Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
I Kž-393/1990-5 KI-generiert

Croatian Supreme Court dismisses appeal in rape case, upholding first-instance conviction and sentence.

Geschäftsnummer I Kž-393/1990-5
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Croatian Supreme Court rejected the defendant's appeal against a first-instance conviction for rape and a three-year prison sentence. The defendant argued that the lower court erred in fact-finding regarding handwriting analysis and failed to hear specific witnesses or conduct a medical examination. The court found no procedural violations, deeming the handwriting evidence sufficient without further expert analysis and noting the defendant's prior criminal record justified the sentence.

Legislator-Regeste

KI-generiert

Zakon o krivičnom postupku (ZKP); Zakon o kaznenom pravu (KZRH); The appeal is inadmissible when the first-instance court's decision is lawful, facts are sufficiently proven by existing evidence, and no procedural violations occurred that could affect the legality of the judgment.

Schlagwörter

KI-generiert
rape conviction criminal appeal handwriting analysis procedural violation sentencing review evidence sufficiency criminal record

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
čl. 83. st. 1. KZRH
A., zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 20.
čl. 371. ZKP-a
lipnja 1991, po čl. 371. ZKP-a, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra, optuženog osobno, uz branitelja M.
čl. 370. st. 2. ZKP-a
Ktž-560/90, prema čl. 370. st. 2. ZKP-a predložilo da se žalba odbije i pobijana presuda potvrdi.
čl. 364. st. 1. čl. 8. ZKP-a
Žalitelj smatra da je pobijana presuda temeljena na dokazu na kojem se ne može temeljiti, pa da je time ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. čl. 8. ZKP-a, te da je nepravilno primijenjena odredba ZKP-a iz čl.
čl. 333. st. 1. i 2. ZKP-a
čl. 364. st. 2. ZKP
uslijed čega je povrijeđeno pravo obrane, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP, jer da je to bilo od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
čl. 376. ZKP-a
Drugostepeni sud ne nalazi da bi čitanjem te dokumentacije i mišljenja vještaka, na način kako je te dokaze izveo prvostepeni sud, bila ostvarena koja povreda odredaba krivičnog postupka, koja se ispituje po službenoj dužnosti po čl. 376. ZKP-a.
čl. 41. KZ SFRJ
čl. 5. i 33. KZ SFRJ
čl. 384. ZKP-a
Zbog iznijetih razloga je po čl. 384. ZKP-a valjalo odlučiti kao u izreci, jer žalba nije osnovana i jer nije bilo povreda zakona koje,se ispituju po čl.

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-393/1990-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. P. A., zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 20. srpnja 1989, K-1/86-40, u sjednici održanoj 12. lipnja 1991, po čl. 371. ZKP-a, u prisutnosti zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra, optuženog osobno, uz branitelja M. V., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba optuženog P. A. kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Rijeci je kao prvostepeni sud u presudi od 20.VII.1989. godine br K-1/86-40 optuženog P. A. oglasio krivim da je učinio krivično djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala - silovanjem, označeno u čl. 83. st. 1. KZRH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 24.VIII. do 7.XI.1980. godine, te ga obavezao na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 1,063,663 dinara (starih).

Protiv ove prvostepene presude pravodobnu i dopuštenu žalbu podnio je optuženik po svom branitelju M. V., odvjetniku iz Z., ističući žalbene osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem. Ujedno zahtijeva da se njega i branitelja obavijest o sjednici vijeća drugostepenog suda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Javno tužilaštvo Hrvatske je u podnesku od 21.VI.1990. godine pod br. Ktž-560/90, prema čl. 370. st. 2. ZKP-a predložilo da se žalba odbije i pobijana presuda potvrdi.

Drugostepeni sud održao je sjednicu vijeća po čl. 371. ZKP-a u prisustvu zamjenika javnog tužitelja Hrvatske, optuženog i njegovog branitelja.

Na sjednicu su stranke izjavile da ustraju kod osnova, razloga i navoda iznijetih u podnescima.

Žalba nije osnovana.

Prvostepeni sud je u valjanom postupku donio zakonitu i pravilnu odluku, koju žalba ni u kojem smislu nije uspjela osporiti.

Žalitelj smatra da je pobijana presuda temeljena na dokazu na kojem se ne može temeljiti, pa da je time ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. čl. 8. ZKP-a, te da je nepravilno primijenjena odredba ZKP-a iz čl. 333. st. 1. i 2. uslijed čega je povrijeđeno pravo obrane, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 2. ZKP, jer da je to bilo od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Ovaj drugostepeni sud, međutim ne nalazi da bi u provedenom prvostepenom postupku i u pobijanoj presudi bile ostvarene takove povrede odredaba krivičnog postupka.

