Plaintiff's ownership claim over forest land is dismissed because state ownership superseded prior usage rights under the Forest Act.
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertThe court dismissed the plaintiff's request to establish ownership and register title over a specific parcel of land. The plaintiff argued for ownership based on a 1971 land use agreement and subsequent corporate capitalization, but the defendant proved the land was designated as forest land. The court ruled that under the Forest Act, the state acquired ownership of all forest lands from the predecessor entity before the plaintiff's company was privatized, thereby extinguishing any private rights.
Legislator-Regeste
KI-generiertZakon o šumama; Zakon o privatizaciji; The state acquired ownership of all forest lands from the predecessor entity prior to privatization, thereby extinguishing any private usage rights or ownership claims established under earlier land use agreements.
Schlagwörter
KI-generiertZitierte Gesetzesbestimmungen
KI-generiertVolltext
P – 1665/16
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
STALNA SLUŽBA U STAROM GRADU
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu ovog suda Miljani Srhoj Buratović, kao sucu pojedincu, u pravnoj tvari tužitelja: S. H. d.d., H., O.: …, zastupan po predsjednici uprave G. T., zastupano temeljem specijalne punomoći po zaposleniku I. M., dipl. iur., protiv tuženika R. H., zastupana po O. S., radi utvrđenja i ispravka uknjižbe, nakon provedene glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. ožujka 2018. godine u nazočnosti pun. stranaka, a objavljene dana 03. svibnja 2018. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužitelj suvlasnik nekretnine, za 29.321/5.164.036 dijela vlasništva, označene kao čest. zem. 2/1, k.o. H., te je ovlašten tužitelj po pravomoćnosti ove presude ishoditi upis prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2/1, k.o. H., na svoje ime, za 29.321/5.164.036 dijela vlasništva, uz prethodni izbris istog prava sa imena tuženika, te naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana."
II. Odbija se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik 29.321 m2 nekretnine označene kao čest. zem. 2/1, k.o. H., te je ovlašten tužitelj po pravomoćnosti ove presude ishoditi upis prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2/1, k.o. H., na svoje ime, za 29.321 m2, uz prethodni izbris istog prava sa imena tuženika, te naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana."
III. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 44.500,00 kuna, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi da je stekao vlasništvo nad 33.043 m2 zemljišta na čest. zem. 2/1, k.o. H., a zemljište da mu je preneseno ugovorom o davanju građevinskog zemljišta na korištenje od 23. 04. 1971. godine dok je naknada određena rješenjem o određivanju naknade od 03. 07. 1969. godine.
P – 1665/16
Sporazumom od 03. 07. 1969. tužitelj je prethodno regulirao i sve obveze s osnova uređenja gradskog zemljište, te je tužitelj u međuvremenu prodao ukupno 3722 m2 zemljišta, te je sada vlasnik 29.321 m2 zemljišta te je u temeljni kapital društva procijenjeno 33.043 m2. Navodi da je tužena ustala tužbom pred sudom u predmetu P-137/03 sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje da S. H. d.d. nije vlasnik 29.321 m2 č.zem. 2/1 k.o. H., a koji tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen.
Tijekom postupka ističe kako na č.zem. 2/1 k.o. H. postoji građevinsko zemljište koje može biti imovina tužitelja odnosno zemljište koje je procijenjeno u temeljni kapital društva te navodi kako je dio predmetne nekretnine koji je prodan evidentirano kao lovno- gospodarstveni segment te ističe kako bi uređenje tužbenog zahtjeva sa preciziranim dispozitivom bilo moguće tek po geodetskoj izmjeri koja je naručena i koja će se provesti te utvrđenju relevantnih točaka nekretnine koja bi obuhvatila i točnu površinu budući cjelokupna površina predmetne č.zem. 2/1 iznosi 5.164,036 m2, a predmet ovog utvrđenja je površina od 29.321 m2.
