Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Gž-2507/2019-2 KI-generiert

Appeal court vacates lower court judgment on personal rights damages for inadequate prison conditions and remands case.

Geschäftsnummer Gž-2507/2019-2
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The appeal court vacated the first-instance judgment and remanded the case for retrial due to a failure to fully ascertain material facts regarding prison conditions. The plaintiff claimed personal rights violations from detention in cells with insufficient space and poor hygiene, while the lower court failed to properly evaluate specific conditions across multiple facilities. The court ruled that the first-instance court did not correctly apply the law because it did not determine the extent of Article 3 violations for each specific period and facility, necessitating a new trial.

Legislator-Regeste

KI-generiert

čl. 370. Zakona o parničnom postupku; The appeal court must vacate a first-instance judgment and remand the case if the lower court failed to ascertain all relevant material facts necessary for the correct application of substantive law regarding personal rights violations.

Schlagwörter

KI-generiert
personal rights damages prison conditions Article 3 Convention vacatur of judgment remand for retrial insufficient personal space hygiene standards

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
čl. 370. Zakona o parničnom postupku

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-2507/2019-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, po sucu Jadranki Toša Berečić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. L. (OIB; . . .) iz G., . . . , koga zastupa OD H. i partneri iz S. B., protiv tužene R. H., M. p. (OIB: . . .), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S. B., radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 24. svibnja 2019., poslovni broj P-962/2014-46, 21. srpnja 2020.,

r i j e š i o j e

I/ Ukida se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 24. svibnja 2019., poslovni broj P-962/2014-46 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II/ O troškovima postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

‟I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku R. H. za M. p., . . . , Z., da tužitelju M. L., . . . , V. K., na ime naknade štete isplati iznos od 50.000,00 kn sa zz kamatama tekućim od 18.3.2014.g. do isplate po stopi zat.kamate koja odgovara visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka koliko isti budu iznijeli na koje troškove teku zz kamate od dana presuđenja do isplate po stopi zat.kamate koja odgovara visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, a sve to u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju M. L. da tuženoj R. H. naknadi troškove postupka u iznosu od 7.500,00 kn u roku od 15 dana.”

Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinači i tužbeni zahtjev uvaži, uz naknadu tužitelju troška parničnog i žalbenog postupka.

Tužena nije podnijela odgovor na žalbu.

Žalba je osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete nastale povredom prava osobnosti u vidu duševnih boli zbog povrede prava na slobodu i jer mu je povrijeđeno dostojanstvo za vrijeme pritvora i izdržavanja kazne zatvora u razdoblju od 11. veljače 2008., do 21. rujna 2012., u I. z. Zatvoru u O., C. za d. u Z. i Zatvoru u G.

Tužitelj tvrdi da je u navedenim ustanovama boravio u sobama neadekvatne površine, ispod standarda propisanog hrvatskim pozitivnim pravom, te u higijenski i zdravstveno neprihvatljivim uvjetima pa zahtijeva da mu tuženica na ime naknade štete isplati iznos od 50.000,00 kuna.

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio, a isto proizlazi iz predmeta spisa:

- da je tužitelj u Zatvoru u O. boravio od 13. veljače 2008., do 15. siječnja 2010. i da je u razdoblju od 13. veljače 2008. do 7. kolovoza 2008. bio u sobi broj 16, ukupne površine 18 m[2] , zajedno sa još pet osoba, a od 7. kolovoza 2008. do 8. kolovoza 208. je bio u sobi ukupne površine 25 m[2] , odnosno 85,50 m , u kojoj je boravio sa 9 osoba, da je od 8. kolovoza 2008. do 8. rujna 2009. bio smješten u sobi broj 23, veličine 18 m[2] , gdje je boravio sa još 5 pritvorenika, a od 8. rujna 2009. do 15. siječnja 2010. u sobi broj 16, veličine 18 m[2] , u kojoj je bilo još 5 osoba,

- da je u C. za d. u Z. bio smješten u sobi broj 84 s još 5 do 7 zatvorenika, da u sobi postoje četiri prozora koji se mogu otvoriti, čime je omogućeno prozračivanje i dotok danjeg svjetla, da je u sobi stol, a higijenu soba da održavaju sami zatvorenici, te da im je omogućen svakodnevni boravak na svježem zraku i to u trajanju od 2 sata; da zatvorenici dnevne obroke konzumiraju u svojim sobama i da su im osigurana najmanje tri obroka dnevno od najmanje 3000 kalorija dnevno, a sastav i hranidbenu vrijednost hrane da nadzire liječnik ili druga osoba medicinske struke,

