Court dismisses appeal confirming fixed-term contract ended by expiry, rejecting claim that unused leave extended employment. Fixed-term contracts expire by law regardless of leave usage.
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertThe Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a final judgment confirming the termination of a fixed-term employment contract. The lower courts ruled that the contract expired automatically on October 29, 1996, per the Labor Law, and that the employee's continued use of annual leave did not convert it to an indefinite-term relationship. The court upheld this decision, stating that the employer's notice served as the necessary termination communication and that factual work without a valid contract does not establish a new legal employment relationship.
Legislator-Regeste
KI-generiertčl. 10. st. 3. Zakona o radu; čl. 8. Zakona o radu; čl. 40. st. 3. Zakona o radu; čl. 393. Zakona o postupku pred radnim sudovima: A fixed-term employment contract terminates automatically upon expiration of the agreed period by operation of law, and the employee's continued use of accrued annual leave after expiration does not transform the relationship into an indefinite-term contract.
Schlagwörter
KI-generiertZitierte Gesetzesbestimmungen
KI-generiertVolltext
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-892/1998-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vladimira Drakulića kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. C. iz G., koju zastupa M. B., odvjetnik u L., protiv tuženika Republičkog centra za socijalni rad - Podružnice Buje, Centra za socijalni rad Buje, koga zastupa N. B., odvjetnik u U., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 15. prosinca 1997. br. Gž-1297/97, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama od 22. svibnja 1997. br. P-443/96, u sjednici održanoj dana 16. svibnja 2000.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja koja glasi:
"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Poništava se tuženikov otkaz ugovora o radu klasa: 112-03/96-01/08 ur.br. 2105-10/01-96-1 od 27. rujna 1996. godine i odluka Komisije za zaštitu prava radnika pri Republičkom fondu socijalne zaštite, klasa: 114-01/96-01/38, ur.br.: 340/02-01-96-02 od 16. listopada 1996. godine.
Utvrđuje se da su tužiteljica i tuženik sklopili ugovor o radu počevši od 10. rujna 1996. godine sa sljedećim bitnim elementima:
- mjesto rada: poslovne prostorije tuženika,
- vrsta poslova: administrativni referent za rad s prognanicima i izbjeglicama za Regionalni ured za prognanike i izbjeglice P.,
- dan otpočinjanja rada: 30. rujna 1996. godine,
- trajanje godišnjeg odmora: prema tuženikovom pravilniku o radu,
- otkazni rokovi: prema odredbi čl. 113. Zakona o radu,
- plaća prema odredbi čl. 81., 83., 84. i 85. Zakona o radu odredbama Zakona o plaćama službenika i namještenika u javnim službama u skladu s kolektivnim ugovorom o privremenom razvrstavanju službenika i namještenika u djelatnosti socijalne zaštite od 28. studenog 1994. godine,
- trajanje radnog dana i tjedna: puno radno vrijeme od 40 sati tjedno, početak i završetak radnog vremena od 8,00 do 16,00 sati.
Tuženik je dužan izdati tužiteljici pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu u roku od mjesec dana, jer će u protivnom takvu potvrdu zamijeniti ova presuda te je dužan u istom roku primiti na posao i priznati joj sva prava iz radnog odnosa, počevši od 30. rujna 1996. godine, pa do pravomoćnosti ove presude.
Tuženik je dužan nadoknaditi tužiteljici nastali trošak postupka u roku od 8 (osam) dana."
II. Odbija se alternativni tužbeni zahtjev koji glasi:
"Tuženik je dužan priznati tužiteljici kao vrijeme provedeno u radnom odnosu kod tuženika razdoblje od 29. listopada 1996. godine do 25. studenog 1996. godine te joj za to vrijeme isplatiti plaću i priznati sva prava iz radnog odnosa te nadoknaditi troškove postupka sve to u roku od 15 dana.""
Protiv ove pravomoćne presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači u smislu revizijskih navoda ili da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - u daljnjem tekstu: ZPP) pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.
Suprotno revizijskim prigovorima u pobijanoj presudi nema takvih nedostataka zbog kojih se ona ne bi mogla ispitati pa nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, koju revidentica prema sadržaju svoje revizije posebno ističe.
Sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode tužiteljice. Bio je to dužan samo u odnosu na one njene žalbene navode koji su od odlučnog značenja a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.