Prema stanju spisa, iz naredbe o zakazivanju glavne rasprave od 5.1.1988. (list 10), odnosno 30.VI.1988. (list 31), te dopisa od 15.VIII.1988 (list 34) i od 15.VI.1988. (list 35-36), vidljivo je da je prvostepeni sud pozivao oštećenu u dva navrata diplomatskim putem, preko organa i to Republičkog sekretarijata za pravosuđe i upravu SRH, te Ministarstva pravde ČSR, što je bilo u skladu s odredbom čl.

4. Ugovora između SFRJ i ČSR o reguliranju pravnih odnosa u građanskim, porodičnim i krivičnim stvarima od 20.1. 1964. godine ali se oštećena na poziv nije odazvala. Posebno je pri tome za istaći da se u odgovoru Ministarstva pravde ČSR navodi da navedena adresa u P. ne postoji, a radilo se o navodu adrese P. s greškom u pisanju (tako da bi ispalo C.), koja nije bila takove naravi da se po zamolnici ne bi moglo postupiti, osobito kraj odredbe iz čl. 7. st. 3. navedenog ugovora, prema kojoj zamoljeni organ treba poduzeti sve mjere za utvrđivanje adrese, ako adresa nije točna ili nije uopće navedena. Isto tako, važno je istaći da se oštećena nije odazvala niti na poziv upućen 30.VI. 1988. diplomatskim putem uz naznaku nove adrese P. P., koju je ona inače naznačila u zapisniku 3.III.1986. sačinjenom po policijskom organu u 1. odsjeku FS VB - FKU P., mada je bila obaviještena o raspravi 10.1.1989. (list 41-42).

Pravilno je po ocjeni drugostepenog suda u datoj situaciji na raspravi od 26.VI.1989. primijenjena odredba čl. 331. st. 1. toč. 1. ZKP-a i pročitan iskaz oštećene iz zapisnika od 26.VIII. 1980. (list 50 i 13-15) uzet u ovom krivičnom predmetu u toku istrage, odnosno zapisnik o suočenju između optuženoga i oštećene, sačinjen .u istoj fazi postupka navedenog dana, jer se je radilo o tome da je dolazak ispitane osobe znatne otežan zbog drugih važnih razloga, koje ova odredba ima u vidu. Kod primjene ove odredbe, kojom se izuzetno, u propisanim uvjetima, odstupa od inače usvojenog načela neposrednosti, nije potrebna suglasnost stranaka da se dokaz izvede čitanjem ranijeg iskaza, pa žalbeni prigovor o tome da obrana nije dala suglasnost nema značenja.

Zato time nije ostvarena istaknuta povreda iz čl. 364. st. 2. ZKP-a.

U vezi prigovora žalbe da prvostepeni sud nije imao suglasnost stranaka za čitanje iskaza oštećene u zapisniku (prijevodu) od 3.III.1986. sačinjenog pred nadležnim organom u Pragu, pa da je time također ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, od značaja je žalitelju ukazati,na to da se radilo o policijskoj provjeri činjenica koje su bile važne u prikupljanju novih dokaza za ponavljanje krivičnog postupka, a to je vidljivo iz posebnog izvještaja SUP R. od 16.XII.1985. uz koji su nadležnom javnom tužiocu dostavljeni spisi o novim dokazima, jer se u njima kaže da su zatražene provjere preko SSUP-a SFRJ, pa ukoliko budu dostavljeni odgovori, da će se i ti spisi proslijediti javnom tužiocu. Spomenuti zapisnik od 3.III.1986. (list 19) bio je prilog odgovoru od 17.III. 1986. policije ČSR organima unutarnjih poslova naše zemlje, a kao što je vidljivo iz datuma, dostavljen je poslije rješenja o dozvoli ponavljanja krivičnog postupka. Prema odredbi čl. 2. spomenutog ugovora između SFRJ i ČSR, osim sudova i drugi organi koji odlučuju kompetentno o krivičnim stvarima, pri pružanju međusobne pravne pomoći postupaju pod uvjetima iz tog ugovora, a po čl.

7. istog ugovora, zamoljeni organ postupa po propisima svoje zemlje, ako nije zatražen poseban način u zamolnici, a to ovdje nije bilo zatraženo.

