Croatian Supreme Court dismisses appeal in murder case, upholding conviction and sentence due to lack of provocation continuity.
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertThe Croatian Supreme Court dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for murder and upheld the six-year-six-month prison sentence. The defendant argued that the victim's prior provocation did not justify the killing because there was no sufficient time gap, and claimed the sentence was too harsh given the victim's aggressive behavior. The court rejected these claims, finding that the defendant's shooting occurred hours later without a continuous state of rage, thus negating the defense of acting on impulse, and correctly weighed all aggravating and mitigating circumstances to determine the appropriate penalty.
Legislator-Regeste
KI-generiertArticle 90 of the Criminal Law; Article 6 of the Criminal Law; The court established that a temporal gap between provocation and the act negates the defense of acting on impulse, and that sentencing must balance all circumstances including the victim's conduct and the defendant's history of aggression.
Schlagwörter
KI-generiertZitierte Gesetzesbestimmungen
KI-generiertVolltext
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-39/1999-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Katice Jelić, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. P., zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. listopada 1998. godine, br. K-120/98., u sjednici održanoj dana 14. travnja 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba opt. P.P., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. P.P. zbog kaznenog djela ubjstva iz čl. 90. Kaznenog zakona, pa je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci.
Po čl. 63. KZ optuženiku je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. svibnja 1997. godine pa nadalje.
Na temelju čl. 80. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to pištolja marke M 57 Call 7,62 mm, koji će po pravomoćnosti presude biti predat kriminalističkom muzeju, dok je na temelju čl. 122. st. 4. ZKP optuženik oslobođen od dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem svoga branitelja N.H. i D.H., odvjetnika iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na
ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem ili da se presuda preinači, izvrši prekvalifikacija djela te preinači odluka o izrečenoj kazni.
Dražvni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 26. veljače 1999. godine, br. DOKŽ- 251/99. predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika držvnog odvjetnika Republike Hrvatske, a u odsutnosti branitelja optuženika H.N., odvjetnika iz Z., koji je o sjednici uredno izviješten, a svojim dopisom od 26. veljače 1999. godine, odustao od prijedloga da on i okrivljenik budu nazočni sjednici vijeća.
Žalba nije osnovana.
Žaleći se zbog svih žalbenih osnova optuženik zapravo u cijeloj žalbi polemizira sa razlozima prvostupanjske presude nastojeći potpuno relativizirati značenje provedenih dokaza i sugerirati suprotne činjenične zaključke od onih koje je izveo prvostupanjski sud, a za što, međutim, nema nikakvog uporišta u spisu predmeta.
Bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, žalitelj vidi u tome što je "....presuda je u potpunoj suprotnosti s utvrđenim činjenicama, koje su nažalost po sudu potpuno pogrešno ocijenjene, te iz kojih su izvučeni potpuno pogrešni i neodrživi zaključci, a neke relevantne činjenice iz meni nepoznatih razloga, sud je propustio utvrditi odbijanjem prijedloga obrane, o čemu će također niže biti riječi. .... presuda je nerazumljiva, proturiječna sama sebi i nalazima sudskih vještaka te ista ne sadrži razloge o relevantnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su u potpunoj suprotnosti s ispravama i iskazima u spisu, te čak i sa samim utvrđenima suda čime je učinjena apsolutno bitna povreda ZKP-a".
Ovaj žalbeni prigovor nije osnovan.
Nije, naime, riječ o tome da je presuda nerazumljiva i proturiječna sama sebi, kako to žalitelj smatra, koji u žalbi izdvaja samo pojedine dijelove iskaza svjedoka Đ.K. i T.S., te nalaza medicinskog i balističkog vještaka, a zanemarujući cijelinu, te prenaglašvajući značenje položaja ruku oštećenika u času kada optuženik puca (o čemu će u nastavku biti više govora) što u konketnom slučaju nema onaj značaj, koji mu pridaje žalba, niti se žalbenim navodima ukazuje na postupovne povrede u pogledu odlučnih činjenica, već ti navodi sadržajno predstavljaju pobijanje presude suda prvog stupnja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će u nastavku biti više riječi.
