Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Revr-1328/2012-2 KI-generiert

Croatian Supreme Court dismisses appeal, ruling unpaid salary claims invalid when employment ended by final administrative decision.

Geschäftsnummer Revr-1328/2012-2
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a lower court judgment denying unpaid salary claims. The prosecutor argued that a Constitutional Court ruling declaring a violation of equal treatment rights should have resulted in salary compensation for the period of alleged non-employment. The court held that since the Constitutional Court's decision merely declared the violation without invalidating the final administrative order ending the employment, the employment relationship had legally terminated. Consequently, the lower courts correctly applied labor law provisions stating that salary compensation does not apply to periods where no employment relationship existed.

Legislator-Regeste

KI-generiert

čl. 392.a st. 1. ZPP; čl. 93. st. 1. i 3. ZR: A final administrative decision ending an employment relationship remains valid even if a constitutional court ruling declares a violation of equal treatment rights, meaning salary compensation is not due for the period of non-employment.

Schlagwörter

KI-generiert
unpaid salary compensation employment relationship termination Constitutional Court ruling labor law application administrative decision validity

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
čl. 392.a st. 1. ZPP
čl. 93. st. 1. i 3. ZR

Zitierte Rechtsprechung

KI-generiert
U-III-556/03
- vezano uz rješenja Ministarstva unutarnjih poslova te odluke Upravnog suda Republike Hrvatske, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlučujući o ustavnim tužbama tužiteljice odlukom broj U-III-556/03 i U-III-771/03 od 13.
U-III-771/03
- vezano uz rješenja Ministarstva unutarnjih poslova te odluke Upravnog suda Republike Hrvatske, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlučujući o ustavnim tužbama tužiteljice odlukom broj U-III-556/03 i U-III-771/03 od 13.
Revr-682/09
Supreme Court dismisses appeal on unpaid wages, ruling employment ended when official status ceased.

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1328/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. P. iz Z., koju zastupa punomoćnik F. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-751/10-2 od 15. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1875/08 od 27. siječnja 2010., u sjednici održanoj 7. lipnja 2016.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćene plaće u razdoblju od 7. studenoga 2001. do 22. srpnja 2002, te od 29. prosinca 2002. do 28. travnja 2003., u iznosu od 61.242,67 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev da joj tuženica naknadi troškove parničnog postupka (t. 1. izreke). Odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev na utvrđenje da tužiteljici nije prestao radni odnos u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske u razdoblju od 7. studenoga 2001. do 22. srpnja 2002, te od 29. prosinca 2002. do 28. travnja 2003. i da u tom razdoblju ima sva prava iz radnog odnosa koja joj pripadaju po zakonu kao da je i radila u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske (t. 2. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.500,00 kn (t. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom žalba tužiteljice odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće u razdoblju od 7. studenoga 2001. do 22. srpnja 2002, te od 29. prosinca 2002. do 28. travnja 2003., te zahtjev na utvrđenje da tužiteljici u tom spornom razdoblju nije prestao radni odnos u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske i da joj pripadaju sva prava iz radnog odnosa kao i da je radila Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 3. kolovoza 2001. tužiteljica je kao neraspoređeni državni službenik tog Ministarstva stavljena na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske od 6. kolovoza 2001.;

- protiv tog rješenja tužiteljica je podnijela prigovor koji je odbijen drugostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 20. ožujka 2002.;

- protiv rješenja tuženice od 7. studenoga 2001. kojim je tužiteljici državna služba prestala po sili zakona 7. studenoga 2001., tužiteljica je podnijela prigovor koji je odbijen drugostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 22. ožujka 2002.;

- tužbama protiv rješenja o stavljanju na raspolaganje te protiv rješenja o prestanku službe po sili zakona, tužiteljica je pokrenula upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, koji je presudama broj Us-578/02-10 i Us-10474/02-12 od 26. rujna 2002., odnosno, 10. listopada 2002., tužbe odbio;

- protiv tih presuda tužiteljica je podnijela tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske;

- tijekom postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske tužiteljica je ponovno primljena u državnu službu-Ministarstvo unutarnjih poslova i to 22. srpnja 2002. do 29. prosinca 2002., kada joj ponovno prestaje državna služba sve do 28. travnja 2003. kada je rješenjem tuženice od 18. travnja 2003. tužiteljica primljena u državnu službu na određeno vrijeme;

- rješenjem tuženice od 8. kolovoza 2003. tužiteljica je primljena u državnu službu na neodređeno vrijeme te raspoređena na radno mjesto policijski službenik;

- vezano uz rješenja Ministarstva unutarnjih poslova te odluke Upravnog suda Republike Hrvatske, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlučujući o ustavnim tužbama tužiteljice odlukom broj U-III-556/03 i U-III-771/03 od 13. prosinca 2006. utvrdio postojanje povrede ustavnih prava tužiteljice: pravo na jednakost pred zakonom u vezi s ustavnim pravom na rad i pravo na kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata u vezi s ustavnim pravom na jednakost pred zakonom i pravičnim suđenjem u spornom razdoblju od 7. studenoga 2001. do 22. srpnja 2002, te od 29. prosinca 2002. do 28. travnja 2003.

Nižestupanjski sudovi neosnovanost tužbenog zahtjeva temelje na shvaćanju da je tužiteljici državna služba prestala po sili zakona konačnim i pravomoćnim rješenjima, te pravomoćnim presudama Upravnog suda Republike Hrvatske, kojima je parnični sud vezan i nije ovlašten ispitivati njihovu pravilnost i zakonitost, pa budući da je u izreci odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2006. samo deklarirano koje ustavno pravo je rješenjem o prestanku državne službe tužiteljici povrijeđeno, a da to rješenje nije poništeno niti je na drugi način stavljeno izvan snage, sudovi zaključuju da tužiteljica u spornom razdoblju nije bila u radnom odnosu s tuženicom i da joj ne pripada pravo na naknadu plaće, jer da to pravo prema odredbi čl. 93. st. 1. i 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 - dalje: ZR) pripada radniku za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom i za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, ali da to pravo ne pripada osobi koja nije u radnom odnosu s poslodavcem.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem ne postoji pravna osnova po kojoj bi tužiteljica imala pravo zahtijevati plaću, odnosno, naknadu plaće za to razdoblje u kojem tužiteljica nije bila u radnom odnosu s tuženicom, jer odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske rješenje o prestanku državne službe tužiteljici nije poništeno niti na drugi način stavljeno izvan snage, već je samo deklarirano koja su ustavna prava tužiteljici povrijeđena pravomoćnim rješenjem tuženice kojim joj je prestala državna služba, u skladu je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revr-682/09 od 2. rujna 2009.

Prema tome, odbijanjem tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće u tom razdoblju i dodatka na plaću za kontinuirani desetogodišnji rad kod tuženice, te na utvrđenje postojanja radnog odnosa u razdoblju tužiteljičine nezaposlenosti kod tuženice, pravilno su sudovi primijenili odredbu materijalnog prava iz čl. 93. st. 1. i 3. ZR-a, pa stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Uopćena tvrdnja revidenta da svako utvrđenje neustavnosti odnosno nezakonitosti akata poslodavca kojima je odlučio o pravima i/ili obvezama radnika iz radnog odnosa mora proizvesti i određene posljedice za poslodavca, nije dovela u sumnju pravilnost zaključka sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva koji je predmet ovog spora.

Zbog izloženog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, o reviziji tužiteljice odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 7. lipnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.