- da je tužitelj u Zatvoru u G. u razdoblju od 22. prosinca 2011. do 21. rujna 2012., da su sve prostorije u kojima je tužitelj boravio opremljene radijatorima koji su uključeni u sustav centralnog grijanja, a koje grijanje ovisi o vremenskim prilikama, da zatvorenici sukladno dnevnom rasporedu određeni dio dana borave izvan svojih soba na svježem zraku.

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da su zatvorske ustanove u kojima je tužitelj za vrijeme pritvora, odnosno izdržavanja kazne zatvora bio smješten bile prekapacitirane i da tužitelj za većinu vremena izdržavanja kazne zatvora, odnosno boravka u pritvoru, a s obzirom na broj osoba u pojedinim sobama, nije imao preporučenih 4,00 m2 prostora po osobi. Međutim, po ocjeni prvostupanjskog suda tužitelj za boravka tužitelja u Zatvoru u O. i C. za d. u Z., nije morao cijeli dan boraviti u spavaonici, slobodno vrijeme je mogao provoditi također izvan spavaonice, baviti se raznim organiziranim aktivnostima, organizirana su mu tri redovna obroka, bila mu je dostupna pitka voda, a čistoća sobe i sanitarnog čvora je ovisila o korisnicima sobe i sanitarnog čvora jer su sami oni čistili taj prostor, time da su im sredstva za čišćenje bila osigurana, tako da je ograničenost prostora spavaonice nadoknađena slobodom kretanja koju je tužitelj uživao u toku dana.

Stoga je prvostupanjski sud konačno zaključio da postupanje tužene prema tužitelju nije bilo ponižavajuće, niti je njegovo trpljenje prešlo neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koja proizlazi iz položaja legitimnog lišenja slobode u kojem se nalazi tužitelj te da psihičke smetnje na koje se tužitelj žalio, nisu dovele do narušenja njegova duševnog zdravlja. Vezano za eventualno proživljenje duševne boli zbog povrede dostojanstva, u odnosu na navedeno potraživanje nastupila je zastara temeljem odredbe čl. 230. st. 1. ZOO/05. Ujedno iz provedenog medicinskog vještačenja, s tim da je vještak saslušan, prvostupanjski sud utvrđuje da kod tužitelja nema psihičkih smetnji, kao posljedice uvjeta u zatvoru, već su iste posljedica kaznenog djela na njegove životne prilike.

Zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ne može se za sada prihvatiti.

Mjerodavno pravo za odluku o odgovornosti tuženice za naknadu štete koju tužitelj potražuje u ovom sporu su odredbe Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav), Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06 – dalje: Konvencija) i Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 - pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje: ZIKZ).

Prema odredbi čl. 23. st. 1. Ustava, nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja, a prema odredbi čl. 25. st. 1. Ustava, sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.

Odredbom čl. 3. st. 1. Konvencije je propisano da se nitko ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

U primjeni ZIKZ-a od posebnog značenja su odredbe:

- čl. 3., kojom je propisano da se izvršavanjem kazne zatvora zatvorenika može ograničiti u temeljnim pravima samo u granicama nužnim za ostvarenje svrhe izvršavanja kazne i u postupku propisanom tim zakonom (st. 2.) i da ograničenja temeljnih prava zatvorenika iz ovoga zakona moraju biti razmjerna razlozima radi kojih se primjenjuju (st. 4.),

- čl. 9. st. 1., kojom je propisano da se kazna zatvora izvršava na način koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva te da su zabranjeni i kažnjivi postupci kojima se zatvorenika podvrgava bilo kakvu obliku mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja, te liječničkim ili znanstvenim pokusima,

- čl. 14., kojom je propisano pravo zatvorenika na boravak na otvorenom prostoru kaznionice, odnosno zatvora najmanje dva sata dnevno,

