Rev-1575/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1575/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparović kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Augusta Husinec, Ilije Čuljat i Vladimira Drakulić kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja M. I. i M. B., oboje iz SR Njemačke, koje zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik iz Z., protiv tuženika M. K. iz Austrije, kojeg zastupa punomoćnik V. A., odvjetnik iz D. S., radi raskida ugovora i isplate 10.000 DEM i po protutužbi tuženika K. M. iz Austrije, protiv tužitelja M. I. i M. B., oboje iz SR Njemačke, koje zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik iz Z., radi isplate 19.000 DEM, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 8. siječnja 1991. br. Gž-9203/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dugom Selu od 28. lipnja 1990. br. P-196/89, u sjednici održanoj dana 5. studenog 1991. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Revizija tuženika se prihvaća, te se presuda Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-9203/90 od 8. siječnja 1991. godine i presuda Općinskog suda u Dugom Selu br. P-196/89 od 28. lipnja 1990. godine preinačavaju i sudi;

"Odbija se tužbeni zahtjev da je tuženik dužan platiti tužiteljima iznos od DEM 10.000 spp.

Tužitelji su dužni platiti tuženiku iznos od DEM 19.000 sa 4% kamata od 1. kolovoza 1983. godine do isplate, u roku od 15 dana."

II. Tužitelji su dužni nadoknaditi tuženiku trošak cijelog postupka u iznosu od din 4.080, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e :

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-9203/90 od 8.1.1991. godine odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostepena presuda Općinskog suda u Dugom Selu br. P-196/89 od 28.VI. 1990. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev i tuženiku naloženo da tužiteljima plati iznos od DEM 10.000 spp, a odbijen je protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od DEM 19.000 spp.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostepena i drugostepena presuda ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Tužitelji nisu odgovorili na reviziju, niti se o reviziji izjasnio javni tužilac.

Revizija je osnovana.

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora, po tužbi, jeste zahtjev za povrat plaćenog dijela prodajne cijene od 10.000 DEM, zbog raskida ugovora o prodaji nekretnine - čest. zem. 1075/73 upisane u z.k.ul. 1934 k.o. P. (u daljnjem tekstu: ugovor o prodaji), te, po protutužbi, zahtjev za ispunjenje ugovora o prodaji - isplate ostatka cijene od 19.000 DEM. U reviziji je sporno da li je ugovor o prodaji raskinut, bilo da je raskinut sporazumno bilo da su se stekli uvjeti za raskid zbog promijenjenih okolnosti - zato što je zemljište nacionalizirano, te, dosljedno tome, da li je osnovan zahtjev tužbe za povrat plaćenog iznosa cijene ili zahtjev protutužbe za isplatu neplaćenog ostatka cijene.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva, sudovi prvog i drugog stupnja utvrdili su ovo relevantno činjenično stanje:

1. da je ugovorom o prodaji utanačeno da prodajna cijena zemljišta iznosi 29.000 DEM; da su tužitelji prilikom sklapanja ugovora (23.VIII.1982. godine) platili tuženiku iznos od DEM 10.000, te da su se obvezali ostatak cijene od

DEM 19.000 platiti do 1.VIII.1983. godine;

2. da se istim ugovorom tuženik obvezao da će zemljište predati u posjed tužiteljima i omogućiti uknjižbu nakon što tužitelji plate cijelu prodajnu cijenu;

3. da tužitelji do isteka ugovorenog roka (1.VIII.1983. godine) ostatak cijene od 19.000 DEM nisu platili, te da je nisu platili ni do dana zaključenja glavne rasprave;

4. da je zemljište, koje je predmet ugovora o prodaji, nacionalizirano dana 22.VII.1985. godine, te

5. da je isto zemljište denacionalizirano dana 4.V.1990. godine.

Na temelju ovog činjeničnog stanja, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev, a odbili protutužbeni zahtjev, uz obrazloženje, da je ugovor o prodaji sporazumno (prešutno) raskinut i to iz razloga što tuženik nije tražio ispunjenje ugovorne obveze od tužitelja - isplatu ostatka prodajne cijene. Osim toga, da su nakon sklapanja ugovora nastupile okolnosti koje čine nemogućim ispunjenje ugovora - da je zemljište nacionalizirano - pa da su se ostvarili uvjeti za raskid ugovora po čl. 133. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (ZOO). Slijedom toga, budući je ugovor o prodaji raskinut, tužitelji, osnovano, temeljem čl. 132, st. 2. ZOO, traže povrat plaćenog iznosa od DEM 10.000, dok je zahtjev tuženika za isplatu ostatka prodajne cijene od DEM 19.000 neosnovan.