U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te ističe kako je č.zem. 2/1 k.o. H. u naravi šuma i šumsko zemljište na kojemu je ustanovljeno državno lovište, dakle, nekretnine su vlasništvo RH.
Tijekom postupka ističe kako je tužitelj dužan precizirati tužbeni zahtjev na način da točno pokaže gdje se to zemljište u naravi nalazi budući proizlazi kako tužitelj niti ne zna gdje se nalazi "dodijeljenih mu 33.043 m2".
Nadalje, navodi kako je neophodno izvršiti očevid na licu mjesta na kom će tužitelj pokazati granice posjeda nekretnine koja je predmet ove tužbe.
U dokazne svrhe sud je pregledao ugovor o davanju građevinskog zemljišta na korištenje od dana 23. 04. 1971. godine, rješenje o određivanju naknade od 03. 07. 1969. godine, sporazum od 03. 07. 1969. godine, rješenje HFP-a od 15. 05. 2001. godine, rješenje Ministarstva poljoprivrede i šumarstva od 29. 02. 1996. godine, kao i rješenje od 15. 12. 1994. godine, ugovor o koncesiji prava lova na lovištu u vlasništvu države od dana 25. 03. 1996. godine, koncesiju prava lova u lovištu u vlasništvu države – P. od dana 02. 04. 1996. godine, zapisnik od 23. 04. 1996. godine, rješenje od dana 02. 07. 1969. godine, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka P. C., prijavni list od dana 16. 01. 1999. godine te od 15. 01. 1999. zaveden pod Z-349/99, te je izvršen uvid u spise P-200/99 i P-137/03.
Tužbeni zahtjev tužitelja nije pravno osnovan.
Sud je pregledao ugovor o davanju građevinskog zemljišta na korištenje a koji je donesen temeljem rješenja Imovinsko pravne službe O. H. br. 05-A-256/1-1971 od 30. 03. 1971. godine, kojim je predniku tužitelja hotelskom poduzeću H. dano na korištenje zemljište u društvenom vlasništvu i to č.zem. 2/1 i 2/2 k.o. H. radi izgradnje lovišta sa pratećim objektima bez navođenja površine, a navedena dodjela zemljišta kako to proizlazi iz točke IV.. dana je pod uvjetom da hotelsko poduzeće H. na navedenom zemljištu sagradi lovište sa pratećim objektima u roku od 1 godine.
Sud je pregledao rješenje bivše O. H., O.U., odsjeka za upravno pravne poslove I. pravne službe br. 06-A-1230/1-1969 od 02. 07. 1969. godine kojim je udovoljeno molbi prednika tužitelja i to hotelskog poduzeća H. iz H., te mu je u svrhu izgradnje ugostiteljskih objekata uz naknadu dodijeljeno pravo korištenja građevinskog zemljišta označenog kao dio čes. zem. 2/1 k.o. H. u površini od 33.043 m2 u predjelu zv. P.
P – 1665/16
U točci 2. navedeno je da je hotelsko poduzeće H. iz H. bilo dužno na dodijeljenom zemljištu u roku od 3 godine sagraditi odgovarajuće objekte u skladu s postojećim zakonskim uvjetima, u točci III. se navodi posljedica ukoliko u naznačenom roku, dakle, u roku od 3 godine objekti ne budu sagrađeni, a posljedica je gubitak prava korištenja stečenog tim rješenje, u točci 4. regulirano je pitanje naknade, dočim je u točci 5. navedeno da će se prijenos prava korištenja opisanog zemljišta u posjed hotelskom poduzeću H. (predniku S. H.) uslijediti nakon što bude izvršeno cijepanje predmetne nekretnine te nakon što o istome bude izrađen prijavni list, a nakon čega će uslijediti uknjižba u zk.
