Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Rev-x-644/2015-6 KI-generiert

Court partially allowed claim for property damage, reducing amount by 50% due to plaintiff's contribution to the loss.

Geschäftsnummer Rev-x-644/2015-6
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Teilweise gutgeheissen (Partially Allowed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Supreme Court of Croatia partially allowed the plaintiff's claim for compensation regarding property damage caused by unauthorized construction. The court found that while the plaintiff was entitled to damages, they had contributed to the loss by failing to demolish their own structure despite official warnings and orders. Consequently, the court reduced the awarded compensation by 50%, reflecting the plaintiff's share of responsibility for the damage. Interest on the reduced amount was granted to run from the date of the first-instance judgment.

Legislator-Regeste

KI-generiert

čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave; čl. 154. st. 1. ZPP-a; čl. 18. st. 2. ZOO; čl. 192. st. 1. ZOO; čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima; čl. 394. ZOO; čl. 393. i 395. st. 1. ZPP-a: If the injured party contributed to the occurrence or increase of the damage, they are entitled only to a proportionately reduced compensation corresponding to their contribution.

Schlagwörter

KI-generiert
contribution to damage reduction of compensation property damage claim unauthorized construction interest on damages good faith standard proportionate liability

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave
Stoga su u odnosu na taj dio u cijelosti ispunjene zakonske pretpostavke za nadoknadu štete u smislu naprijed citiranog čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave i čl.
čl. 154. st. 1. ZPP-a
Zakona o sustavu državne uprave i čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl.
čl. 18. st. 2. ZOO
Prilikom rušenja montažnog dijela objekta, dakle onog dijela koji se mogao srušiti demontažom postupljeno je protivno odredbi čl. 18. st. 2. ZOO jer u tom dijelu nije postupljeno izvršavanju obveze s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnjom dobrog stručnjaka).
čl. 192. st. 1. ZOO
Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo na razmjerno smanjenu naknadu (čl. 192. st. 1. ZOO).
čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima
čl. 394. ZOO
To stoga što opseg naknade nenovčane štete kao novčane obveze u smislu čl. 394. ZOO može biti poznat tek onda kada je na pravnoobvezujući način izražen u novcu, a to nikada ne može biti već prilikom nastanka same štete.
čl. 393. i 395. st. 1. ZPP-a
pa do isplate, sve to pozivom na odredbu čl. 393. i 395. st. 1. ZPP-a.
čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da na djelomični uspjeh stranaka.

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 644/15-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I- tužitelja M. J., Z. i I.-t. Ž. M., OIB ... iz Z., zastupanog po punomoćniku I. Ž. odvjetniku iz Z., protiv I-tuženika Republika Hrvatska OIB ... zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel i II-tuženika Grad Zagreb OIB ..., zastupanog po Uredu Gradonačelnika, Službi za zastupanje grada i pravne poslove, Z. a ovaj po odvjetniku J. M., odvjetniku u odvjetničkom društvu M. & L., temeljem generalne punomoći broj Su-2600/07, radi naknade štete, odlučujući o reviziji II-tužitelja Ž. M. protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 1 Gžn-1686/14-2 od 14. listopada 2014., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5284/98-96 od 26. svibnja 2014., u sjednici vijeća 5. lipnja 2018.,

p r e s u d i o j e :

1. Revizija II-tužitelja Ž. M. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 1 Gž n-1686/14-2 od 14. listopada 2014. odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je odbijena njegova žalba i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5284/98-96 od 26. svibnja 2014. u točki III u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev II-tužitelja za iznos od 106.757,82 kn (preko iznosa od 106.757,82 kn pa do iznosa od 213.515,65 kn) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. 10. 1985. pa do 31. 12. 2007. po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. pa do isplate sa zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, te u dijelu u kojem je odbijena žalba II-tuženika na odbijajući dio zakonske zatezne kamate na iznos od 213.515,65 kn za razdoblje počev od 30. listopada 1995. pa do 25. svibnja 2014.

