Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Rev-2876/1990-2 KI-generiert

Rev-2876/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Geschäftsnummer Rev-2876/1990-2
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Presuda

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Tužiteljice predlažu da revizijski sud ukine pobijanu i prvostepenu presudu, ili samo pobijanu presudu i predmet vrati prvostepenom ili drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Tuženici nisu odgovorili na reviziju tužiteljica, niti se Javno tužilaštvo Hrvatske izjasnilo o toj reviziji.

Legislator-Regeste

KI-generiert

Rev-2876/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Ne postoji, pak, niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 386. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2876/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Momčinović mr. Hrvoja, kao predsjednika vijeća, te Crnić Ivice, Vekić Miroslave, Milošević Vesne i Miletić Jakoba, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužiteljica 1. M. T. iz P., 2. S. E. iz P., 3. B. M. iz P. i 4. O. Z. iz N., sve od oca J., rođene F. i sve zastupane po punomoćniku S. M., odvjetniku iz P., protiv tuženika 1. R. L. pok. A. rođ. F. iz T., 2. F. M., pok. A., nepoznata boravišta kojeg zastupa privremeni zastupnik F. D., odvjetnik iz P. i 3. D. M., pok. A., rođ. F., V. R. S., T., I., tuženice pod 1. i 3. zastupa punomoćnik F. D., odvjetnik iz P., radi priznanja prava vlasništva i izdanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv presude Okružnog suda u Puli posl. broj Gž-527/90-2 od 4. lipnja 1990. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču posl. br. P-103/88-17 od 15. svibnja 1989. godine u sjednici vijeća održanoj dana 16. travnja 1991. godine

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljica kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom odbijen je zahtjev kojim su tužiteljice tražile da se utvrdi da su one vlasnice nekretnina upisanih u z.k.ul. br. 116. k.o. Ž. i z.k. ul. br. 45. k.o. D., svaka u 1/5 dijela, što da su tuženici dužni priznati i izdati im tabularnu ispravu podobnu za zemljišno- knjižni prijenos vlasništva u njihovu korist. Naprotiv, tužiteljicama je naloženo da tuženicima naknade parnični trošak.

Drugostepenom presudom odbijena, je žalba tužiteljica kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.

Protiv drugostepene presude reviziju su izjavile tužiteljice zbog svih revizijskih razloga iz člana 385. st.

1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Tužiteljice predlažu da revizijski sud ukine pobijanu i prvostepenu presudu, ili samo pobijanu presudu i predmet vrati prvostepenom ili drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju tužiteljica, niti se Javno tužilaštvo Hrvatske izjasnilo o toj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Suprotno tvrdnjama revidentica sudovi su proveli postupak i sastavili pobijanu i prvostepenu presudu u skladu s odredbama ZPP. Pri tome su za svoje odluke naveli jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Ne može se, dakle, prihvatiti kao osnovana tvrdnja tužiteljica da bi na njihovu štetu bila povrijeđena odredba člana 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Ne postoji, pak, niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 386. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije sporno da je iza pok. F. J. proveden ostavinski postupak pred (tada) Kotarskim sudom u Poreču, u predmetu pod posl. brojem O-441/56. Rješenjem toga suda jedinim nasljednikom proglašen je sada pok. F. A., sin J.. Ostala djeca pok. F. J. (ovdje tužiteljice) odrekle su se nasljedstva (rješenje ostavinskog suda prileži kao list 25 ovog parničnog spisa).

F. A. umro je 1977. godine. Njegovim nasljednicima proglašena su njegova djeca, tuženici u ovoj parnici.

Tužiteljice tvrde da su one (su) vlasnice nekretnina koje je sada pok. F. A. naslijedio od njihovog pretka F. J.. Osnov za to tužiteljice nalaze u sporazumu kojeg su, postigle s F. A. prije davanja nasljedničkih izjava. Prema tvrdnji tužiteljica dogovor je bio da tužiteljice ustupe opisane nekretnine za života F. A.,kako bi se on i njegova obitelj mogli uzdržavati. Taj ustup da nije bio "besplatan i zauvijek", već uz uvjet da im predak tuženika vrati te nekretnine kad mu one više ne budu potrebne.

