuženici osuđeni.
Na temelju čl. 82. KZ od opt. I. B. oduzima se imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu 9.900,00 kn.
Na temelju čl. 80. KZ opt. I. B., opt. T. D. i opt. M. J. izrečene su sigurnosne mjere oduzimanja predmeta kao u izreci pobijane presude.
Na temelju čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (NN br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u nastavku: ZKP) opt. I. B., opt. T. D., opt. M. Č., opt. M. J. i opt. D.
V. oslobođeni su dužnosti naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP te nagrade i nužnih izdataka postavljenih branitelja.
Protiv opt. S. S. na temelju čl. 353. toč. 3. ZKP odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, zlouporabom opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ.
Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 1. do 5. ZKP padaju na teret proračunskih sredstava.
Protiv te presude žali se opt. T. D. po branitelju V. Đ. odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Optuženik M. Č. žali se po branitelju N. C., odvjetniku iz Z., zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.
Po braniteljici J. G. odvjetnici iz Z., žali se opt. D. V. iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda preinači i protiv optuženika odbije optužba.
Predlaže da se braniteljica pozove na sjednicu vijeća.
Odgovor na žalbe nije podnesen.
I Kž 265/11-6
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u pisanom podnesku od 22. travnja 2011. godine br. KŽ-DO-470/11, predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.
Sjednica vijeća održana je u prisutnosti braniteljice opt. D. V., J. G., odvjetnice iz Z., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te opt. D. V. koji nisu pristupili, a dostava poziva je bila uredno iskazana.
Žalbe nisu osnovane.
Zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP žali se opt. D. navodeći da je izreka pobijane presude proturječna sama sebi i razlozima presude. Obrazlažući taj žalbeni osnov, optuženik u stvari osporava broj prodaja opt. M. Č., jer opt. M. Č. nije osuđen za isti broj kupovina heroina, a za isto vremensko razdoblje.
Nadalje navodi, da u tom kontekstu ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Navedena postupovna povreda na koju ukazuje žalitelj D. nije ostvarena, budući se opt. Č. tereti samo za kupnju opojne droge za vlastitu konzumaciju i za posredovanje u kupnji za opt. J., što je i priznao, dok se za ostalo, što je priznao opt. D. ne tereti, ali to ne znači i da ih nije obavio, međutim, to je irelevantno za odgovornost opt. D..
Optuženik D. se o optužnici očitovao da se osjeća krivim, i to u odnosu na cijeli činjenični opis, pa dakle i broj prodaja pa slijedom toga, u smislu čl. 365. st. 4. ZKP ne može u žalbi pobijati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Istu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka ističe i opt. V. navodeći da je obrazloženje pobijane presude u suprotnosti s izrekom i dokazima u spisu. Obrazlažući taj žalbeni osnov, opt. V. osporava posredovanje, što znači da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Stoga nisu osnovane žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju optuženici, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP nije utvrđeno da bi bila ostvarena koja od postupovnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
Nije osnovana niti žalba opt. V. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u kojoj optuženik osporava ulogu posredovanja.
Naime, u dokaznom postupku je utvrđeno da je opt. V. kupio od nepoznate osobe paketić heroina i platio ga 300,00 kn i nakon što se vratio kući k njemu je došao opt. S., preuzeo taj heroin i opt. V. dao 300,00 kn. Takav slijed događaja se ne osporava niti žalbom opt. V., međutim, žalitelj smatra da nije posredovao, tim prije što je opt. S. prethodno dogovorio kupovinu heroina sa nepoznatom osobom.
Tvrdi da ulogu posrednika ima osoba koja u pravom smislu te riječi posreduje između konzumenta i osobe koja se bavi prodajom opojnih droga, da se u pravilu radi o posredovanju u više navrata, najmanje tri, da osoba posrednika ostvaruje kakvu korist od svoje uloge
I Kž 265/11-6
posrednika, novčanu ili sličnu i da nema neposrednog kontakta između konzumenta i osobe koja drogu prodaje, niti bi do takvog kontakta došlo da nema posrednika.