2. Prihvaća se revizija II-tužitelja Ž. M., preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 1 Gžn-1686/14-2 od 14. listopada 2014. u dijelu u kojem je odbijena žalba II-tužitelja i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 5284/98-96 od 26. svibnja 2014. u točki III izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev II-tužitelja za iznos od 106.757,82 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. svibnja 2014. pa do isplate na način da se nalaže tuženicima da solidarno plate tužitelju Ž. M. i kao pravnom slijedniku M. J. iznos od 106.757,82 kn sa zateznom kamatom počev od 26. svibnja 2014. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, do 1. kolovoza 2015. a od tada pa do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija II-tužitelja Ž. M., preinačuje se rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 1 Gžn-1686/14-2 od 14. listopada 2014. u točki I izreke na način da svaka stranka (II tužitelj i tuženici) snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev I-tužiteljice M. J. na solidarnu isplatu tužiteljima novčanog iznosa od 50.000.000. dinara sa zateznim kamatama od 30. listopada 1985. do isplate, iznosa od 170.000. dinara sa zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 1985. pa do isplate, te za zahtjevom za isplatu 2,000.000 dinara sa zateznom kamatom od 30. listopada 1985. do isplate, te iznosa od 12.600,00 njemačkih maraka, iznosa od 18.000,00 američkih dolara, s pripadajućom kamatom u devizama tekućom od 30. listopada 1985. pa do isplate i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, dok je u točki II izreke odbijen tužbeni zahtjev I-tužiteljice za isplatu iznosa od 14.174.000 dinara sa zateznima kamatama tekućim od 30. listopada 1985. pa do isplate.

U točki III izreke odbijen je tužbeni zahtjev II-tužitelja Ž. M. u kojem je tražio da mu tuženici solidarno plate 213.515,65 kn sa zakonskim zateznima kamatama počev od 30. listopada 1985. pa do isplate, po stopi preciznije navedeno u toj točki izreke, te je odbijen i sa zahtjevom naknade troškova parničnog postupka.

U točki IV izreke naloženo je tužiteljima da solidarno plate I-tuženiku na ime troškova postupka 21.875,00 kn u roku od 15 dana, a u točki V izreke naloženo je tužiteljima da solidarno plate II-tuženiku na ime troškova ovog postupka iznos od 33.843,75 kn, u roku od 15 dana.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba II-tužitelja i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2014. u točki III izreke, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev II-tužitelja, dok je rješenjem istog suda od 14. listopada 2014. djelomično potvrđena prvostupanjska presuda u točki IV izreke (do iznosa od 19.125.00 kn) te u točki V izreke (do iznosa od 3.0406,25 kn) a preko tih iznosa pa do iznosa dosuđenih po sudu prvog stupnja preinačena odluka o troškovima postupka i u tom dijelu odbijen zahtjev tuženika.

Protiv navedene drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u točki III i u odnosu na rješenje drugostupanjskog suda u točki I izreke reviziju je izjavio II-tužitelj iz svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže ukidanje drugostupanjske presude u cijelosti te vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je dijelom osnovana.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 392.a. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora II-tužitelja je naknada štete nastale nesavjesnim rušenjem objekta u Z., ..., u visini vrijednosti materijala koji bi bio upotrebljiv kod pažljivog rušenja - demontiranjem objekta, a koju štetu solidarno potražuje od tuženika.

Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim nakon što je u postupku utvrdio:

- da je do rušenja predmetnog objekta došlo iz razloga što je isti izgrađen bez građevinske dozvole, a namjena objekta se protivila namjeni površine utvrđene prostornim planom (čl. 69. podst. 1. Zakona o prostornom planiranju i uređenju okoliša ("Narodne novine", broj 54/80),

- da je rušenje provedeno od strane RO S. 30. listopada 1985. po nalogu građevinske inspekcije SO Č., a temeljem pravomoćnog i konačnog rješenja Komiteta za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove, Građevinsko urbanističke inspekcije, od 1. prosinca 1983.,

- da su navedeno rješenje tužitelji uredno zaprimili 4. siječnja 1984., da je isto postalo pravomoćno 14. svibnja 1985.,

- da je rušenje provedeno uz navedeno i temeljem zaključka o dozvoli izvršenja Grada Zagreba, Općine Č., Komiteta za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove, Građevinsko urbanističke inspekcije UP/I-05/4-5831/3-1983 od 24. 1. 1984. i to nakon što je 2. studenog 1983., 26. rujna 1985. i 2. listopada 1985. proveden očevid na licu mjestu od strane građevinske inspekcije u nazočnosti tužitelja koji su svaki put osobno upozoreni na obvezu rušenja spornog objekta uz napomenu da će u suprotnosti biti srušen mehanizacijom, u potpunosti,

- da je, osim toga, II-tužitelj o činjenici rušenja mehanizacijom upozoren i dopisom od 9. listopada 1985. koji mu je uručen 15. listopada 1985.,