Pregledan je i sporazum zaključen u H. 03. jula 1969. godine između odsjeka za U. pravne poslove, I. pravne službe O. H. s jedne strane i hotelskog poduzeća H. s druge strane iz koje točke 1. proizlazi kako hotelsko poduzeće H. preuzima na sebe obvezu da o svom trošku izvrši komunalne radove na nekretnini i to dijelu č.ze. 2/1 k.o. H. u pov. 33.043 m2 kojemu je dodijeljeno rješenjem od 02. 07. 1969. godine.
Pregledano je rješenje HFP-a K.: U./I-943-01/98-02/79 od 15. 05. 2001. godine iz kojeg proizlazi da je dio č.zem. 2/1 k.o. H. na lokaciji "izletište P." procijenjen i unesen u temeljni kapital u postupku pretvorbe ali iz navedenog rješenja je razvidno da nije izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti navedene nekretnine.
Pregledano je rješenje Ministarstva poljoprivrede i šumarstva od dana 15. 12. 1994. godine kojim rješenjem je ustanovljeno lovište u vlasništvu države, uzgajalište divljači br.
XVII/13 P. u površini od 60208 hektara, a u točci 1. citiranog rješenja opis je granice ovog lovišta a koje uključuje č.zem. 2/1 i 2/2.
Povodom zahtjeva tvrtke C. d.o.o. iz Z. dana 25. 03. 1996. godine sklopljen je ugovor o koncesiji prava lova na lovištu u vlasništvu države kojim je istoj odobrilo program uzgoja divljači za državno uzgajalište divljači P.
Koncesija je dana na vrijeme od 30 godina, te iz dopisa Ministarstva poljoprivrede i šumarstva od 02. 04. 1996. godine da je dana uputa SDŽ, U. za gospodarstvo da izvrši primopredaju lovišta, a shodno odredbama Zakona o lovu.
Iz zapisnika Ureda za gospodarstvo od 23. 04. 1996. godine proizlazi da je sačinjen zapisnik o preuzimanju prava lova u lovištu u vlasništvu države, a kojoj je bio nazočan i predstavnik, kako se u zapisniku navodi "dosadašnji korisnik lovišta" i baš pomoćnik direktora, koji je, međutim, odbio potpisati zapisnik uz obrazloženje da nema ovlasti potpisa.
U svom iskazu svjedok P. C. naveo je kako se sjeća da je osnovna č.zem.2/1 cijepana na č.zem.2/16 i 2/17 k.o. H., postupak je proveden u smislu cijepanja isključivo iz razloga što je na tom dijelu čestice u uvali P. postojao već izgrađeni objekt, a kasnije je naknadno napravljeno još nekoliko objekata.
Na upit zz tužene da li mu je poznato da bi područje uvale P. bilo građevinsko zemljište, svjedok navodi da mu to nije poznato, a na daljnji upit da li je to područje građevinsko, svjedok navodi da koliko mu je poznato to nije bilo građevinsko zemljište. Na daljnji upit da ali mu je poznato gdje se nalaze č.zem. 2/16 i 2/17 k.o. H., svjedok navodi da se č.zem.2/16 nalazi u uvali P., dok se č.zem.2/17 nalazi kraj žice unutar lovišta, a ta čestica 2/17 je znatno udaljena od č.zem.2/16, te ne spada u uvalu P..
Svjedok iskazuje da je zaprimljen elaborat za č.zem. 2/16 i 2/17, riječ je o 2 elaborata unutar područja P.. U. odnosu na elaborat koji se odnosi na č.zem. 2/16 isti je izrađen od privatne tvrtke G. d.o.o. iz S. u kojem su se evidentirali izgrađeni objekti i formirala čestica oko istih po naputku onda D. K.: 936-02/94-01/01 od 01. 08. 1994. Elaborat je napravljen na zahtjev hotelske kuće S. H. d.d. iz H.. Nije bilo nikakvog urbanističkog akta temeljem kojeg
P – 1665/16
se formirala čestica, nego se formirala po kazivanju S. H. te je u potpisu G. H.. Nikakvog ugovora nije tu bilo. S. H. je bio u posjedu na dio čestice 2/1 i M.Z. H. Cijepanje je provedeno temeljem naputka a po kazivanju stranaka.