Pri tome se opt. V. neosnovano poziva na analizu sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer iz prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske se ne može zaključiti da je pronalaženje prodavatelja droge, primanje nagrade za posredovanje, te da posredovanje treba biti izvršeno u više navrata, neophodno da bi bilo ostvareno biće kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ ostvarenog posredovanjem kao jednim od modaliteta počinjenja ovog kaznenog djela.
Naime, posredovanje je svaka radnja treće osobe različite od prodavatelja ili kupca koja je usmjerena na sklapanje ili realiziranje dogovora između kupca i prodavatelja o kupoprodaji droge. U konkretnom slučaju, opt. V. je realizirao dogovor između opt. S. kao kupca i n.n. osobe, odlazi po drogu, daje za nju svoj novac i donosi je opt. S. koji mu novac vraća i preuzima drogu, pa stoga osnovano prvostupanjski sud zaključuje da se radi o posredovanju u kupovini opojne droge.
Optuženik V. je svjestan da je bilo kakva manipulacija drogom zabranjena, pa kada posreduje u kupnji droge za opt. S. postupa s izravnom namjerom. Ubrojivost opt. V. je, tempore criminis, bila smanjena, ali ne u znatnijoj mjeri, pa ta činjenica, protivno žalbenim navodima, ne dovodi u pitanje zaključak suda prvog stupnja o postupanju s izravnom namjerom.
Narkomanska solidarnost na koju se žalba poziva je samo motiv počinjenja djela, koji ne isključuje namjeru optuženika na njegovo počinjenje.
Iz svih navedenih razloga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Nije osnovana niti žalba zbog povrede kaznenog zakona koju opt. V. ističe kao tzv. posrednu povredu, nalazeći je u pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji.
Kako je već ranije rečeno da se u konkretnom slučaju radi o posredovanju kao jednom od modaliteta počinjenja djela iz čl. 173. st. 2. KZ, osnovano je prvostupanjski sud proglasio optuženika krivim zbog tog kaznenog djela, a ne kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. KZ kako se predlaže u žalbi opt. V.. Utvrđeno činjenično stanje nije omogućavalo drugačiju pravnu kvalifikaciju.
U žalbi opt. V. se podredno smatra da, ukoliko se prihvati pravna kvalifikacija iz pobijane presude, da se radi o beznačajnom djelu u smislu čl. 28. KZ.
Da bi se radilo o beznačajnom djelu u smislu odredbe čl. 28. KZ postupci optuženika trebaju biti očito beznačajni ne samo s obzirom na krivnju optuženika i nastupjelu posljedicu, već i s obzirom na zaštićeno dobro i pravni sustav. Kazneno djelo zlouporabe opojnih droga spada u grupu kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i njime se štiti zdravlje ljudi, koje optuženik svojim postupanje kontinuirano ugrožava. Naime, ovo nije prvi puta da optuženik manipulira drogom, jer je već tri puta osuđivan za istovrsno kazneno djelo, a ovo je učinio u roku kušnje, zbog čega mu je i opozvana uvjetna osuda.
I Kž 265/11-6
Stoga je neprihvatljiva žalbena tvrdnja da bi se u konkretnom slučaju radilo o beznačajnom djelu.
Žaleći se zbog odluke o kazni opt. D. smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio utvrđene olakotne okolnosti, posebno optuženikovu tešku bolest, epilepsiju, zbog čega se kontinuirano liječi, te politoksimansku ovisnost koja je imala odlučujući utjecaj na njegovo protupravno ponašanje i uslijed čega je utvrđeno i da je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv.