- da je vještačenjem utvrđeno da je sporni objekt na dan 1. prosinca 1983. (kada je doneseno rješenje o rušenju sukladno stanju utvrđenom uviđajem po službenoj osobi od 2. studenoga 1983.) bio u fazi izgrađenosti podruma od armiranog betona, nosivih zidova od blok opeke, visine u sljemenu 6 m, sa nadzidima visine 1,50 m i debljine 0,30 m, a koji dio objekta prema nalazu i mišljenju vještaka M. O. nije predstavljao montažni dio objekta i koji se nije mogao srušiti demontiranjem već običnim rušenjem zbog čega se dijelovi te konstrukcije nisu mogli kasnije iskoristiti,

- da su tužitelji i unatoč navedenim aktima o rušenju te unatoč rješenju od 1. prosinca 1983. (kojeg su zaprimili 4. siječnja 1984., te nalogu za obustavu gradnje i pozivima da sami sruše izgrađeno) nastavili sa izgradnjom,

- da je u vrijeme rušenja izgrađen u potpunosti sporni objekt u vidu montažnog objekta, srušen po službenoj dužnosti - po nalogu II-tuženika 30. listopada 1985. i to rušenjem mehanizacijom bez demontaže i to do podruma (koji je kasnije iskorišten prilikom nove gradnje istog takvog objekta na istom mjestu od strane II-tužitelja),

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno da bi u slučaju rušenja montažnog dijela objekta (dakle, onog sagrađenog nakon 4. 1. 1984.) vrijednost spašenog materijala koji bi ostao upotrebljiv, umanjena za vrijednost troška radne snage potrebne za takvo rušenje iznosi bi 213.515,65 kn.

Stajalište je suda prvog stupnja da je u ovom slučaju isključena protupravnost u ponašanju organa uprave tj. prednika II-tuženika jer je rušenje izvršeno s dužnom pažnjom, odnosno u skladu s odredbom čl. 18. st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/00 - dalje ZOO) tj. pažnjom dobrog privrednika. To stoga jer je rušenje izvedeno na brz i ekonomičan način, ne dovodeći u opasnost sigurnost trećih osoba, i sa što manjim troškovima. Uz to smatra da zbog činjenice što su tužitelji pozvani da sami o svome trošku sruše objekt i da od sebe otklone eventualnu štetu koja bi mogla nastati rušenjem po službenoj dužnosti, što su više puta pozivani na obustavu gradnje, ali da su oni usprkos tome nastavili gradnju i dovršili objekt pa da su takvim ponašanjem u svakom slučaju doprinijeli nastanku štete te povećanju iste i da su time postupali suprotno pažnji dobrog domaćina i zbog toga ne mogu od tuženika zahtijevati naknadu štete uzrokovanu takvim rušenjem pozivajući se na odredbu čl. 163. st. 1. ZOO. Sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva pod točkom III izreke te pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP-a potvrđuje, u tom dijelu, prvostupanjsku presudu, dok odluku o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. st .1. ZPP-a.

Ukazujući na revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava drugotužitelj u reviziji osporava stajalište nižestupanjskih sudova prema kojim je rušenje predmetnog objekta obavljeno pažnjom dobrog stručnjaka. Tvrdi da je takvo stajalište suprotno stajalištu revizijskog suda izraženom u brojnim presudama, pa tako i u Rev-1881/87 od 18. veljače 1988. Ističe da je u tom predmetu revizijski sud zauzeo stajalište prema kojem "činjenica da je objekt sagrađen bespravno ne oslobađa nadležno tijelo obveze da prilikom rušenja objekta postupa pažnjom dobrog domaćina i da u granicama mogućnosti sačuva od oštećenja građevinski materijal."

Poziva se i na odluku ovog suda poslovni broj Revx-159/08 od 14. 1. 2009., prema kojoj je "tužitelju počinjena šteta nesavijesnim rušenjem umjesto stručnog i pažljivog demontiranja, zbog čega je uništen i onaj dio objekta koji je mogao biti sačuvan i to stoga što je tužena, kojoj je taj posao povjeren, propustila postupati s pažnjom dobrog domaćina i slijedom toga nije u granicama mogućeg sačuvala dijelove građevine pri čemu ovlaštenje za uklanjanje građevine ne oslobađa tuženu i odgovornosti da sačuva onu vrijednost (dijelove) koji se mogu sačuvati (u granicama mogućega)."