U odnosu na elaborat koji se odnosi na č.zem. 2/17 identična je situacija, osim što je osnovna čestica bila 2/2 sa istim posjednicima.
Na poseban upit pun. tužitelja da li je vršeno cijepanje č.zem. 2/1 i 2/2 kako bi se definirao posjed u pov. od 33000 m2, svjedok navodi da je cijepanje provedeno samo u odnosu na čestice gdje su postojali objekti. Svjedok nadalje ističe da je u to vrijeme postojao svojevrstan pritisak prije postupka pretvorbe od strane hotelskog poduzeća da se iste evidentiraju budući tada na predmetnim nekretninama nisu bile nigdje evidentirane nikakve građevine, dočim hoteli nisu bili evidentirani.
Na upit da li je ikada S. H. zatražio izradu elaborata tj. parcelaciju kojom bi se S. H. upisao kao posjednik u spornih nekretnina u pov. 33000 m2, svjedok navodi da nije nikada jer da bi u protivnom to bilo evidentirano.
Na upit ZZ tužene da li je zemljište 2/16 tj. 2/17 bilo u građevinskoj zoni, svjedok navodi da nije, riječ je o zemljištu koje je bilo ograđeno žicom unutar kojeg se nalazilo lovište.
Nakon što je svjedoku predočen iskaz iz predmeta P-137/03 od dana 19. 01. 2004. godine, svjedok iskazuje da u cijelosti ostaje pri danom iskazu.
Pregledom rješenja Z-349/99 utvrđeno je da je cijepana č.zem. 2/1 na č.zem. 2/1 i 2/16, i baš temeljem prijavnog lista, na č.zem. 2/1, P., pašnjak i šuma u pov. 5.164,581 m2 te na č.zem. 2/1, P., restoran V. u pov. od 600 m2 te č. zem. 2/16 u pov. od 3722 m2.
Sud je pregledao spis P-199/99 gdje je tužbom ustao S. H. d.d. protiv tuženika G. H., a u kojoj tužbi je ovdje tužitelj tvrdio da je izvan knjižni vlasnik građevinskog zemljišta na dijelu č.zem. 2/1 k.o. H. u pov. od 33.043 m2 kojemu je dodijeljeno od strane prednika tuženika 1969. godine, te u točci 3. historijata tužbe ovdje tužitelj tvrdi da je sagradio ugostiteljski objekt – restoran sa zgradom agregata, 2 rezervoara, dvorište i uređenu okućnicu ukupne pov. 3722 m2, naveo je da je izvršeno cijepanje č.zem. 2/1 u katastarskom postupku te da je objekt sa zemljištem dobio novu oznaku č.zem. 2/16 k.o. H. radi čega je zatražio da sud donese presudu kojom će utvrditi da je vlasnik č.zem. 2/16.
Budući je tuženik priznao tužbu i tužbeni zahtjev, donesena je presuda na temelju priznanja kojom je utvrđeno da je tužitelj slijedom dodijele od strane O. H. stekao vlasništvo č.zem. 2/16 u površini od 3.722 m2.
Izvršen je uvid u spis P-137/03 u pravnoj stvari tužitelja RH protiv tuženika S. H. d.d. H., radi utvrđenja i činidbe, kojom se traži donošenje presude te da se utvrđuje da tuženik nije vlasnik dijela č.zem. 2/1 k.o. H. u površini 33.043 m2 koje zemljište je bilo predmetom rješenja br. 06-A-1230/1-69 od 02. 07. 1969. te mu se nalaže da se okani svakog daljnjeg pačanja na č.zem. 2/1 k.o. H..