- čl. 74., kojom je propisano da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama (st. 1.), da se zatvorenika u pravilu smješta u zasebnu prostoriju, da se zajednički mogu smjestiti zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati, da se svakom zatvoreniku osigurava zasebna postelja i da slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak (st. 2.), da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m[2] i 10 m prostora (st. 3.), da svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade mora imati dnevno i umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid (st. 4.), da kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele (st. 5) i da pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku (st. 5.),

- čl. 76. st. 3., kojom je propisano da se zatvorenicima omogućuje svakodnevno pranje tijela i da se od njih zahtijeva održavanje osobne higijene, u koju svrhu im se mora osigurati vodu i toaletni pribor za održavanje osobne higijene i čistoće rublja, odjeće, obuće i posteljine,

- čl. 78. st. 1., kojom je propisano da se zatvoreniku u pravilnim razmacima osiguravaju odgovarajuće pripremljeni i posluženi obroci koji kakvoćom i količinom zadovoljavaju prehrambene i higijenske standarde, a primjereni su dobi, zdravlju, naravi posla koji obavlja, te prema mogućnostima kaznionice, odnosno zatvora, njegovim vjerskim i kulturnim zahtjevima, te

- čl. 96., kojom je propisano da kaznionica odnosno zatvor moraju osigurati prostor i opremu za svrhovito korištenje slobodnog vremena zatvorenika (st. 1.) i da kaznionica odnosno zatvor organiziraju različite vrste aktivnosti za zadovoljavanje tjelesnih, duhovnih i kulturnih potreba zatvorenika (st. 2.).

Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da nedostatak propisanog osobnog prostora po zatvoreniku (veličine 4 m[2] i 10 m ) sam po sebi automatski ne znači povredu prava osobnosti koja bi opravdavala dosudu naknade štete koju tužitelj potražuje u ovom postupku.

Načelna stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) je utvrdio u predmetu M. protiv H. [Vv] (br. 7334/13, presuda od 20.listopada 2016.), koja načelna stajališta slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: U-III- 5725/2016 od 19. prosinca 2017., broj: U-III-181/2017 od 19. travnja 2018. i broj: U-III- 1630/2017 od 30. svibnja 2018., u kojima su u vezi s prenapučenosti zatvora utvrđeni relevantni standardi koji su od značenja za odluku o tome kada postoji povreda članka 3.

Konvencije zbog nedostatka osobnog prostora.

Konkretno, kod procjene nastanka povrede čl. 3. Konvencije zbog uvjeta u zatvorima, moraju se uzeti u obzir sljedeća tri elementa: a) svaki zatvorenik pojedinačno mora imati svoje mjesto za spavanje u ćeliji; b) svatko mora raspolagati s najmanje 3 m[2] podne površine; c) ukupna površina ćelije mora biti takva da omogućava zatvorenicima / pritvorenicima da se slobodno kreću između namještaja.

Nepostojanje bilo kojeg od gore navedenih elemenata stvara samo po sebi jaku pretpostavku da su uvjeti u zatvoru/pritvoru ponižavajuće postupanje i u suprotnosti s čl. 3. Konvencije.

Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj za vrijeme izdržavanja kazne zatvora boravio u prostornim uvjetima koji ne odgovaraju propisanom standardu od 4 m[2] podne površine, štoviše da je u određenom razdoblju raspolagao s manje od 3 m[2] podne površine.

Kada raspoloživi prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m[2] površine u zatvorima u kojima boravi više zatvorenika, prema načelnom stajalištu ESLJP, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da se pretpostavlja povreda prava zajamčenog odredbom čl. 3. Konvencije. U takvom slučaju teret dokaza da povrede prava nije bilo prelazi na tuženu, koja može oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti skučen osobni prostor, a odnose se na ukupnu kvalitetu smještaja i boravka zatvorenika u pojedinoj zatvorskoj ustanovi.

