Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Rev-2496/1999-2 KI-generiert

Supreme Court dismisses appeals in defamation case, upholding damages for false newspaper reports causing mental distress.

Geschäftsnummer Rev-2496/1999-2
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by two defendants against a lower court judgment awarding damages to the plaintiff. The lower courts found that newspaper articles objectively insulted the plaintiff's dignity and caused mental suffering, ruling that no medical expert opinion was necessary to establish this harm. The court affirmed that the defendants failed to verify the truth of the reported events before publication and thus could not claim the statutory exemption for truthful information.

Legislator-Regeste

KI-generiert

Zakon o zaštitu ličnosti čl. 22. st. 1.; ZPP čl. 154. st. 2.; ZPP čl. 166. st. 2.; ZPP čl. 393.; If false and defamatory newspaper reports cause mental distress, the publisher is liable for damages, and the exemption for truthful information does not apply if the publisher failed to verify facts.

Schlagwörter

KI-generiert
defamation liability mental distress damages newspaper publisher truthful information exemption verification of facts parliamentary privilege mental suffering

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
Zakon o zaštiti ličnosti (ZJP)
Zakon o parničnom postupku (ZPP)
Uredba o visini stope zatezne kamate

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2496/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Š. iz Z., koga zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika: 1. G. I. d.d. Z., koga zastupa punomoćnica V. A., odvjetnica u Z., 2. N. l. d.d. iz R., koga zastupa T. D., odvjetnik u Z. i 3. centar «G. S.» d.d. iz O., koga zastupa Z. Z. B., odvjetnica u Z., radi naknade štete, rješavajući revizije tuženika G. I. i N. l. izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 1. prosinca 1998. godine, br. Gž-9361/98-2 kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 27. veljače 1998. godine, br. Pn-3024/96, u sjednici održanoj dana 19. prosinca 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije tuženika G.1 i N. kao neosnovane.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"1. Tuženik G.1 iz Z., dužan je platiti tužitelju iznos od 100.000,00 kn (stotisuća kn) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96), počam od 27. veljače 1998. g. do plateža, te mu naknaditi parnični trošak odmjeren sa 14.640,00 kn (četrnaesttisućašestočetrdeset kn), a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku N. d.d., iz R., da plati tužitelju iznos od 80.000,00 kn (osamdesettisuća kn) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96), počam od 27. veljače 1998. g. do plateža, te mu naknaditi parnični trošak odmjeren sa 11.440,00 kn (jedanaesttisućačestristočetrdeset kn) sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Nalaže se tuženiku G.2 d.d. iz O., da plati tužitelju iznos od 50.000,00 kn (pedesettisuća kn) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96), počam od 27. veljače 1998. g. do plateža, te da mu naknadi parnični trošak odmjeren sa 7.040,00 kn (sedamtisućačetrdeset kn), a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

4. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim tužitelj traži da se obveže tuženik G.1 d.d. Z., isplatiti mu daljnji iznos od 400.000,00 kn (četristotisuća kn), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96), počam od 27. veljače 1998. g. do plateža.

5. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se obveže tuženik N. d.d., iz R., isplatiti mu daljnji iznos od 220.000,00 kn (dvijestodvadesettisuća kn), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96), počam od 27. veljače 1998. g. do plateža.

6. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se obveže tuženik G.2 d.d. iz O., isplatiti mu daljnji iznos od 250.000,00 kn (dvijestopedesettisuća kn), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96), počam od 27. veljače 1998. g. do plateža."

Drugostupanjskom presudom djelomično je potvrđena a dijelom preinačena presuda prvostupanjskog suda na način:

"I. Odbija se žalba I tuženika G.1 d.d. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu od 27. veljače 1998. godine, poslovni broj Pn-3024/96 u pobijanom dijelu izreke pod I kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 60.000,00 kn, te zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 8.784,00 kn.

II. Preinačuje se ista presuda u dijelu izreke pod I kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 60.000,00 kn (za iznos od 40.000,00 kn), te u odluci o troškovima i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 40.000,00 kn i zahtjev za naknadu parničnog troška preko iznosa od 8.784,00 kn.

III. Odbija se žalba II tuženika N. d.d. iz R. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu od 27. veljače 1998. godine, poslovni broj Pn-3024/96 u pobijanom dijelu izreke pod Ii kojim je prihvaćen tuženi zahtjev za iznos od 40.000,00 kn te zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.720,00 kn.

IV. Preinačuje se ista presuda u dijelu izreke pod II kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 40.000,00 kn (za iznos od 40.000,00 kn) te u odluci o troškovima i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 40.000,00 kn i zahtjev za naknadu parničnog troška preko iznosa od 5.720,00 kn.

V. Odbija se žalba III tuženika G.2 d.d. iz O. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu od 27. veljače 1998. godine, poslovni broj Pn-3024/96 u pobijanom dijelu izreke pod III kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 30.000,00 kn te zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.400,00 kn.

