Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
I Kž-520/1994-3 KI-generiert

Criminal appeal dismissed; Supreme Court upheld lower court's rape conviction due to lack of procedural violations.

Geschäftsnummer I Kž-520/1994-3
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for attempted rape. The defendant argued for procedural errors and factual inaccuracies, but failed to specify how the law was violated or provide new evidence. The court found no procedural breaches and confirmed the lower court's factual findings regarding the victim's testimony and physical injuries.

Legislator-Regeste

KI-generiert

čl. 354., 355., 366. ZKP; The appeal is inadmissible if the appellant fails to precisely identify procedural violations or new facts, and the court must examine these allegations sua sponte to confirm the lower court's decision.

Schlagwörter

KI-generiert
criminal appeal dismissal procedural violation factual finding attempted rape second instance review

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
čl. 79. st. 1. i 2. KZRH
zbog krivičnog djela iz čl. 79. st. 1. i 2. KZRH, odlučujući žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 22.
čl. 17. OKZRH
KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, pa je po istom zakonskom propisu uz primjenu čl.
čl. 38. i 39. OKZRH
OKZRH, pa je po istom zakonskom propisu uz primjenu čl. 38. i 39. OKZRH osuđen na kazunu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu je po čl.
čl. 45. st. 1. OKZRH
OKZRH osuđen na kazunu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29.
čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku
Sud prvoga stupnja primjerak žalbe nije dostavljao protivnoj stranci radi odgovora (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnoga stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republik Hrvatske).
čl. 360. st. 2. ZKP
Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spis, prema čl. 360. st. 2. ZKP stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvoga stupnja.
čl. 354. st. 1. toč. 1. ZKP
čl. 354. st. 1. toč. 5, 6, 8 do 11. ZKP
čl. 355. ZKP
ZKP, je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovoga branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon (čl. 355. ZKP).
čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP
Pritome nije nađeno da bi bile počinjene takove povrede zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).
čl. 41. OKZRH
čl. 374. ZKP
Slijedom iznijetih razloga odlučeno je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i da se presuda suda prvoga stupnja potvrdi (čl. 374. ZKP).

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-520/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić, Senke Klarić-Baranović, mr. Branka Zmajevića i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. R.A. zbog krivičnog djela iz čl. 79. st. 1. i 2. KZRH, odlučujući žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 22. veljače 1994. godine, br. K-93/88., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.T.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. R.A. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Županijski sud u Gradu Zagrebu oglasio je krivim opt. R.A. zbog krivičnoga djela silovanja u pokušaju iz čl. 79. st. 1. i 2. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, pa je po istom zakonskom propisu uz primjenu čl. 38. i 39. OKZRH osuđen na kazunu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. prosinca 1987. do 28. siječnja 1988. godine.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem svoga branitelja S.T., odvjetnika iz Z., zbog: bitne povrede odredaba krivičnoga postupka, povrede krivičnoga zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno riješavanje.

Sud prvoga stupnja primjerak žalbe nije dostavljao protivnoj stranci radi odgovora (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnoga stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republik Hrvatske).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, vraćajući spis, prema čl. 360. st. 2. ZKP stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvoga stupnja.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj pobija presudu suda prvoga stupnja iz svih žalbenih razloga, pa prema tome i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, no ne precizira u čemu bi se te bitne povrede krivičnog postupka sastojale, jedino žalitelj djelomično citira toč. 11. st. 1. čl. 354., no to ni jednom riječi ne obrazlaže, pa je sud po službenoj dužnosti ispitao da li postoje povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1, 5, 6, 8 do 11. ZKP, je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovoga branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon (čl. 355. ZKP). Pritome nije nađeno da bi bile počinjene takove povrede zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

Žalitelj zatim presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnoga stanja. Radi se zapravo samo o žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnoga stanja, jer u njoj nije ukazano na nove činjenice koje sud prvoga stupnja nije utvrđivao, a niti se ne navode novi dokazi koji u prethodnom postupku nisu bili izvedeni, a koje bi trebalo izvesti, već se za pravo prigovara ocijeni dokaza, prvenstveno ocjeni iskaza oštećenice, i zaključcima koje je iz tih provedenih dokaza izveo sud prvoga stupnja.

Sud drugoga stupnja, suprotno stajalištima iznesenim u žalbi, nalazi da je sud prvoga stupnja izveo sve potrebne dokaze, pravilno ih ocijenio i na pouzdan način utvrdio sve odlučne činjenice, pa i druge, dokazno važne činjenice, za što je dao uvjerljive i za ovaj sud drugoga stupnja potpuno prihvatljive razloge.

