Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
I Kž-369/1994 KI-generiert

Croatian Supreme Court dismisses appeal on armed rebellion charges, upholding first-instance conviction based on witness testimony.

Geschäftsnummer I Kž-369/1994
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Supreme Court of the Republic of Croatia dismissed the appeals filed by three defendants against a first-instance conviction for armed rebellion. The defendants argued that the lower court failed to provide clear reasons for its findings and relied on unreliable witness testimony regarding their presence with weapons during a television broadcast. The court rejected these claims, determining that the witness's detailed identification of the defendants in military uniforms promoting the Great Serbia ideology was sufficient to establish the material elements of the crime, and that the sentence appropriately reflected their continued actions after the amnesty law took effect.

Legislator-Regeste

KI-generiert

Articles 235(1) of the Criminal Code of the Republic of Croatia; Article 374 of the Criminal Procedure Act: The Supreme Court may dismiss an appeal if the first-instance court correctly established the facts and applied the law, even if the reasoning is not explicitly detailed in the judgment, provided the evidence supports the conviction.

Schlagwörter

KI-generiert
armed rebellion criminal procedure appeal witness testimony reliability Great Serbia ideology amnesty law effect sentencing aggravating circumstances Supreme Court review

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
Article 235(1) of the Criminal Code of the Republic of Croatia
Article 354(1)(11) of the Criminal Procedure Act
Article 360(2) of the Criminal Procedure Act
Article 369 of the Criminal Procedure Act
Article 374 of the Criminal Procedure Act
Article 4(2) and Article 31 of the Law on Execution of Sentences

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-369/1994

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Primorac Vladimira, Frančula mr. Rudolfa i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. T.B. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 235. st. 1. KZRH odlučujući o žalbi optuženika T.B., G.M. i G.D. podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Karlovcu od 23. veljače 1994. broj K- 293/1993, u sjednici održanoj 30. lipnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske L.I.

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba optuženih: T.B., G.M. i G.D., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Vojni sud u Karlovcu oglasio je krivim optužene: T.B., G.M. i G.D., da su u virijeme i na način opisan u izreci te presude počinili krivično djelo oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZRH, za koje im je na temelju istog zakonskog propisa izrekao kazne zatvora u trajanju od 6 godina svakome.

Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženici (u jednom podnesku), kojima je suđeno u odsutnosti, po zajednički im postavljenim braniteljima Lj.Ž. i Š.Ž., odvjetnicima iz K..

Optuženici se žale zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 360. st. 2. ZKP stavio je pismeni prijedlog da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalba optuženika nije osnovana.

Žalitelji drže da je sud prvoga stupnja ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP, jer da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da su ti razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

Međutim, žalitelji ne obrazlažu zbog čega smatraju da je ostvarena ova bitna povreda odredaba krivičnog postupka, već u žalbi obrazlažu zbog čega smatraju da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa je stoga ova žalba isključivo žalba iz ovog žalbenog osnova.

Žalitelji ističu da je sud prvoga stupnja utvrdio odlučne činjenice samo na osnovu iskaza svjedoka M.M. i M.F., time da svjedok M.F. uopće ne poznaje optuženike, a da se ne sjeća da li su optuženici, kada su nastupili na televiziji SAO Krajne u Kninu, imali uzase oružje. Zbog toga žalitelji smatraju, da se iz iskaza ovih svjedoka nije mogao izvesti pouzdan zaključak da su optuženici počinili krivično djelo zbog kojega su optužnicom terećeni.

Suprotno takvom stajalištu žalitelja, sud prvoga stupnja je na osnovu iskaza svjedoka M.M., koji je do 22. siječnja 1993. godine živio u Ričici, nakon čega je uz pomoć UMPROFOR-a izbjegao u Gospić, a koji je više puta u Gračacu vidio optuženike, koje inače poznaje, obučene u vojničke uniforme sa znakovima SAO Krajne i s oružjima, utvrdio pripadnost optuženika pobunjenim paravojnim formacijama tzv. SAO Krajine.

Svjedok M.M. je sa svojim bratom F. 1. ožujka 1993. u televizijskoj emisiji koja je emitirana iz Knina vidio i prepoznao optuženike, koji su govorili o ciljevima stvaranja velike Srbije, time da je M.F., koji je također gledao tu emisiju i zna njen sadržaj od brata M. saznao da su u toj emisiji učestvovali optuženici.

Dakle, na osnovu iskaza svjedoka sud prvoga stupnja je sa sigurnošću tvrdio da su optuženici i nakon stupanja na snagu Zakona o oprostu, odnosno, nakon 25. rujna 1992. godine nastavili djelovati kao pripadnici paravojnih jedinica tzv. SAO Krajne i u tom smislu se uključili i u promicanje ideja o velikoj Srbiji, čime su ostvarili sva obilježja krivičnog djela oružane pobune, kod čega su jasno označili i njene ciljeve.

Zbog toga je sud prvoga stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon.

Kako žalbe podnesene u korist optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu čl. 369. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja, ispitivao da li su kazne izrečene optuženicima u skladu s okolnostima o kojima ovisi visina kazne. Ovaj sud nalazi, da je sud prvoga stupnja ispravno utvrdio i cijenio kao otežavajuću okolnosti upornost optuženika kod izvršenja krivičnog djela, jer su djelo nastavili činiti i nakon donošenja i stupanja na snagu Zakona o oprostu, a vodio je računa i o stupnju ugrožavanja zaštićenog dobra, te je u skladu s tim okolnostima izrekao kazne zatvora koje će postići svrhu kažnjavanja, predviđenu u čl. 4. st.

2. i čl. 31. OKZRH.

Zbog svega navedenog valjalo je na temelju čl. 374. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 30. lipnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)