Sud je dana 31. 05. 2004. godine pod br. P-137/03 donio presudu kojom je pod točkom 1. utvrdio da tuženik nije vlasnik dijela č.zem. 2/1 k.o. H. u površini 29321 m2 koje zemljište je bilo predmetom rješenja br. 06-A-1230/1-69 od 02. 07. 1969. te mu se nalaže da se okani svakog daljnjeg pačanja u dio č.zem. 2/1 k.o. H. pov. 29321 m2, dok mu je pod točkom 2. odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da tuženik nije vlasnik dijela č.zem. 2/1 u pov. od 3722 m2.
P – 1665/16
Navedena presuda je povodom izjavljene žalbe presudom Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-774/06 od dana 05. 10. 2016. godine preinačena pod toč. 1. te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
Cijeneći izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 7. i 8 ZPP-a sud drži da tužbeno traženje tužitelja kako u istaknutom glavnom tako i podrednom tužbenom zahtjevu nije pravno osnovan.
Naime, prednik tužitelja kao ni sam tužitelj nisu ispunili uvjet određen u točci 2. rješenja 06-A-1230/1-69 iz 1969. godine, odnosno nisu u roku od 3 godine sagrađeni odgovarajući objekti.
Za navesti je da je dana 08. 01. 1981. godine stupio na snagu Zakon o građevinskom zemljištu koji je objavljen u NN br. 54/80.
Također, valja istaknuti da je čl.53 st.1 ZGZ-a bilo propisano, da će S. O. ili posebna komisija, rješenjem utvrditi da je prestalo pravo korištenja građevinskog zemljišta i da ga je posjednik dužan predati u posjed općini, ako nije u određenom roku izgradio predviđeni objekt, ili na njemu nije izveo znatnije radove u odnosu na prirodu objekta koji je bio dužan izgraditi na tom zemljištu.
Odluka o prestanku prava korištenja, sukladno sudskoj praksi, deklaratorne je naravi jer je pravo korištenja koje je dano u svrhu izgradnje određenih objekata prestalo neispunjenjem uvjeta, dakle, činjenicom da nije sagrađen objekt radi čije izgradnje mu je zemljište dano na korištenje, dakle, pravo korištenja u tom slučaju prestaje temeljem samog zakona.
Sud drži utvrđenim da je nesporno dokazano, a što tužitelj niti ne negira, da na č.zem. 2/1 nije sagrađen objekt a iz cjelokupnog tijeka postupka je razvidno da tužitelj niti ne zna gdje se nalazi dodijeljeno mu građevinsko zemljište tj. dio č.zem. 2/1 k.o. H. u kom smislu je u više navrata isticao kako je potrebno provesti mjerničko vještačenje kako bi mogao urediti tj. precizirati tužbeni zahtjev, što je sud i prihvatio te je raspravnim rješenjem od dana 03. 04. 2017. prihvaćen prijedlog tužitelja da se izvede dokaz očevidom uz sudjelovanje vještaka mjernika, naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana dostavi dokaz o uplati predujma za troškove vještačenja.
Na ročištu od dana 12. 02. 2018. godine sud je konstatirao da tužitelj nije udovoljio nalogu suda glede uplate naknade za određivanje očevida te je sud rješenjem odustao od izvođenja toga dokaza, da bi na ročištu od dana 12. 03. 2018. pun. tužitelja predao u spis dokaz o plaćanju na ime troškova vještačenja.
Za navesti je da navod tužitelja da je dio č.zem. 2/1 u pov. 33.043 m2 unesen u postupku pretvorbe sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, nije od značaja, jer je njegovo pravo korištenja predmetnog zemljišta već prije toga davno prestalo, te se stoga temeljem tog Zakona, a i Zakona koji su potom uslijedili, pravo korištenja nije niti pretvorilo u pravo vlasništva tužitelja.