VI. Preinačuje se ista presuda u dijelu izreke pod III kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 30.000,00 kn (za iznos od 20.000,00) te u odluci o troškovima postupka i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 20.000,00 kn i zahtjev za naknadu parničnog troška preko iznosa od 4.000,00 kn.

VII. Odbijaju se zahtjevi I, II i III tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka."

Prvotuženik G.1 je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovo suđenje.

Drugotuženik N. d.d. je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka učinjenih u postupcima pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje se odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka s posljedicom pogrešne primijene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizije tuženika G.1 i N. d.d. nisu osnovane.

Prema revizijama prvotuženika G.1 (dalje: prvotuženik) i drugotuženika N. (dalje: drugotuženik) u postupku je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99; dalje ZPP), jer u prvostupanjskoj presudi nisu izneseni razlozi o jakosti i trajanju duševnih bolova, koji bi opravdali dosudu novčane naknade po toj osnovi.

Zaključak, u obrazloženju prvostupanjske presude, da su objavljenim napisima u tiskovinama tuženika povrijeđeni dostojanstvo, čast i ugled tužitelja, te da postoji osnova za naknadu nematerijalne štete, prvostupanjski sud temelji na utvrđenju da su u tim napisima iznesene neistine, te na iskazu tužitelja, saslušanog kao stranke, da je time bio pogođen i šokiran, da je bio izložen anonimnim telefonskim pozivima, među kojima je uz vrijeđanje bilo i prijetnji, da je i strani tisak prenio navedene neistine o postupku tužitelja, te da je takva situacija trajala mjesecima kao i reakcija tužitelja na tu situaciju. Na taj je način prvostupanjsku sud opisno odredio intenzitet i trajanje psihičkih bolova koje je tužitelj trpio zbog štetnog događaja, u smislu odredbe čl. 22. st. 4. Zakona o javnom priopćavanju (Narodne novine 83/96, 143/98, 96/01; dalje ZJP).

Suprotno tvrdnji drugotuženika prvostupanjski sud je u presudi, nakon analize provedenih dokaza i na temelju toga izvedenih činjeničnih zaključaka, obrazložio zašto nije prihvatio prijedlog tuženika, dakle i drugotuženika, za provođenje daljnjih dokaza (str. 9., prvi stavak presude – predloženi svjedoci nemaju neposrednog saznanja o spornom događaju). Također, netočan je revizijski navod drugotuženika, da je prvostupanjski sud protivno odredbama postupka temeljio presudu i na dokazima izvedenim u predmetima K-36/96 i Pn- 959/96, jer su u obrazloženju prvostupanjske presude citirane samo izreke presuda u navedenim predmetima, a utvrđenje o činjenicama štetnog događaja temelji se isključivo na dokaznim sredstvima provedenim neposredno pred prvostupanjskim sudom. Ne stoji tvrdnja drugotuženika, da je prvostupanjski sud netočno interpretirao iskaz svjedokinje H.P., jer je ova svjedokinja doista iskazala da E.V. nije bila nazočna kada je navodno tužitelj rekao da je E.V. «ubojica s dječjim licem», što je različito od iskaza svjedokinje E.V., koja je rekla da se tim riječima tužitelj njoj osobno obratio.

Time što je u obrazloženju prvostupanjske presude uvredljiv dio sadržaja spornih članaka o ponašanju tužitelja citiran šire, nego što je to izričito navedeno u tužbi, nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka, jer je predmet utvrđivanja u ovom sporu bilo jesu li tim napisima bili povrijeđeni tužiteljevi dostojanstvo čast i ugled, kako je to on u tužbi tvrdio. Dosljedno izloženom, stajalište je ovog revizijskog suda, da u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Neutemeljeno je stajalište drugotuženika, da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, iz čl. 375. st. 1. ZPP, jer da se nije odvojeno očitovao na žalbene razloge svakoga od tuženika. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi obrazloženje drugostupanjske presude mora sadržavati ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značenja, iz čega proizlazi da drugostupanjski sud nije dužan cijeniti žalbene razloge koji nisu relevantni za spor i može dati zajedničku ocjenu ako su prigovori u više izjavljenih žalbi protiv iste presude u bitnome isti. Budući je drugostupanjski sud sukladno citiranoj odredbi čl. 375. st. 1. ZPP ocjenjivao i žalbu drugotuženika, nije počinjena povreda na koju drugotuženik ukazuje.

Prigovori da u dosadašnjem postupku nisu utvrđene relevantne činjenice u odnosu na pretpostavke odštetne odgovornosti činjenične su naravi, koji se ne mogu isticati u revizijskom stadiju postupka (čl. 385. st. 3. ZPP).

