Supreme Court dismisses appeal on unlawful dismissal, ruling employer's reorganization decision was lawful.
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against the District Court's decision to reject the employer's dismissal with a modified contract offer. The employer argued that the dismissal was based on economic, technical, or organizational reasons, while the plaintiff claimed personal motives and sought a court-ordered contract termination. The court held that employers have the right to organize work processes and that the plaintiff failed to prove violations of comparative criteria or the six-month re-employment rule, thus upholding the dismissal as lawful.
Legislator-Regeste
KI-generiertčl. 113. st. 3. ZR; čl. 393. ZPP: The Supreme Court rules that an employer's decision to dismiss an employee due to economic, technical, or organizational reasons is lawful if the employer considers the employee's tenure and social obligations, provided the employee did not accept the modified contract offer and the employer did not hire a replacement within six months for the same duties.
Schlagwörter
KI-generiertZitierte Gesetzesbestimmungen
KI-generiertVolltext
Broj: Revr 905/12-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz Z., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. L. i M. S. u Z., protiv tuženika D. Z. d.d. Z., zastupanog po punomoćnici S. R., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora, sudskog raskida ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1807/11-2 od 24. siječnja 2012. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-974/11-29 od 21. srpnja 2011. u sjednici održanoj 21. studenog 2012.,
r i j e š i o j e :
Revizija tužitelja I. V. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr- 1807/11-2 od 24. siječnja 2012. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-974/11-29 od 21. srpnja 2011. utvrdio je nedopuštenom odluku tuženika o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od dana 8. veljače 2008. kojega je tuženik D. Z. d.d. Z. dao tužitelju I.
V. iz Z.. Prihvaćen je tužiteljev zahtjev za sudski raskid ugovora tako da radni odnos tužitelja kod tuženika prestaje s danom 14. listopada 2008.
Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju naknadu plaće u ukupnom iznosu od 27.459,06 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose tako da dospijevaju prema danima navedenim u presudi i teku do isplate, te naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 14.760,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 21. srpnja 2011. do isplate.
Županijski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Gžr-1807/11-2 od 24. siječnja 2012. preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelju je naložio naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 11.742,50 kuna.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-974/11-29 od 21. srpnja 2011., te naloži tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove, uključivši troškove sastava revizije u iznosu od 1.875,00 kuna.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu po čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08,57/11,148/11, - dalje: ZPP) u vezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, dakle u okviru revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava određeno obrazloženih u reviziji.
Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), uključivši i one koji se tiču nastupanja takvih gospodarskih uvjeta koji opravdavaju donošenje odluke poslodavca o otkazu tužiteljevog ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora.
Zato je presudu moguće ispitati.
Unatoč pozivanju na bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP, tužitelj sadržajno osporava zaključke drugostupanjskog suda da su kod tuženika nastupile takve gospodarske prilike u vrijeme otkazivanja koje bi opravdavale ukidanje tužiteljevog radnog mjesta a s timu vezi i pravno shvaćanje o (ne)dopuštenosti odluke o otkazu. Time se zapravo odvode u pitanje činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda i pravna ocjena donesena na temelju takvih utvrđenja, pa se navedeni razlozi ne mogu podvesti pod revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji ukazuje tužitelj. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredbe čl. 112. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04 - dalje u tekstu: ZR) u odnosu na postojanje opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz te pravilna primjena odredbe čl. 113. ZR u odnosu na poštivanje propisanih kriterija kod donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj I. V. bio zaposlen kod tuženika D. v. Z. d.d. Z. na radnom mjestu trgovačkog putnika na temelju Ugovora o radu sklopljenog 1. rujna 2005.,
- da je dana 22. siječnja 2008. tuženik usmenim nalogom rasporedio tužitelja na poslove zamjenika poslovođe diskonta što tužitelj nije prihvatio, pa nije bilo sporazumne volje o prelasku tužitelja na drugo radno mjesto kod tuženika,
- da je tuženik dana 8. veljače 2008. donio Odluku o otkazu tužiteljevog ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, kojim se otkazuje ugovor o radu na poslovima trgovačkog putnika zbog poslovno uvjetovanih razloga uz otkazni rok od jedan mjesec i dva tjedna, s time što odluka o otkazu neće vrijediti ako zaposlenik prihvati sklapanje novog ugovora o radu na radnom mjestu poslovođe prodavaonice (diskonta),
- da je prema sadržaju obrazloženja odluka donesena jer je prestala potreba za obavljanje poslova trgovačkog putnika te da je pri odlučivanju poslodavac imao u vidu trajanje radnog odnosa, starost i obiteljske prilike zaposlenika,
- da tužitelj nije prihvatio navedenu odluku o čemu je obavijestio poslodavca dopisom od 13. veljače 2008., pa je do isteka otkaznog roka nastavio raditi na radnom mjestu trgovačkog putnika,
- da je na radnom mjestu trgovačkog putnika kod tuženika nastavilo raditi nekoliko trgovačkih putnika,
- da je zaposlenik M. B. rođen …, zaposlen na radnom mjestu trgovačkog putnika kod tuženika od 1999.,
- da je zaposlenik P. R. rođen ..., zaposlen na radnom mjestu trgovačkog putnika kod tuženika od 1999.,
- da je zaposlenica R. D.-Š. bila zaposlena kod tuženika po ugovoru na određeno vrijeme od 1. siječnja 2004., a na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2005., s time što joj je ugovor o radu prestao sporazumom s poslodavcem 4. travnja 2008.,
- da je zaposlenica T. R. rođena ..., zaposlena na radnom mjestu samostalnog referenta za komercijalno-administrativne poslove po ugovoru od 8. svibnja 2006.,
- da je zaposlenik A. P. rođen ..., zaposlen na radnom mjestu unapređivača prodaje programa P. po više ugovora na određeno vrijeme, a od 1. prosinca 2008. na neodređeno vrijeme, s time što je njegov opis poslova identičan opisu poslova trgovačkog putnika,
- da je tužitelj 20. veljače 2008. (pravovremeno) podnio zahtjev poslodavcu za zaštitu prava, a potom i (pravovremenu) tužbu sudu radi sudske zaštite prava,
- da je u spornom razdoblju kada je donesena odluka o otkazu izmijenjen način poslovne suradnje tuženika sa I. radi plasiranja tuženikovih proizvoda, tako da je tuženik prestao biti neposredni dobavljač proizvoda i nastavio je svoje proizvode plasirati I.-i. putem posrednika-distributera, ali da nije smanjen obim suradnje.