Ukazuje i na stajalište izraženo u revizijskoj odluci ovog suda Revx-46/2008. od 3. prosinca 2008. prema kojoj "time što tužitelji nisu sami prije samog rušenja objekta iznijeli svoje pokretnine ne oslobađa tuženu odgovornost za ovaj vid štete, jer ako tužena nije postupala s pažnjom dobrog stručnjaka te u granicama mogućeg sačuvala pokretnine tužitelja ovome odgovara za štetu neovisno o tome što je tužena postupala po odluci upravnog tijela o rušenju i po zaključku o dozvoli izvršenja rješenja o rušenju bespravno izgrađenog objekta.

Uz navedeno ukazuje i na identično stajalište ovog suda zauzeto u odluci Rev- 1077/2010 od 14. 2. 2012.

Slijedom iznesenog pogrešnim drži shvaćanje nižestupanjskih sudova da bi tužitelj preuzeo sav rizik oštećenja i uništenja stvari.

Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZOO onaj tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, osim ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Prema odredbi čl. 155. šteta predstavlja umanjenje nečije imovine. Navedeni propis primjenjuje se na ovaj slučaj temeljem čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 45/08 i 125/11).

Člankom 18. st. 2. ZOO propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Pažnja dobrog stručnjaka zahtjeva se od fizičke i pravne osobe koja se profesionalno bavi određenom djelatnošću. Od takve se osobe očekuje pažnja veća od pažnje dobrog gospodarstvenika odnosno domaćina, a stupanj takve povećane pažnje odrađuje se prema pravilima struke i poslovnim običajima stvorenim pri obavljanju određene djelatnosti. Navedena pažnja ovisi o vrsti ugovora, o činjeničnom stanju, pravilima struke i o poslovnim običajima, što je u svakom konkretnom slučaju faktično pitanje koje utvrđuje sud, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti. Radi se o onoj pozornosti koja se u konkretnim prilikama od dobrog domaćina, gospodarstvenika ili stručnjaka redovito, u pravnom prometu, zahtjeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa. Od značaja za odgovornost je upravo okolnost je u konkretnom slučaju poštovana zahtijevana pažnja u ispunjenju obveze. To u konkretnom slučaju znači da bi odgovornost tuženika postojala zavisno od odgovora na pitanje je li u konkretnom slučaju prilikom rušenja bespravno sagrađenog objekta poštivana zahtjevana pažnja.

Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo na razmjerno smanjenu naknadu (čl. 192. st. 1. ZOO).

Temeljem čl. 68. st. 1. Zakona o prostornom planiranju i uređenju prostora ("Narodne novine", broj 54/80, 34/91), koji se primjenjuje u ovom slučaju, s obzirom na vrijeme kada je doneseno rješenje o rušenju objekta tužitelja, propisano je da će građevinsko urbanistički inspektor odrediti rušenje objekta koji se gradi, ili je izgrađen bez građevinske dozvole, ili je izgrađen na temelju građevinske dozvole koja je kasnije poništena, ako je namjena objekta protivna namjeni prostora odnosno namjeni površine utvrđena prostornim planom ili odlukom o građevnom području za zemljišta na kojem se nalazi.

U konkretnom slučaju rušenje predmetnog objekta određeno je temeljem pravomoćnog rješenja o rušenju od strane nadležnog tijela i provedeno prisilnim putem u postupku administrativnog izvršenja sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje ZUP).

Da bi postojala odgovornost tuženika za utuženu štetu moraju postojati i opće pretpostavke za odgovornost i to štetna radnja, protupravnost štetne radnje, te uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete, te osoba koja je odgovorna za štetnu radnju. Stoga je ovdje odlučno je li na strani tuženika postojao propust ili štetna radnja koja je protupravna i koja bi bila u adekvatnoj uzročnoj vezi s tuženom štetom, a u izostanku kojeg propusta ili radnje te uzročne veze ne bi postojala niti pretpostavka odštetne odgovornosti tuženika za štetu propisana odredbom čl. 154. ZOO i čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 22/96, 48/99, 15/00, 127/00, 48/99, 59/01, 190/03 - pročišćeni tekst i 199/03) prema kojoj odredbi šteta koja građaninu (pravnoj osobi) ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.