Tako je na tuženoj bio teret dokazivanja da su postojale kumulativno slijedeće okolnosti:

- da su smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m[2] kratka, povremena i minimalna,

- da su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan smještajne prostorije i prikladnim aktivnostima izvan smještajne prostorije,

- da je zatvorenik smješten u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za izdržavanje kazne zatvora i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

U slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj smještajnoj prostoriji u kojoj zatvoreniku stoji na raspolaganju od 3 do 4 m[2] osobnog prostora, takav skučeni prostor ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda prava utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim neodgovarajućim fizičkim uvjetima boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama i drugom boravku na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, korištenje društvenih prostorija u zatvoru te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

Pritom treba reći da ocjena o tome predstavlja li određeno postupanje povredu dostojanstva u kontekstu prava osuđenika/zatvorenika/pritvorenika ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja i da sud kod ocjene treba voditi računa kako o objektivnim tako i o subjektivnim kriterijima (fizički i psihički utjecaj određenog postupanja na konkretnu osobu), te o osobnim karakteristikama određene osobe (dob, spol, zdravstveno stanje itd. – tako u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017.). Konkretno, vezano za zdravstveno stanje tužitelja, izveden je dokaz medicinskim vještačenjem na okolnosti da li je došlo do narušenja psihičkog zdravlja kod tužitelja koje se može povezati kao posljedica boravka istog u zatvorskim ustanovama i uvjeta u ustanovama. Vještak je zaključio da se posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), tužitelju dijagnosticiran 2,5 mjeseca po izlasku iz istražnog zatvora (dijagnoza postavljena u travnju 2010.), ne može dovesti u vezu s uvjetima u zatvoru, niti ga, kao i depresivni poremećaj tužitelja, ne mogu dovesti u vezi s uvjetima u zatvoru, niti ih smatrati posljedicom boravka tužitelja u zatvorskoj ustanovi u O., za koju je, između ostaloga, utvrđen nedostatak odgovarajućeg smještaja u odnosu na površinu i volumen soba, koji nije kompenzirani ostalim čimbenicima (boravkom na svježem zraku i zadovoljenju higijenskih potreba).

Imajući na umu navedena načelna stajališta ESLJP i Ustavnog suda Republike Hrvatske, koja su relevantna za ocjenu je li kod tužitelja zbog ponižavajućeg postupanja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora došlo do povrede prava osobnosti te okolnost da je tužitelj u spornom razdoblju boravio u različitim zatvorskim ustanovama, a unutar pojedine ustanove u više smještajnih prostorija, u kojima su bili različiti uvjeti kako u pogledu veličine osobnog prostora zatvorenika, tako i drugih navedenih čimbenika, u postupku je bilo potrebno utvrditi za svaku pojedinu ustanovu tijekom razdoblja boravka tužitelja u njoj li došlo i u kojoj mjeri do povrede odredbe čl. 3. Konvencije, a koja se očituje kroz veličinu osobnog prostora (manje od 3 m[2] , odnosno 3 do 4 m ) i je li bilo elemenata za isključenje odgovornosti tužene u smislu svih navedenih relevantnih čimbenika ili nije.

Kako prvostupanjski sud nije u potpunosti pravilno utvrdio sve važne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava o postavljenom tužbenom zahtjevu, valjalo je na temelju odredbe članka 370. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, vodeći računa o primjedbama iznesenim u ovoj ukidnoj odluci, detaljno raspraviti i utvrditi sve okolnosti koje su važne za odluku o postojanju zakonskih pretpostavki za naknadu štete tužitelju, a posebice s obzirom na razdoblja u kojima je tužitelj raspolagao s manje od 3 m[2] osobnog prostora i s obzirom na razdoblja u kojima je tužitelj raspolagao između 3 m[2] i 4 m osobnog prostora, time da će pri ocjeni postojanja povrede prava osobnosti na dostojanstvo tužitelja imati u vidu i ukupnu kvalitetu života u svakoj zatvorskoj ustanovi te će, u slučaju da nađe ispunjenima pretpostavke za naknadu štete, odlučiti i o visini zatražene naknade. Sve to nakon pažljive ocjene već izvedenih dokaza, a posebno dobivenih podataka o boravku tužitelja u raznim zatvorskim ustanovama (str. 356-361), te po potrebi i izvođenjem dokaza predloženih po tužitelju tijekom prvostupanjskog postupka (novo medicinsko vještačenje, saslušanje predloženih svjedoka), u cilju donošenja nove, za zakonu osnovane odluke.

O troškovima žalbenog postupka, odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

Osijek, 21. srpnja 2020.

Sudac

Jadranka Toša Berečić, v.r.

Broj zapisa: 17898-50200

Kontrolni broj: 04fe2-c96ca-bbe77

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKA TOŠA-BEREČIĆ, L=OSIJEK, O=ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU,

C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web

adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-

dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.