Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to lack of legal unity importance and differing substantive laws.
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the lower court's judgment regarding compensation for non-pecuniary damage. The defendant argued that the appeal was necessary to ensure uniform application of the law, citing previous decisions where interest rates began from the first-instance judgment rather than the date of the claim. The court rejected this because those prior decisions were based on the old Obligations Act, while the current case applies the new Act which dictates interest starts from the judgment date.
Legislator-Regeste
KI-generiertčl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a; čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a; čl. 1103. ZOO/05; Revizija se odbacuje kao nedopuštena ako revident ne dokaže da sporna pravna pitanja imaju značaj za osiguranje jedinstvene primjene prava, posebno kada se u predmetu primjenjuje materijalno-pravni propis različit od onog u citiranim presudama.
Schlagwörter
KI-generiertZitierte Gesetzesbestimmungen
KI-generiertZitierte Rechtsprechung
KI-generiertVolltext
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1125/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari malodobne tužiteljice M. G. iz Z., zastupane po ocu i zakonskom zastupniku M. G., iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. G., odvjetniku u Z., protiv tužene D. Š., vlasnice obrta Zabavni obrt „Š.“ iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. P., odvjetniku u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-106/14-2 od 13. listopada 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4033/10-36 od 14. lipnja 2013., u sjednici održanoj 25. listopada 2016.,
r i j e š i o j e:
Revizija se odbacuje kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4033/10-36 od 14. lipnja 2013. naloženo je tuženoj D. Š., vlasnici obrta Zabavni obrt „Š.“ isplatiti malodobnoj tužiteljici M. G. iznos 9.200,00 kn na ime naknade neimovinske štete te joj isplatiti iznos 14.075,00 kn na ime parničnih troškova, sve s pripadajućim zateznim kamatama, dok je za daljnjih 960,00 kn tužbeni zahtjev odbijen, kao i za više traženi parnični trošak. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-106/14-2 od 13. listopada 2014. potvrđena je prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu zahtjeva tužiteljice, dok je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u odluci o parničnim troškovima nalaganjem tuženoj s tog osnova isplatiti tužiteljici iznos 12.946,87 kn, te je ujedno tužiteljici naloženo isplatiti tuženoj iznos 504,68 kn na ime parničnih troškova.
Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporna pravna pitanja:
„1. Je li tužena kao vlasnica obrta Zabavni obrt „Š.“ pasivno legitimirana ili je to Š. Ž. kao treća osoba koja je pravomoćno proglašena krivim za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine?
2. Oslobađa li pravomoćna kaznena presuda tuženu od odgovornosti za štetu, obzirom da utvrđena krivnja i odgovornost treće osobe za štetni događaj sukladno čl. 1067. st. 2. Zakona o obveznim odnosima?
3. Može li se „udar struje“ kvalificirati kao ozljeda u medicinskom smislu?
4. Od kada teku zatezne kamate na neimovinsku štetu?
5. Predstavlja li postupanje suda „prekoračenje tužbenog zahtjeva“, obzirom na činjenicu da tužitelj navodi „kako povlači dio tužbenog zahtjeva“ a tuženik se tome izričito protivi, te Sud usvaja u cijelosti umanjeni tužbeni zahtjev bez odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva?“
smatrajući da o rješenju istih ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koje i da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni predloživši njezino preinačenje odbijanjem zahtjeva tužiteljice uz naknadu parničnih troškova tuženoj, podredno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija nije dopuštena.
Obzirom na visinu novčanog iznosa iz pobijane presude koji se pobija revizijom, a koji ujedno označava vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude, to protiv iste nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP).
Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Dakle, za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a potrebno je ne samo da je revident u njoj određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju, a rješenje kojih da je važno za odluku u toj pravnoj stvari, već i da je rješenje tih pitanja važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pri čemu u tom smislu postojanje razloga važnosti tih pitanja mora biti određeno naznačeno i konkretizirano, bilo ukazivanjem na već o tim pitanjima izraženo pravno shvaćanje sudova, a koje je suprotno onom iz pobijane presude bilo da je opravdano očekivati da će o tim pitanjima drugi sudovi izrazito suprotno pravno shvaćanje, te ukazati na razloge zbog čega bi postojeće pravno shvaćanje o tom pravnom pitanju trebalo izmijeniti itd. Sve ove pretpostavke propisane odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene za dopuštenost tzv. izvanredne revizije.
U odnosu na prvo, drugo, treće i peto pravno pitanje postavljeno u reviziji, revident nije određeno ukazao na postojanje razloga koji bi u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a tim pitanjima dao značaj važnosti sa aspekta potrebe osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što pak znači da u odnosu na prvo, drugo, treće i peto pitanje podnesena revizija ne sadrži sve zakonom propisane pretpostavke za njezinu dopuštenost. Stoga je reviziju u odnosu na ta pitanja trebalo odbaciti kao nedopuštenu, sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a.
U odnosu na četvrto u reviziji postavljeno pitanje, a kojim se očito problematizira pravilnost pobijanom presudom određenog početka tijeka zatezne kamate (a koje je pitanje važno za odluku u toj pravnoj stvari) revident je kao razlog njegove važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni naveo određene odluke drugih sudova i baš Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-4070/07-2, Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1843/06, Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1631/01, Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-425/2007, a u kojima da je o tom pitanju izraženo drugačije pravno shvaćanje od onog iz pobijane presude.
U tim odlukama bilo je određeno da zatezna kamata na dosuđenu neimovinsku štetu teče od dosuđenja prvostupanjske presude, dok je u pobijanoj presudi određeno da zatezna kamata na dosuđenu neimovinsku štetu tužiteljici teče od 1. srpnja 2010. (kada je upućen odštetni zahtjev tužene), u čemu revidentica nalazi da je odstupljeno od postojeće sudske prakse i što opravdava potrebu da se povodom izjavljene revizije ujednačuje sudska praksa u cilju osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Nižestupanjskim presudama je odlučeno o zahtjevu tužiteljice u ovom predmetu dosuđenjem joj neimovinske štete u smislu instituta povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, sve u smislu odredbe čl. 19. i 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05), a koji se primjenjuje u ovom slučaju obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja: 23. srpnja 2008., a time je i određen početak tijeka zatezne kamate u smislu odredbe čl. 1103. ZOO/05.
Odluke na koje ukazuje revidentica pokušavajući obrazložiti važnost četvrtog u reviziji postavljenog pitanja, a time i dopuštenosti revizije zbog tog pitanja, a glede početka tijeka zatezne kamate na neimovinsku štetu, donesene su međutim u režimu „starog“ ZOO-a („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), a prema kojem se početak tijeka zatezne kamate na neimovinsku štetu dosuđivao od dana donošenja prvostupanjske presude.
Proizlazi dakle da razlozi koji su navedeni u reviziji, četvrto postavljeno pitanje ne čine važnim u smislu da nema potrebe za usuglašavanjem pravnog shvaćanja izraženog u pobijanoj presudi i pravnih shvaćanja izraženih u prethodno navedenim presudama drugih županijskih sudova odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kada se na njih ne primjenjuje isti materijalnopravni propis koji uređuje tijek zateznih kamata.
Stoga je u odnosu na četvrto postavljeno pitanje reviziju trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.
Zagreb, 25. listopada 2016.
Predsjednik vijeća:
Aleksandar Peruzović, v.r.