Tuženici su porekli postojanje takvog sporazuma.

Prvostepeni sud je utvrdio da takvog sporazuma između F. A. i tužiteljice nije bilo. Taj sud ocjenjuje da su se tužiteljice, uz izuzetak O. Z., valjano odrekle nasljedstva.

U odnosu na tužiteljicu O. Z. prvostepeni sud utvrđuje da je ta tužiteljica, u vrijeme kada je bila provedena ostavinska rasprava iza_F. J., bila malodobna. Može se razumjeti da taj sud ocjenjuje da izjava o odricanju kojeg je u ime O. Z., dala njezina majka (bez suglasnosti starateljskih organa) nije pravno valjana. Pozivom na odredbu čl. 144. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list SPRJ" br. 42/65,44/65 ispr. 47/65 ispr. i "Narodne novine SRH" br. 47/78) taj sud ocjenjuje da je nastupila zastara. Prema toj odredbi pravo zahtijevati ostavinu kao (zakonski) nasljednik ostavioca, prema nesavjesnom držaocu, zastaruje za 20 godina od smrti ostavitelja. Zbog toga odbija tužbeni zahtjev.

Činjenična utvrđenja i pravnu ocjenu prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud. Taj sud osim toga ocjenjuje da bi eventualni sporazum tužiteljica i sada pok. F. A., da je i postojao, bio pravno nevaljan. Taj se sud poziva na odredbu čl. 139. Zakona o nasljeđivanju prema kojoj odricanje od nasljedstva ne može biti djelomično ni pod uvjetom, kao i na odredbu čl. 141. st. 1. tog Zakona prema kojoj se izjava o odricanju ne može opozvati. Smatra da bi se ovdje radilo o pravnoj zabludi, no koja je posljedica nepoznavanja prava. Takova zabluda da nije ispričiva. Osim toga ocjenjuje da su tuženici, računajući i vrijeme koje je njihov otac F. A. bio savjesni posjednik nekretnina, o čijem se vlasništvu stranke spore, stekli vlasništvo tih nekretnina - dosjelošću.

Neosnovano revidentice prigovaraju odlukama sudova nižeg stepena.

Utvrđeno je da se tužiteljice i sada pok. F. A. nisu sporazumjeli da će F. A. vratiti tužiteljicama navedene nekretnine, kad mu više ne budu potrebne, već da su se tužiteljice odrekle nasljedstva. Zato je osnovana ocjena sudova da su F. A. nasljeđivanjem od F. J., a tuženici, pak nasljeđivanjem od F. A. stekli vlasništvo tih nekretnina.

U odnosu na revizijske tvrdnje tužiteljice O. Z. treba reći da zaista nije bila pravno valjana izjava o odricanju od nasljedstva koju je u njeno ime, bez odobrenja organa starateljstva, dala njena majka. Ta tužiteljica u to je vrijeme imala 17 godina. No, kako se - prema utvrđenjima sudova nižeg stepena - radilo o nasljedničkim izjavama - a ne o prikrivenom pravnom poslu davanja nekretnina na privremeno korištenje, to se o pravu ove tužiteljice ima prosuđivati upravo po propisima Zakona o nasljeđivanju. U tom smislu sudovi nižeg stepena zakonito su primijenili odredbu člana 144. Zakona o nasljeđivanju kad su ocijenili da je nastupila zastara zahtijevati ostavinu, jer je protekao objektivni rok od 20 godina, u kojem je ova tužiteljica to mogla učiniti.

Razmatranja, pak, drugostepenog suda u pogledu savjesnosti sada pok. F. A. i njegovih nasljednika, kao posjednika ostavine F. J., nisu pravno odlučna za ishod ovog postupka. To s obzirom na osnovno utvrđenje sudova da sporazuma između tužiteljica i sada pok. F. A. nije bilo, već se radilo o neopozivim nasljedničkim izjavama. Zato ni revizijski prigovori takvim stavovima drugostepenog suda ne dovode tužiteljice u povoljniji pravni položaj u ovoj parnici.

Nije, dakle, osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 16. travnja 1991. godine

Predsjednik vijeća:

mr. Momčinović Hrvoje, v.r.