Što se tiče pozivanja tužitelja na ugovor o davanju građevinskog zemljišta na korištenje od dana 23. 04. 1971. godine, a koji ugovor je sklopljen temeljem rješenja 05-A- 256/1/71 od 30. 03. 1971. godine, u ugovoru se izričito navodi da hotelskom poduzeću H. iz H., a u svrhu izgradnje lovišta sa pratećim objektima daje na korištenje č.zem. 2/1 i 2/2 k.o. H..
Naime, prema navedenom ugovoru iz 1971. godine hotelsko poduzeće H. bilo je dužno na navedenom zemljištu izgraditi lovište sa pratećim objektima u roku od 1 godine, međutim, ovaj ugovor odnosno rješenje ne navodi se kao dokument koji je korišten u
P – 1665/16
postupku pretvorbe prednika tužitelja, a što je razvidno iz samog rješenja o iskazu nekretnina H. fonda za privatizaciju od 15. 05. 2001. godine.
Nadalje, dana 16. 10. 1990. godine stupio je na snagu Zakon o šumama prema kom Zakonu je izvršena pretvorba vlasništva nad šumama i šumskim zemljištem te je RH postala vlasnik svih šuma i šumskih zemljišta koje su bile u društvenom vlasništvu.
Kako se č.zem. 2/1 i 2/2 k.o. H. nalaze u programu gospodarenja H.Š. odnosno šumsko gospodarskoj osnovi prednika H.Š. d.d., to je temeljem Zakona o šumama na ovim nekretninama izvršen upis prava vlasništva na ime i korist RH.
Sve ovo utvrđeno je pregledom rješenja Ministarstva poljoprivrede i šumarstva od 15.
12. 1994., ugovora o koncesiji prava lova na lovištu vlasništvo države od dana 25. 03. 1996. godine, dopisa Ministarstva poljoprivrede i šumarstva od 02. 04. 1996., te zapisnika od dana 23. 04. 1996. godine.
Dakle, iz rezultata dokaznog postupka sud drži utvrđenim da je tužitelju prestalo pravo korištenja koje mu je dodijeljeno rješenjem iz 1969. u svrhu izgradnje ugostiteljskih objekata kao što sud drži utvrđenim da tužitelj nije mogao postati vlasnikom šuma i šumskog zemljišta bez obzira što je površinu tog zemljišta iskazao u postupku pretvorbe budući su šume i šumska zemljišta temeljem Zakona o šumama iz 1990. godine, dana 16. 10. 1990. godine, dakle prije Zakona o pretvorbi poduzeća, postale vlasništvo RH.
Za navesti je da pored svih navedenih utvrđenja iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da tužitelj ne samo što nikada nije stupio u posjed navedene č.zem. 2/1 već niti ne zna gdje bi ta površina trebala biti u naravi.
Slijedom navedenog riješeno je kao u točci 1. i 2. presude.
Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je sud tuženoj obistinio trošak na ime sastava odgovora na tužbu u iznosu od 250 bodova, te po 250 bodova na ime pristupa na 12 ročišta kao i po 125 bodova na ime 6 ročišta sve sukladno Tbr. 9.toč.1. i 2. OT. Sud je tuženoj obistinio i 250 bodova na ime sastava podneska od 26. 10. 2016. Na ovaj način tuženoj je obistinjeno ukupno 4450 bodova, a kako vrijednost bod sukladno Tbr. 50 OT iznosu 10,00 kuna, to je tuženoj ukupno usvojen iznos od 44.500,00 kuna.
U Starom Gradu, 03. svibnja 2018. godine
S U D A C
Miljana Srhoj Buratović v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana i to stranke koje su uredno obaviještene o ročištu za objavu odluke od dana objave odluke, stranke koje nisu uredno obaviještene o ročištu za objavu odluke od dana primitka pismenog otpravka presude.
Žalba se izjavljuje pismeno u tri primjerka putem ovog suda, o žalbi odlučuje Županijski sud.
DNA:
- tužitelju
- ZZ tužene