Polazeći od navedenih utvrđenja, te analizom podataka za usporedne radnike, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije u postupku iznio jasne kriterije po kojima je upravo tužitelju otkazao ugovor s ponudom izmijenjenog ugovora, pa je taj sud prihvatio tvrdnje tužitelja da je njegova neposlušnost bila razlogom premještaja, a ne poslovni razlozi, kako je navedeno u Odluci. Taj sud je utvrdio Odluku nedopuštenom ocijenivši da je odluka o otkazu donesena protivno propisanim kriterijima iz čl. 113. ZR. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu ocijenivši u bitnome da iz navoda samih stranaka proizlazi opravdanost smanjenja zaposlenika na radnim mjestima trgovačkog putnika, odnosno da je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem poslova koje je obavljao tužitelj, da je tuženik ponudio tužitelju mjesto koje odgovara njegovim kvalifikacijama, te da je poštivao propisane kriterije iz čl. 113. ZR, s time što eventualno naknadno zapošljavanje novog radnika na radnom mjestu trgovačkog putnika ne čini pobijanu odluku o otkazu nezakonitom.
Tužitelj revizijom osporava drugostupanjsku presudu navodeći da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, poglavito onih koji se tiču gospodarskih razloga za otkaz. Također ukazuje i na nedostatnost presude u odnosu na nespornu činjenicu da je tužitelj i prije pobijane odluke o otkazu dobio premještaj na radno mjesto poslovođe prodavaonice i da tu odluku nitko nije pobijao, pa da nije bilo mjesta donošenju nove odluke, pogotovo zato što smatra očitim da je navodna neposlušnost tužitelja zapravo bila jedini kriterij i jedini razlog za otkaz ugovora o radu.
Suprotno tvrdnji tužitelja u donošenju pobijane presude materijalno pravo je pravilno primijenjeno. Ispitujući osnovanost revizijskog razloga pogrešne primjene odredaba materijalnog prava ovaj sud je imao na umu da je drugostupanjska presuda donesena pozivom na odredbu čl. 373a st. 3. ZPP pri čemu je drugostupanjski sud ocijenio da su odlučne činjenice među strankama tijekom postupka bile nesporne, što u bitnome prihvaća i ovaj sud. Polazeći od utvrđenja da je tuženik rasporedom od 28. siječnja 2008. ponudio tužitelju premještaj sa radnog mjesta trgovačkog putnika na radno mjesto poslovođe diskonta, te da se tužitelj nije suglasio sa rasporedom, slijedi da između tužitelja i tuženika nije postignuta suglasnost u pogledu izmjene ugovora o radu premještajem na druge poslove. Nije se dakle radilo o postojanju ranije odluke o otkazu koju nitko nije pobijao, a koja bi bila zaprekom za donošenje odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora donesene 8. veljače 2008., kako se tvrdi u reviziji.
Odredbom čl. 113. st. 1. odjeljak prvi ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Prema odredbi čl. 121. st. 1. ZR odredbe tog Zakona koje se odnose na otkaz, primjenjuju se i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora), a st. 2. istog članka propisano je da ako u slučaju iz čl. 1. radnik prihvati ponudu poslodavca, pridržava pravo pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza.
Po ocjeni ovoga suda drugostupanjski sud je, polazeći od činjeničnih utvrđenja cjelokupnog postupka, pravilno zaključio (za razliku od prvostupanjskog suda) da je tuženik- poslodavac u opisanim okolnostima imao autonomno pravo svoje poslovanje u najvećoj mogućoj mjeri prilagoditi svojim potrebama i tehnološkim mogućnostima, pa time što je otkazao tužiteljev ugovor i ponudio mu sklapanje novoga ugovora radi obavljanja poslova koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi nije povrijedio zakonom zaštićena prava zaposlenika.