Nadalje, žalitelj prigovara sudu prvog stupnja da je počinio daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP jer mu je u tijeku postupka uskraćeno pravo sudjelovanja na tzv. rekonstrukciji, kako ju sud pogrešno naziva jer je zapravo bila riječ o uviđaju, a što se također ne može prihvatiti, jer je uviđaj zakazan na glavnoj raspravi 4. ožujka 1998. godine, na toj glavnoj raspravi je branitelj bio nazočan, pa se o nikakvoj povredi prava na obranu ne može raditi, a pogotovo se ne može raditi o tome da bi povreda takvog prava utjecala ili mogla utjecati na donošenje presude.
Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka koji ističe žalitelj, niti je ovaj sud utvrdio postojanje drugih procesnih povreda na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 379. ZKP.
U odnosu na činjenično stanje na kojem je utemeljena pobijana presuda, između suda prvog stupnja i navoda u žalbi optuženika nije sporno utvrđenje onih odlučnih činjenica što predstavljaju objektivni učin inkriminiranog kaznenog djela, tj. da je optuženik, nakon svađe sa oštećenikom koja je bila u posljepodnevnim satima, kada je intervenirala policija, u večernjim satima, kada je ugledao oštećenog D.K., na dvorištu započeo pucati u njega tako da mu je jednim hicem nanio povrede u vidu prostrjela desne strane lica, drugim hice prostrjel prsnog koša, trećim hicem ustrjel desne nadlaktice i desne strane prsnog koša, četvrtim hicem prostrjel trbuha s ulazom na lijevoj stražnjoj strani leđa, i petim hicem prostrjel desne strane leđa, uslijed kojih povreda je oštećenik umro. Sporno je, međutim, da li se optuženik u kritično vrijeme branio od napada oštećenika, kako to tvrdi, ili je optuženik odmah po ulasku u dvorište repetirao pištolj i pucao kako to tvrde preslušani svjedoci čije je iskaze sud prvog stupnja ocijenio kao vjerodostojne i na tim iskazima, dovodeći ih u vezu sa drugim dokazima, utemeljio osuđujuću presudu.
Prema stajalištu obrane, koje žalitelj zastupa u žalbi, optuženik se branio od napada oštećenika pa je njegovo postupanje trebalo označiti kao postupanje u nužnoj obrani i osloboditi ga od optužbe ili s obzirom da mu je oštećenik prijetio da će ga progutati mrak i na taj način ga doveo u stanje jake razdraženosti i prepasti, trebalo je optuženikovo ponašanje ocijeniti kao ponašanje na mah, te u tome pravcu izvršiti prekvalifikaciju kaznenog djela po čl. 92. Kaznenog zakona.
U prilog takvom viđenju stvari u žalbi se polemizira s razlozima navedenim u obrazloženju pobijane presude, međutim, ako se izostave dijelovi žalbe u kojima se prepričava obrazloženje presude suda prvog stupnja ili ponavlja obrana koju je optuženik dao na glavnoj raspravi, odnosno reproducira dio mišljenja liječnika vještaka psihijatra, balističkog vještaka, i iskaza svjedoka, sadržaj žalbe u dijelu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se, ustvari, na tezu da je ošt. D.K. bio napadač, krenuo je prema optuženiku sa jednom rukom koja je bila uzdignuta, a drugom odmaknutom od tijela, što je optuženik shvatio kao hvatanje za pištolj, a optuženik se samo branio od takvog napada, te da umišljaj optuženika nije išao za tim da oštećenika liši života.
Razmotrivši izložene žalbene navode, kojima se u suštini ne iznosi ništa novoga što optuženik nije naveo u svojoj obrani tijekom postupka i što nije bilo predmetno raspravljanju i ocjene od strane suda prvog stupnja, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, našao je da optuženik navodima svoje žalbe ni najmanje nije doveo u sumnju razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, jer je sud prvog stupnja u pogledu svih odlučnih činjenica, pa tako i onih koji se odnose na subjektivnu stranu djela, u obrazloženju svoje presude naveo veoma uvjerljive i u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbijeglo nepotrebno ponavljanje.
Suprotno žalbenim navodima koji nemaju uporište rezultatima dokaznog postupka, sud prvog stupnja svoja utvrđenja i zaključke utemeljuje na svestranoj analizi obrane optuženika, savjesnoj ocjeni iskaza preslušanih svjedoka V.P., Đ.K., S.S., J.V., T.S., G.P. i B.B., dovodeći te dokaze u vezu sa nalazom i mišljenjem liječnika vještaka, balističkog vještaka i psihijatrijskog vještaka, te je na takvoj ocjeni dokaznog materijala izveo pravilan zaključak o činjenicama odlučnim za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženika.