Nije prema tome učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, koju revidentica također ističe prema sadržaju svoje revizije.
Revidentica neosnovano ističe da joj je trebalo dosuditi parnični trošak za pristup njenog punomoćnika na ročište od 30. prosinca 1997., jer zahtjev u kojem je određeno navela troškove za koje traži nadoknadu nije pravovremeno stavila (čl. 164. ZPP).
Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
U postupku je utvrđeno da su parnične stranke danom 29. ožujka 1996. godine sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme od šest mjeseci za razdoblje od 29. ožujka do 29. rujna 1996. i da je tuženik svojom odlukom od 25. rujna 1996. priznao tužiteljici pravo na korištenje plaćenog godišnjeg odmora za kalendarsku 1996. godinu u trajanju od 32 dana, s tim da je dio toga odmora od 10 dana tužiteljica već iskoristila, a ostatak od 22 dana tuženik joj je odobrio da koristi od 30. rujna do 29. listopada 1996. godine. Utvrđeno je također da se pobijanom odlukom od 27. rujna 1996. opetovano konstatira da će tužiteljica koristiti preostali dio godišnjeg odmora od 30. rujna do 29. listopada 1996. i da joj se otkazuje ugovor o radu sklopljen 29. ožujka 1996. godine.
Kraj takvog stanja stvari sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili navedeni tužbeni zahtjev tužiteljice.
Prema, naime, odredbi čl. 10. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95 i 65/95 - u daljnjem tekstu: ZR) ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje istekom roka utvrđenog tim ugovorom, što znači da istekom toga roka ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme prestaje po samom zakonu (ex lege).
Zbog toga je nepotrebno donositi posebnu odluku o prestanku radnog odnosa u svim slučajevima zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme. Već je prilikom zasnivanja takvog radnog odnosa određen je ili odrediv čas prestanka radnog odnosa. Poželjno je da poslodavac prije prestanka radnog odnosa o tome posebno obvijesti zaposlenika, što je u konkretnom slučaju i učinjeno u obliku rješenja.
Naime, pobijano rješenje ima u stvari značenje takve obavijesti, jer je radni odnos tužiteljici prestao istekom roka od šest mjeseci, tj. 29. listopada 1996. godine bez obzira na to da li je pobijano rješenje doneseno ili ne. To rješenje ni u kom slučaju nema konstitutivno značenje.
Radni odnos zasnovan na određeno vrijeme nije prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme samom činjenicom da je zaposlenik nakon isteka vremena za koje je zasnovao radni odnos nastavio koristiti preostali dio pripadajućeg godišnjeg odmora kako to pogrešno smatra tužiteljica.
Prema tome, sudovi su pravilno zaključili da okolnost što je tuženica odobrila nastavak korištenja godišnjeg odmora tužiteljici nakon što je po ugovoru istekao rok na koji je zaključen radni odnos na određeno vrijeme, nije od odlučnog značenja na radnopravni status tužiteljice.
Upravo da je tužiteljica i radila kod tuženika nakon 29. rujna 1996. godine ne bi došlo do novog zasnivanja radnog odnosa, jer se radni odnos zasniva ugovorom o radu, koji u konkretnom slučaju nije sklopljen (čl. 8. ZR).
Rad bez valjano zasnovanog radnog odnosa predstavlja samo faktični rad. Zbog toga i okolnost da je tužiteljica bila privremeno nesposobna za rad od 25. listopada do 25. studenog 1996. nije od odlučnog značenja za radnopravni status tužiteljice kako su i to pravilno sudovi zaključili.
Istina prema odredbi čl. 40. st. 3. ZR razdoblje privremene nesposobnosti za rad, koje je utvrdio ovlašteni liječnik, ne uračunava se u trajanje godišnjeg odmora.
Tužiteljica je bila privremeno nesposobna za rad zadnjih pet dana odobrenog plaćenog godišnjeg odmora pa bi eventualno mogla tražiti nadoknadu u odgovarajućem iznosu za tih pet dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Tužiteljica međutim za to razdoblje (od 25. do 29. listopada 1996.) ne traži nikakvu naknadu.
Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je zbog toga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 16. svibnja 2000.
Predsjednik vijeća:
Vladimir Drakulić v.r.