Okolnost da je prvostepeni sud pogrešno uzeo da se kod tog iskaza oštećene radi o dokazu koji je formalno- procesno ispravan, jer da je zapisnik sačinjen prema kantelama koje predviđa i naš ZKP, i taj iskaz pročitao mada to nije ispravno, jer prelazi okvire odredbe čl. 155. st. 1. ZKP-a, po ocjeni drugostepenog suda nema takav značaj da bi to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonitost i pravilnost presude, niti je pak pobijana presuda temeljena na tom dokazu, a kamoli da bi se radilo o takovoj situaciji gdje nije bilo očito da bi se bez tog dokaza donijela ista presuda.

Spomenuta izjava oštećene pred policijskim organom u CSR zapravo, osim nove rečenice u kojoj iskazuje da je 1980. u SFRJ bila silovana od strane optuženoga, sadrži opis drugih činjenica indicija, jer se tu prikazuje kako je uz naknadu u novcu, na nagovor žene optuženoga, a i uz izvjesne prijetnje M. M., pisala dva pisma Okružnom sudu u Rijeci, negirajući u njima činjenicu da je bila silovana. Kraj doista okolnosnog iskaza M.-P. V., te iskaza drugih svjedoka koji su opisivali putovanje žene optuženog i spomenutog M. u ČSR, kao i drugih podataka i dokaza o prelasku granice i kolanju novčanih sredstava na računu M. B., doista nije bilo neophodno da se ta činjenica potplaćivanja i prinude nad oštećenom radi izmjene istražnog iskaza, kao sporedna (kontrolna u stvari), dokazuje i neposrednim saslušanjem oštećene u toku glavne rasprave. A zapisnik o izjavi oštećene pred policijskim organom ne spada u one isprave koje bi po odredbi čl. 83. odnosno 333. st. 3. ZKP-a trebalo izdvojiti iz spisa. Te indicije naime nisu takove da bi isključile ili mogle isključiti postojanje odlučnih činjenica. Naprotiv, one ih potvrđuju, a o odlučnim činjenicama bili su izvedeni drugi dokazi, prije svega čitanjem iskaza oštećene datog u SFRJ pred istražnim sucem u toku istrage, te uvidom u medicinsku dokumentaciju o tjelesnim povredama oštećene i prisustva pokretnih spermatozoida u vaginalnom brišu oštećene. Naravno, druga bi situacija bila kad bi takva izjava (sadržajno) obarala ili mogla oboriti zaključak o postojanju odlučnih činjenica, jer bi tada to trebalo potpuno razjasniti formalnim izvođenjem svih raspoloživih dokaza o jednoj takovoj činjenici i ocjenom vjerodostojnosti tih dokaza, te veze između tih činjenica. Zato se nije radilo o nepravilnoj primjeni odredaba krivičnog postupka ili povredi prava obrane koja bi bila ili mogla biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude i takovim postupanjem prvostepeni sud nije ostvario bitnu povredu iz čl. 364. st. 2. ZKP-a, na koju je ukazivala žalba.

Nije ostvarena ni bitna povreda iz čl. 364. st. 1. toč. 8. ZKP-a. Već je naprijed obrazloženo da je iskaz oštećene i suočenje s optuženim, koji su unijeti u zapisnike istražnog suca u ovom krivičnom postupku, valjan dokaz i da je bilo uvjeta da se po čl. 333. st. 1. toč. 1. ZKP-a taj dokaz izvodi čitanjem. Tim iskazom, neposrednim dokazivanjem, utvrđene su odlučne činjenice koje su konkretno navedene u izreci pobijane presude, no uz ovaj dokaz izvedeni su i drugi dokazi čitanjem i uvidom u zapisnik o uviđaju, medicinsku dokumentaciju i mišljenje vještaka, kao i drugi, koji su svi bili valjani dokazi. Sto se tiče čitanja prijevoda zapisnika o izjavi oštećene koji je dat pred policijskim organom ČSR, valja naglasiti, kao što je i naprijed djelomično obrazloženo, da su o tzv. drugim važnim činjenicama (pisma oštećene sudu i okolnost pod kojima su počinjena) izvedeni i drugi, potpuno valjani dokazi saslušanjem svjedoka M.-P. V. i S. N., te čitanjem ranijih iskaza S. M. i D. L., uz suglasnost stranaka po čl. 333. st. 2. ZKP-a, a također i vršenjem uvida u podatke iz putnih isprava i štednu knjižicu. Valjanost i vjerodostojnost tih dokaza žalba ne osporava, a oni su u cijelosti razjasnili okolnosti pod kojima je oštećena napisala sudu pisma u kojima je retarirala od tvrdnje da ju je optuženi silovao, pa se ni u kom slučaju ne može prihvatiti stanovište u žalbi, da je presuda temeljena na dokazu na kojem se ne može temeljiti i da je očito da bez tog dokaza ne bi bila donijeta ista presuda.