Tužitelj je naime radio na radnom mjestu trgovačkog putnika obavljajući poslove za velike kupce kao što su I. d.d. Z. i S.-P. d.o.o.. Drugostupanjski sud je utvrdio da svi izvedeni dokazi ukazuju na pad prometa tuženikovih proizvoda kod velikih kupaca, što odgovara podacima iz tuženikovog podneska od 5. studenog 2008. koje podatke ni sam tužitelj nije osporio u svom iskazu.
Najveća promjena u poslovanju dogodila se upravo u odnosu na I. sa kojom je kao trgovački putnik izravno radio tužitelj. Kod toga kupca je došlo do restrukturiranja i prelaska na novi informatički sustav poslovanja s dobavljačima, I. je odabrala nove distributere, a tuženik D. d.d. je nakon restrukturiranja I.-e. izgubio izravni posao sa tim kupcem pa je morao nastaviti raditi sa distributerima posrednicima, pri čemu je prestala potreba za trgovačkim putnikom za izravne poslovne odnose s I. d.d.
Iz činjeničnih utvrđenja nadalje proizlazi da je došlo od pada tuženikovog poslovanja sa drugim velikim kupcem S.-P. d.o.o., što je potvrdio i sam tužitelj, čime su očito nastupile nove okolnosti koje su od tuženika kao poslodavca zahtijevale prilagodbu novim uvjetima na tržištu. Slijedi da je zbog organizacijskih i gospodarskih razloga prestala potreba za tužiteljevim radom na radnom mjestu trgovačkog putnika, pa su se ispunile pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz tužiteljevog ugovora o radu po čl. 113. st. 1. toč. 1. ZR. Tuženik je ponudio tužitelju ugovor o radu u okviru postojeće sistematizacije radnih mjesta na radnom mjestu poslovođe diskonta koje radno mjesto odgovara tužiteljevim kvalifikacijama i ostalim uvjetima iz njegovog ranijeg ugovora o radu od 1. rujna 2005.
Valja naglasiti da sudovi ne mogu ulaziti u ocjenu razloga tuženika za ukidanje tužiteljevog radnog mjesta, jer je pravo tuženika kao poslodavca organizirati proces rada (raspored radnih mjesta i broj izvršitelja) onako kako smatra svrsishodnim i učinkovitim, pri čemu nije odlučno što radnik možda ima drugačije mišljenje o svrhovitosti reorganizacije i ukidanju radnog mjesta. Napominje se pri tome da okolnost što je tuženik eventualno nakon 5-6 mjeseci ponovno uspostavio radno mjesto trgovačkog putnika i na tom mjestu zaposlio novoga radnika (a što je tuženik porekao), ne čini predmetnu odluku nezakonitom. Naime poslodavac koji je zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkazao radniku, ne smije doduše šest mjeseci na istim poslovima zaposliti drugoga radnika, a ako u navedeno roku nastane potreba zapošljavanja zbog obavljanja istih poslova, poslodavac je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu radniku kojem je otkazao iz poslovno uvjetovanih razloga, ali ako poslodavac postupi suprotno citiranoj odredbi čl. 113. st. 7. i 8. ZR, takvo postupanje nema učinka na zakonitost ranije odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora.
Prema odredbi čl. 113. st. 3. ZR pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, o čemu je u tuženik vodio računa donoseći odluku da upravo tuženiku otkaže ugovor i ponudi mu drugo odgovarajuće radno mjesto.
Analizirajući činjenična utvrđenja u odnosu na radne i socijalne uvjete za usporedne zaposlenike ovaj sud je zaključio da se poslodavac prilikom donošenja odluke o otkazu prvenstveno rukovodio dužinom staža tužitelja u odnosu na usporene zaposlenike ali da nije zanemario ni socijalne kriterije. Tužitelj uostalom u reviziji osim tvrdnje da je tuženik donio odluku rukovodeći se osobnim razlozima, a za što ne navodi valjane razloge, nije određeno ukazao na nekoga od usporednih zaposlenika u odnosu na kojega je tuženik povrijedio propisane radne i socijalne kriterije kod donošenja odluke o otkazu.
Polazeći od pravnog shvaćanja da odluka o otkazu ugovora o radu nije nedopuštena, te imajući na umu da tužitelj nije prihvatio ponudu izmijenjenog ugovora te da je prestao raditi nakon isteka otkaznog roka, proizlazi da je tužiteljev ugovor o radu je prestao na zakonit način. Zato nije osnovan tužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu sa danom 14. listopada 2008, niti zahtjev na naknadu plaće za vrijeme za koje tužitelj nije radio, jer se ne radi o situaciji iz čl. 93. st. 3. ZR kada zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme kada nije radio krivnjom poslodavca.
Zbog iznijetog ovaj sud smatra da je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjena odredba čl. 113. ZR.
S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje je ukazao tužitelj, a revizijski sud na ostale razloge (po čl. 392.a st. 1. ZPP) ne pazi po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.
U Zagrebu, 21. studenog 2012.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.