Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Rev-2912/1990-2 KI-generiert

Appeal dismissed; lifetime support contract covers only property owned at signing, not later inherited shares.

Geschäftsnummer Rev-2912/1990-2
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a second-instance judgment confirming the lower court's rejection of property ownership claims. The appellant argued for rights to the second half of real estate, but the court found the lifetime support contract only covered property owned by the recipient at the time of signing in 1983. Since the disputed property was inherited in 1985, it fell outside the contract's scope, and no legal basis existed to treat the promise as a valid oral will.

Legislator-Regeste

KI-generiert

čl. 122. Zakona o nasljeđivanju; čl. 393. Zakona o parničnom postupku: A lifetime support agreement binds only the property owned by the recipient at the time of contract formation, excluding assets acquired subsequently through inheritance without a new legal act.

Schlagwörter

KI-generiert
lifetime support contract property ownership dispute inheritance timing oral will validity property division

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
čl. 122. Zakona o nasljeđivanju
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
Kad su kraj takvog stanja stvari tužitelji odbijeni s tužbenim zahtjevom pravilno je primjenjeno materijalno pravo, pa kako nema bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).
čl. 78. Zakona o nasljeđivanju

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2912/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Dorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja Đ. P. i dr. iz Š., koje zastupa K. R., odvjetnik iz V., protiv tuženih O. M. i dr. iz Š., koje zastupa M. P., odvjetnik iz V., radi priznanja prava vlasništva, rješavajući reviziju tužitelja protiv .pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 26. travnja 1990. br. Gž- 3547/89-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru od 7. srpnja 1989. br. P-858/89 u sjednici održanoj dana 4. travnja 1991.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda kojom su odbijeni tužitelji s tužbenim zahtjevom za priznanje prava vlasništva na drugoj polovini nekretnina, upisanih u z.k.ul.br. 1198 k.o. Š. te sa zahtjevom da im tuženi izdaju tabularnu ispravu za prijenos prava vlasništva tog dijela nekretnina u zemljišne knjige, u protivnom da će takvu ispravu zamijeniti presuda.

Protiv presude drugostepenog suda izjavili su reviziju tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje ili da se presuda preinači i udovolji tužbenom zahtjevu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Drugostepeni je sud pravilno potvrdio presudu prvostepenog suda kojom su tužitelji odbijeni s tužbenim zahtjevom za priznanje prava vlasništva na drugoj polovini nekretnina upisanih u z.k.ul. br. 1198 k.o. Š., jer je utvrđeno da je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju koji su zaključili tužitelji i plavna prednica tuženih, kao primateljica uzdržavanja temeljem odredbe iz čl. 122. Zakona o nasljeđivanju, bila samo 1/2 navedenih nekretnina, a ne te nekretnine u cijelosti, kako to neosnovano ponavljaju tužitelji. Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen je 1983. godine i predmet je ugovora bila samo 1/2 dijela navedenih nekretnina, koje je primateljica uzdržavanja imala u vlasništvu u vrijeme zaključenja tog ugovora. Drugu polovinu tih nekretnina (spornu) primateljica je uzdržavanje naslijedila tek 1985. godine iza smrti svoje sestre o čemu je doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju 1986. godine, a primateljica je za uzdržavanja umrla 1988. godine. Prema odredbi iz čl. 122. Zakona o nasljeđivanju predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju su nekretnine ili dio nekretnina koje pripadaju primaocu uzdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora. Sporna polovina navedenih nekretnina nije dakle pripadala primateljici uzdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju. Nakon toga^osim navodnog obećanja da će tužiteljima na ime doživotnog uzdržavanja pripasti i druga polovina navedenih nekretnina, tužitelji niti ne tvrde da su sklopili određeni pravni posao temeljem kojeg bi imali pravo na spornu polovinu nekretnina, a samim obećanjem nisu mogli steći nikakvo pravo na sporni dio nekretnina. Nema zakonske osnove prema kojoj bi obećanje primateljice uzdržavanja da će zaključiti aneks ugovoru o doživotnom uzdržavanju kojim tužiteljima ostavlja svu svoju imovinu, a što da nije zaključila navodno samo zato, jer sporna polovina nekretnina zemljišno-knjižno nije bila prenesena na nju, trebalo smatrati njezinom usmenom oporukom, budući da za valjanost usmene oporuke treba da postoje određene zakonske pretpostavke iz čl. 78. Zakona o nasljeđivanju i dr., koje u ovom slučaju ne predlaže.

Kad su kraj takvog stanja stvari tužitelji odbijeni s tužbenim zahtjevom pravilno je primjenjeno materijalno pravo, pa kako nema bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

U Zagrebu, 4. travnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.