Valja posebno navesti da se u žalbi, vrlo široko i detaljno, a posve nepotrebno, analizira položaj ruku oštećenika u času kada optuženik puca, da li su ruke bile podignute ili više ili manje odmaknute od tijela, što se ukazjme u potpunosti suvišnim, jer je evidentno da je oštećenik u kritično vrijeme pištolj nije imao, te je nedvojbeno utvrđeno, a optuženik je kod ulaska u dvorište pištolj ispao, u tome času oštećenik uopće nije ni uočio da optuženik dolazi, optuženik je zatim pištolj podigao i repetirao, te pucao, što ukazuje jednio na to da je optuženik već u času ulaska u dvorište imao stvorenu odluku da oštećenika liši života, koju je nakon toga i realizirao.
Tvrdnja žalbe o tobožnjem napadu oštećenika, čiste su konstrukcije, kojima sud prvog stupnja opravdano nije poklonio vjeru. Osim toga, optuženik je u oštećenika ispalio više projektila, od kojih su dva ispaljena u času kada je oštećenik optuženiku bio okrenut leđima, pa konstrukcija obrane, da je optuženik u kritično vrijeme postupao u nužnoj obrani nije prihvatljiva, jer o nužnoj obrani ne može biti ni govora. Točna je tvrdnja žalitelja da su odnosi između optuženika i oštećenika bili loši, puni sukoba, prijetnji i uvreda, no sukobom koji se desio kritičnog dana u popodnevnim satima, koje je prouzročio oštećenik, optuženik neuspjelo pokušava proteći na večernje sate. U vrijeme pucanja, u 20,15 sati, oštećenik nije vrijeđao niti napadao optuženika, pa se ne može govoriti o postupanju optuženika na mah, jer postupanje na mah znači izvršenje djela neposredno poslije izazova i pod utjecajem afekta od toga izazova, što znači da mora postojati primjeren vremenski odsječak od izazova do počinjenja ubojstva u kojem, po razboritoj procjeni, postoji jedinstvo toka razvoja stanja jake razdraženosti koja mora još uvijek trajati, no kako se prvi događaj desio u popodnevnim satima ne postiji taj vremenski kontinuitet između provokacija oštećenika, koja je u popodnevnim satima postojala i radnji koji je poduzeo optuženik kada je u večernjim satim bez ikakvog razloga i povoda pucao u oštećenika dok je ovaj sjedio na dvorištu sa susjedima.
Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, je našao da je sud prvog stupnja potupno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženika oglasio krivim za kazneno djelo ubojstva, te se stoga žalba optuženika u tom pogledu ukazuje neosnovanom.
Neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni.
Žaleći se zbog odluke o kazni žalitelj navodi da je kao nesporno utvrđena činjenica da se oštećenik nasilnički ponašao prema optuženiku, što su potvrdili preslušani svjedoci, a što sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio, te izrečenu kaznu smatra nerazmjerno visokom, čime je i povrijeđen i čl. 6. Kaznenog zakona.
Naime, sud prvog stupnja je optuženiku kod odmjeravanja kazne u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, pravilno mu je cijenio kao olakšavajuće dugotrajne poremećene odnose s oštećenikom, doprinos samog oštećenika nastanku štetne posljedice, činjenicu da se radi o osobi starije životne dobi, te da se prema izvodu iz kaznene evidencije smatra neosuđivanom osobom, a i to da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv ali ne bitno, te mu je kao otežavajuće cijenio da se radi o osobi koja je očito niskog praga tolerancije na frustracije, što proizlazi iz izvoda prekršajne evidencije gdje je vidljivo da je optuženik jedanaest puta preslušano kažnjavan zbog svađe i tijelesnih obračuna pod utjecajem alkohola iz čega slijedi da je osoba sklona agresivnom ponašanju, te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, kojom kaznom će se i po mišljenju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, ostvariti svrha kažnjavanja i opća svrha izricanja kaznenih sankcija.
Optuženiku je izrečenu kaznu pravilno izračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. svibnja 1997. godine, pa nadalje.
Odluka o izricanju sigurnosne mjere oduzimanja pištolja na zakonu je osnovana.
S obzirom na izneseno trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97. presuditi kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 14. travnja 1999.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ileana Vinja, v.r.
Branko Zmajević, v.r.