Optuženik M. Č. u žalbi zbog odluke o kazni ističe da je u znatnoj mjeri doprinio otkrivanju kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, pa je slijedom toga trebalo primijeniti odredbu čl. 173. st. 8. KZ koja predviđa mogućnost oslobođenja od kazne za okrivljenika koji je dragovoljno bitno pridonio otkrivanju djela i u kojem slučaju sud nije vezan granicama o ublažavanju kazne iz čl. 57. KZ, pa smatra da bi, s obzirom na njegovo priznanje i pomoć prilikom otkrivanja kaznenog djela, i blaža kazna ostvarila svrhu kažnjavanja.
Optuženik D. V. u žalbi iz istog žalbenog osnova ističe da je u međuvremenu optuženik uskladio svoje ponašanje sa društveno prihvatljivim, da je u apstinenciji od inkriminiranog događaja i da se uredno liječi od ovisnosti, aktivno sudjeluje u prevenciji ovisnosti i pomaže u osnivanju komuna i liječenju od ovisnosti drugih ovisnika, da je u izvanbračnoj zajednici i u fazi obučavanja za posao, zajedno sa svojom izvanbračnom partnericom. Smatra, da je navedeni događaj eksces u njegovom životu i da bi blaža kazna ostvarila svrhu kažnjavanja.
Ispitujući pobijanu presudu po žalbama optuženika u odluci o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je utvrdio da je prvostupanjski sud optuženicima T. D. i D. V. cijenio kao olakotne okolnosti upravo one koje se navode u žalbi optuženika, iste je u dostatnoj mjeri valorizirao i primijenio zakonske odredbe o sudskom ublažavanju kazne i optuženicima izrekao kazne ispod donjeg minimuma propisane kazne za odnosno kazneno djelo kojima će se i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ostvariti svrha kažnjavanja, kako u vidu specijalne tako i generalne prevencije.
U odnosu na opt. D. V. opozvana je i uvjetna osuda, s obzirom da je inkriminirano kazneno djelo počinio u roku kušnje, pa navođenje novih olakotnih okolnosti u žalbi optuženika da od inkriminiranog događaja apstinira, uredno se liječi od ovisnosti i aktivno sudjeluje u liječenju drugih osoba, nisu takve okolnosti koje bi trebale utjecati na još blaže kažnjavanje, s obzirom i na raniju osuđivanost optuženika.
Neprihvatljiva je žalbena tvrdnja opt. M. Č. da je u odnosu na njega trebalo primijeniti odredbu čl. 173. st. 8. KZ, jer da je dragovoljno bitno pridonio otkrivanju djela. U konkretnom slučaju se ne radi o toj pravnoj situaciji, jer priznanje optuženika nije imalo takav značaj da se bez njega ne bi djelo moglo dokazati kada se ima u vidu primjena posebnih izvidnih mjera iz čl. 180. st. 1. toč. 1. i 3. u ovom kaznenom predmetu te činjenica, da su prije opt. M. Č. bili lišeni slobode i ostali optuženici, pa je dakle policija već imala saznanja o počinjenim kaznenim djelima.
I Kž 265/11-6
Stoga je prvostupanjski sud priznanje optuženika pravilno cijenio kao olakotnu okolnost iz čl. 56. KZ zbog koje mu je, uz sve ostale olakotne okolnosti, izrekao najblažu kaznu koja se uz primjenu zakonskih odredaba o sudskom ublažavanju kazne može izreći za odnosno kazneno djelo, dok se nisu stekli uvjeti za blaže kažnjavanje izvan propisanih uvjeta iz čl. 57. KZ.
S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, pravilno ocijenio težinu kaznenih djela i stupanj kaznene odgovornosti optuženika, pogibeljnost djela i odmjerio kazne koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, nalazeći, da se će njima ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u čl. 6. i 50. KZ i stoga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni.
Izrečene sigurnosne mjere su u skladu sa zakonom.
Iz svih navedenih razloga i kako nisu utvrđene povrede kaznenog zakona na štetu optuženih, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 18. svibnja 2011. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Buga Mrzljak Stenzel, v. r.
Dražen Tripalo, v. r.