Pogrešan je pravni stav sudova da je ugovor o prodaji raskinut i to kako onaj da je raskinut sporazumno (prešutno) iz razloga što tuženik nije tražio ispunjenje obveze plaćanja ostatka cijene, tako i onaj da je raskinut po osnovi čl. 133. st. 1. ZOO, zato što je zemljište nacionalizirano.

U spornom ugovoru o prodaji tuženik je prodavalac, dakle, vjerovnik obveze plaćanja cijene. Kao vjerovnik tuženik je ovlašten a ne i dužan da zahtijeva plaćanje cijene (čl. 262. st. 1. ZOO). On je dužan primiti ispunjenje (čl. 396. st. 2. ZOO) i pod uvjetima propisanim u čl. 325. ZOO može doći u zakašnjenje. Učinci vjerovnikovog zakašnjenja su oni propisani u čl. 326. ZOO, a ne i taj da bi nastupio raskid ugovora odnosno da bi se imalo smatrati da je vjerovnik odustao od ugovora.

U konkretnom slučaju niti postoji zakašnjenje tuženika kao vjerovnika (utvrđeno je da tužitelji nisu ispunili svoju ugovornu obvezu isplate ostatka cijene od DEM 19.000) niti se propust vjerovnika da traži ispunjenje od tužitelja može tumačiti kao sporazum (prešutni) pristanak na raskid ugovora.

Pogrešan je, također, i pravni stav da su se ostvarile pretpostavke za raskid ugovora po čl. 133. st. 1. ZOO.

U čl. 133. st. 3. ZOO propisano je da se strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njene obveze.

Iz činjenica utvrđenih pod 1. 3. i 4., proizlazi da je zemljište nacionalizirano nakon isteka roka određenog za ispunjenje obveze tužitelja - plaćanja ostatka cijene od DEM 19.000 (rok za isplatu ostatka cijene od DEM 19.000 određen je s danom 1.VIII.1983. godine, a zemljište je nacionalizirano 22.VII.1985. godine), što znači da se tužitelji na činjenicu da je zemljište nacionalizirano ne mogu pozivati, pa, dosljedno tome, ni tražiti raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti.

Iako za odluku o sporu nije odlučno, ipak se ističe da je zemljište denacionalizirano dana 4.V.1990. godine i da će ispunjenje obveze tuženika (da zemljište preda u posjed tužiteljima i omogući uknjižbu prava vlasništva) biti moguće nakon što ona dospije, tj. nakon što tužitelji tuženiku plate ostatak cijene od DEM 19.000.

Proizlazi, prema tome, da ugovor o prodaji nije raskinut niti su se stekli uvjeti za traženje raskida ugovora. Dosljedno tome, nije osnovan ni zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa od DEM lO.OOO. Naprotiv, iz činjenica utvrđenih pod 1. i 3. proizlazi da tuženik osnovano zahtijeva isplatu ostatka cijene od DEM 19.000 i da su tužitelji ovaj iznos u obvezi platiti tuženiku (čl. 262. st. 1. ZOO).

Dosuđena novčana obveza može se izvršiti u stranoj valuti, jer su obje stranke strane osobe, u smislu odredbe iz čl. 17. st. 4. u vezi st. 1. istog člana Zakona o deviznom poslovanju, budući se njihova prebivališta nalaze u inozemstvu, a što je utvrđeno iz okolnosti da su u inozemstvu od 1971. odnosno 1976. godine i to s obiteljima, te da im se i djeca školuju u inozemstvu, kao i da su izjavili da imaju namjeru tamo se stalno nastaniti.

Iz ovih je razloga reviziju valjalo prihvatiti i prvostepenu i drugostepenu presudu preinačiti (čl. 395. st.

1. ZPP).

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st.

2. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tuženik nije stavio određeni zahtjev za naknadu troškova žalbe od 9.XI.1990. godine i trošak revizije, pa mu ovi troškovi nisu ni priznati.

U Zagrebu, 5. studenog 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.