Nemaju po ocjeni drugostepenog suda značaj ni ostali navodi i razlozi uz ovaj žalbeni osnov iz čl. 363. toč. 1. ZKP-a.

To što je sud naredio pozivanje oštećene kao svjedoka, a ona nije pristupila, nije značilo da sud nije mogao ocjenom stanja stvari provoditi dokaz po čl. 333. st.

1. toč. 1. ZKP-a.

Niti se iz sadržaja kojeg od pisama oštećene sudu, nakon izvođenja ostalih dokaza o ovoj indiciji, trebalo odlučivati da se oštećenu beziznimno neposredno sasluša u toku glavne rasprave, o čemu je već i naprijed rečeno.

Nije osnovan niti ovaj dio razloga žalbe kojima se obrazlaže osnov nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Drugostepeni sud ne nalazi da bi se radilo o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zato što optuženi nije na kuverti u kojoj je upućeno jedno od pisama oštećene iz ČSR prvostepenom sudu, prepoznao rukopis tadašnje njegove žene, jer se nije radilo o odlučnoj činjenici, već o indiciji, koja je dovoljno pouzdano utvrđena iskazom upravo autora tog pisanja kuverte, a i drugim dokazima u vezi s ovim okolnostima. Zato nije bilo potrebno provesti grafološko vještačenje.

U žalbi nisu dati uvjerljivi razlozi zbog čega bi, kraj do sada izvedenih dokaza, bilo potrebno da se saslušaju svjedoci M. M., L. V. i T. V., te da se pribave podaci o krvnim grupama optuženog, oštećene i njenog djeteta i provede sudskomedicinsko vještačenje. Ovaj drugostepeni sud prihvaća razloge u pobijanoj presudi o odbijanju tih dokaznih prijedloga i još se dodaje da je boravak žene optuženika i M. M., te kontakti sa oštećenom u ČSR dovoljno razjašnjena činjenica i da eventualni negativni rezultat analize o tome da li je optuženi otac djeteta oštećene, ne bi u vezi s ostalim dokazima isključio postojanje odlučnih činjenica.

Prigovor u vezi s čitanjem nalaza i mišljenja Zavoda za sudsku medicinu MF R. nije obrazložen na takav način da bi se iz njega moglo zaključiti da žalitelj smatra da činjenice postojanja tjelesnih povreda i prisustvo pokretnih spermatozoida u vaginalnom brišu oštećene ne postoje i da nije valjano utvrđen mehanizam njihova porijekla, dakle da se tim prigovorom pobija činjenično stanje u prvostepenoj presudi, već je postavljen tako kao da žalitelj prigovara povredi odredaba krivičnog postupka, ali ne naznačujući pri tome na koje odredbe misli. Drugostepeni sud ne nalazi da bi čitanjem te dokumentacije i mišljenja vještaka, na način kako je te dokaze izveo prvostepeni sud, bila ostvarena koja povreda odredaba krivičnog postupka, koja se ispituje po službenoj dužnosti po čl. 376. ZKP-a.

Uz žalbeni osnov kojim pobija odluku o kazni žalitelj ne iznosi niti nove činjenice, niti nudi nove dokaze, osim što ukazuje na protek vremena, na okvire sudske prakse,te indicira, ali i ne konkretizira u čemu se to u novije vrijeme; kada su izrečene osude optuženom za druga krivična djela, zapravo radi i u kojem smislu bi se to imalo reflektirati na odluku o krivičnoj sankciji u ovom predmetu. Zato je drugostepeni sud onemogućen da konkretno raspravlja o okolnostima koji su od značaja za provedbu odredbe čl. 41. KZ SFRJ, pa žalitelja upućuje na razloge u pobijanoj presudi, smatrajući da je izrečena kazna po prvostepenom sudu pravilno odabrana i odmjerena, te da će doprinijeti ostvarenju svrhe predviđene u odredbi čl. 5. i 33. KZ SFRJ, a uz to se žalitelju ukazuje da prema kaznenoj evidenciji nesporno proizlazi da je optuženi bio prije počinjenja ovog krivičnog djela pravomoćno suđen za šest krivičnih djela, pa i s elementima nasilja, tako da nije od značaja prigovor o navodnom "posebnom svjetlu" na novije osude i da se izrečena kazna od tri godine nalazi nedvojbeno u donjoj polovini raspona propisane kazne - između jedne i deset godina zatvora.

Zbog iznijetih razloga je po čl. 384. ZKP-a valjalo odlučiti kao u izreci, jer žalba nije osnovana i jer nije bilo povreda zakona koje,se ispituju po čl. 376. ZKP-a.

U Zagrebu, 12. lipnja 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Drakulić Milena v.r.