Po ocjeni ovoga suda ne postoji proturječnost u izreci drugostupanjske presude, kako to drugotuženik ističe, jer je jasno da je pod toč. III. izreke odbijena žalba drugotuženika samo u dijelu kojim je pobijao prvostupanjsku presudu o obvezi da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 40.000,00 kn (čl. 368. ZPP), dok je pod toč. IV. izreke preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je drugotuženik dužan isplatiti tužitelju veći iznos od dosuđenog pod toč. III. izreke (čl. 373. toč. 4. ZPP).

Prema odredbi čl. 22. st. 1. ZJP, nakladnik koji informacijom objavljenom u javnome glasilu prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, s tim da se štetom smatra i nanošenje drugome fizičkoga ili psihičkoga bola ili straha (nematerijalna šteta, st. 2. istoga članka). Nematerijalnu štetu dužan je naknaditi nakladnik koji informacijom o osobnom ili obiteljskom životu, ili nekom drugom informacijom objavljenom u javnome glasilu povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo Ustavom ili zakonom zaštićeno pravo osobe (st. 4. čl. 22. ZJP).

Revidenti smatraju da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su iz pretpostavke objektivne podobnosti informacije da naškodi zaštićenom dobru, zaključili, da je i tužitelj pretrpio nematerijalnu štetu.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili da članak u G.1 od 2. veljače 1996. godine i članci u N. od 3. veljače i 12. veljače 1996. godine sadrže uvredljive kvalifikacije o ponašanju tužitelja prema novinarki E.V., koje se temelje na neistinitim tvrdnjama o tome da bi tužitelj E.V. rekao, da je «ubojica s dječjim licem», da je treba ubiti i da je od djelatnika osiguranja u novinarskoj sobi uzeo pištolj te ga uperio u nju. Uvredljivim smatraju već samo iznošenje neistine o takvom neprimjerenom ponašanju tužitelja, a zatim i označavanjem takvog ponašanja kao terorističkog, revolveraškog i sl.

Pravno je stajalište ovoga suda, da su napisi u navedenim novinama revidenata bili takve naravi da objektivno vrijeđaju dostojanstvo, ugled i čast tužitelja, a time su kod njega izazivali duševne boli, jer se povreda osobnih nematerijalnih vrijednosti manifestira upravo kroz osjećaj povrijeđenosti, nezadovoljstva, nelagode prema drugima sl., što je sve obuhvaćeno pod pojmom duševnih boli. Stoga, radi utvrđivanja postojanja duševnih boli tužitelja nije bilo potrebno medicinsko vještačenje.

Iz činjeničnog stanja kako su ga utvrdili nižestupanjski sudovi proizlazi da je tužitelj trpio duševne boli zbog i povodom objavljivanja navedenih članaka nekoliko mjeseci, pa postoji uzročna veza između štetne radnje i nematerijalne štete koju je tužitelj trpio. Naprotiv, nije utvrđeno da bi tužitelj svojim ponašanjem konkretne prigode uzrokovao uvredljive napise o sebi, jer prigovor tužitelja novinarki E.V. na sadržaj njezina članka nije trebao biti povod za sporne napise.

U smislu odredbe čl. 22. st. 1. ZJP zakonsko je pravo tužitelja tužiti nakladnika za pretrpljenu štetu, pa su u tom pravcu prigovori prvotuženika neosnovani. Predmet ovoga spora nije naknada štete zbog objavljivanja informacija o događaju u drugim tiskovinama, zbog čega u ovom sporu te činjenice nižestupanjski sudovi nisu bili dužni utvrđivati.

Okolnost da tužitelj nije tražio ispravak netočnih informacija, ne isključuje pravo tužitelja na novčanu naknadu za štetu, jer je domašaj demantija ograničen i ne pruža punu satisfakciju za pretrpljenu štetu.

Po ocjeni ovoga suda, pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova, da nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 23. st. 1. toč. 3. ZJP, prema kojoj se nakladnik oslobađa naknade štete, ako se informacija kojom je šteta učinjena temelji na istinitim činjenicama, ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su istinite i poduzeo je sve potrebite mjere za provjeru njihove istinitosti a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri, jer su nižestupanjski sudovi utvrdili da prije objavljivanja spornih članaka tuženici nisu poduzeli potrebne mjere za provjeru istinitosti događaja o kojima su pisali. Sama činjenica da je utvrđeno, da tužitelj nije postupio niti rekao kako je opisano u člancima tuženika, očito govori da odgovarajuća provjera nije učinjena.

Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova. Kako je drugostupanjski sud temeljem čl. 166. st. 2. ZPP, u skladu sa citiranim čl. 154. st. 2. ZPP, odlučio o parničnim troškovima koje su tuženici dužni naknaditi tužitelju, i u tom su dijelu revizije tuženika neosnovane.

Dosljedno izloženom, stajalište je ovoga suda da nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka kako onu na koju revidenti ukazuju, tako ni povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 354. st. 2. toč. 10 ZPP), te da su pravilno primijenili materijalno pravo, zbog čega su revizije kao neosnovane odbijene temeljem čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 19. prosinca 2002. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v. r.