Pogrešno je stajalište nižestupanjskih sudova o nepostojanju odgovornosti tuženika za predmetnu štetu II-tužitelju s obzirom na neprijeporno utvrđenu činjenicu da je bilo moguće provesti izdvojeno rušenje montažnog dijela objekta bez obzira što podrumski dio u odnosu na taj montažni dio čini jedinstvenu cjelinu i bez obzira što su tužitelji samovoljno i mimo zabrane nadležnog upravnog tijela donesenog u upravnom postupku, na svoju ruku i rizik nastavili s gradnjom objekta. Prilikom rušenja montažnog dijela objekta, dakle onog dijela koji se mogao srušiti demontažom postupljeno je protivno odredbi čl. 18. st. 2. ZOO jer u tom dijelu nije postupljeno izvršavanju obveze s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnjom dobrog stručnjaka). Time što je prilikom rušenja uništen i onaj dio objekta koji je mogao biti sačuvan (montažni dio) u tom dijelu su tuženici postupali nesavjesno i protivno pažnji dobrog i pažljivog stručnjaka jer nisu u granicama mogućeg sačuvali dijelove građevine čija vrijednost prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova iznosi 265.636,35 kn, odnosno kada se taj dio umanji za vrijednost troška radne snage potrebne za takvo rušenje (52.120,70 kn) vrijednost materijala koji bi ostao upotrebljiv pažljivim rušenjem bio bi 213.515,65 kn. Stoga su u odnosu na taj dio u cijelosti ispunjene zakonske pretpostavke za nadoknadu štete u smislu naprijed citiranog čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave i čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 18. st . 2. ZOO.

Međutim, odredbom čl. 192. st. 1. ZOO propisano je da oštećenik, koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno umanjenu naknadu. To u konkretnom slučaju znači da ukoliko je sam II-tužitelj pridonio nastanku štete on ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu sukladno svome doprinosu. Upravo vodeći računa o činjenici da ni tužitelji nesporno nisu postupali s pažnjom dobrog domaćina, time što nisu sami demontirali svoj objekat, time što su i nakon zabrane gradnje i određenog rušenja nastavili sa gradnjom objekta, što su se oglušili i nakon višekratnih poziva za obustavu gradnje i poziva da sami sruše svoj objekat i tako da od sebe otklone eventualnu štetu koja bi mogla nastati rušenjem po službenoj dužnosti, a imajući u vidu potrebnu nužnost i efikasnost u rušenju te potrebu za što manjim smetanjem normalnog odvijanja života susjeda i građana, sami su doprinijeli nastanku predmetne štete, koja po prosudbi ovog suda iznosi 50% vrijednosti materijala koji se mogao spasiti. Kako prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova ta vrijednost iznosi 213.515,65 kn, II-tužitelju prema stajalištu ovog suda pripada pravo na naknadu štete u iznosu od 106.757,82 kn.

Na navedeni iznos II-tužitelju pripada i pravo na zateznu kamatu u smislu čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) i to od donošenja prvostupanjske presude, s obzirom da se radi o nenovčanoj materijalnoj šteti koja je utvrđena po cijenama u vrijeme suđenja pa od toga dana tužitelj ima pravo na zateznu kamatu. To stoga što opseg naknade nenovčane štete kao novčane obveze u smislu čl. 394. ZOO može biti poznat tek onda kada je na pravnoobvezujući način izražen u novcu, a to nikada ne može biti već prilikom nastanka same štete. Zato tek od presude suda prvog stupnja teče zatezna kamata jer su u tom trenutku ispunjeni svi uvjeti za tu posljedicu dužnikovog zakašnjenja: dospjelost potraživanja naknade štete koja je nastupila već kad je šteta nastala, a određivanje naknade je dalo naknadi za materijalnu nerepariranu štetu značenje novčane obveze u smislu čl. 394. ZOO.

Slijedom navedenog valjalo je odbiti reviziju tužitelja u odnosu na presudu drugostupanjskog suda u kojem je potvrđena presuda prvostupanjskog suda u točki III izreke za iznos od 106.757,82 tj. preko iznosa od 106.757,82 kn pa do iznosa od 213.515,65 kn sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos kao i sa zateznom kamatom na iznos od 213.515,65 kn počev od 30.10.1985. pa do 25. svibnja 2014. dok je za iznos od 106.757,82 kn valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu i u tom dijelu II-tužitelju dosuditi 106.757,82 kn sa zateznom kamatom počev od 26. svibnja 2014. pa do isplate, sve to pozivom na odredbu čl. 393. i 395. st. 1. ZPP-a.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da na djelomični uspjeh stranaka.

Zagreb, 5. lipnja 2018.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.