U cijelom obrazloženju svoje žalbe, žalitelj prvenstveno prigovara zaključcima suda prvoga stupnja u pravcu neprihvatljivosti iskazivanja oštećene B.I., navodeći da je sud trebao uvažiti njegovu obranu, da nije došao u nikakav direktni kontakt sa oštećenicom, pa prema tome i nije mogao počiniti krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

Krivični postupak protiv optuženika proveden je u njegovoj odsutnosti, gotovo 7 godina nakon počinjenja krivičnoga djela, pa je sud prvoga stupnja pročitao obarnu optuženika koju je dao u tijeku istražnoga postupka, kada optuženik poriče da bi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, dok je krivični postupak prema mlt. H.Z., H.G. i Z.M. izdvojen, a za mlt. S.N. obustavljen, s obzirom da je mlt. S.N. u vrijeme događaja bio mlađi maloljetnik s navršenih 15 godina života, u međuvremenu je navršio 21 godinu života, pa mu se kao punoljetnoj osobi ne može suditi za krivično djelo koje je učinio kao mlađi maloljetnik (rješenje Okružnog suda Zagreb od 25. 11. 1993. godine - list 462 spisa).

U žalbi se prvostupanjska presuda pobija u dva pravca: kao prvo da je sud trebao prihvatiti obranu optuženika, a ne iskaz oštećenice, a kao drugo da u toku dokaznog postupka nisu utvrđeni materijalni tragovi koji bi upućivali na fizički kontakt između optuženika i oštećenice.

Optuženik opisuje da je oštećenicu upoznao dva dana prije događaja (26. prosinca 1987. godine) u disko klubu, gdje je bila u društvu sa Z.M., kritične noći 28/29 prosinca 1987. godine, dosta je pio, te došao prespavati u stan svoga rođaka u I. ulici …, gdje je zatekao oštećenu I.B. koja je sjedila na krevetu pored Z.M., a u stanu su još bili H.G., H.Z., N.S. i Z.A. Oštećenica je bila obučena kad je ušao, na lisu je imala crvene tragove, a čim je on ušao prišla mu je i bez ikakvoga razloga ga ošamarila, na što joj je on uzvratio šamar, udarivši je lijevom rukom u desnu stranu lica. Nakon toga otišao je u drugu sobu, legao i zaspao, iduće jutro (29. prosinca 1987. godine), kada se probudio, oko 9 sati, oštećenice u stanu nije bilo, a Z.M., H.Z., N.S. i H.G. su mu pričali da su te noći imali seksualne odnose sa oštećenicom, no ništa nisu govorili da li su oštećenicu prisilili na seksualne odnose, ili su odnosi bili dobrovljni.

Ovakova obrana optuženika, kako ju je iznio, u tijeku istražnoga postupka, čak i bez bilo kakve usporedbe s iskazom oštećenice ne bi se mogla prihvatiti kao istinita, jer joj nedostaje element logičnosti i uvjerljivosti. Teško je povjerovati da se optuženik ponašao kako je to sam opisao, da ga je oštećenica bez ikakvoga razloga i povoda ošamarila, (optuženik je bio najstariji od prisutnih, a osim njega tu je bilo još četiri muškarca, oštećenica je u to vrijeme imala nešto više od 15 godina), a on je šamar uzvratio, a zatim otišao spavati. Ovakav opis ponašanja, kako ga optuženik prikazuje krajnje je neživotan, ljudska ponašanja imaju svoje uzroke i posljedice, u pravilu su motivirana, pa je sud prvoga stupnja postupio ispravno, kad ovakovu obranu optuženika nije prihvatio, jer se u stvari radi o obrani koja je usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti.

Žalitelj najveći dio žalbe posvećuje, zapravo prigovara, zaključcima suda prvog stupnja, kad sud poklanja vjeru iskazu oštećenice, a njezin iskaz je po ocijeni žalitelja nedosljedan, oštećenica ga je prilagođavala, a često je iskazivala i neodređeno.

Iz iskaza oštećenice optuženik izdvaja pojedine segmente, pa tako navodi da je oštećenica izjavila da je optuženik sa sebe skinuo svu odjeću, a vještaćenje tekstilnih vlakana ukazuje da je pronađeno 28 vlakana čije karakteristike odgovaraju pojedinim vlaknima iz sastava optuženikovog polovera, pa bi ta okolnost ukazivala na to da oštećenica ne govori istinu, da on nije bio potpuno nag, kako to oštećenica tvrdi. Odmah nakon toga, u istom pasosu žalbe, žalitelj naglašava da je on prije ovoga događaja, a i poslije njega, spavao u istom krevetu, kao u ostalom i mnogi drugi, pa i sama oštećenica, te je tada moglo doći do toga da vlakna s odjeće oštećenice preko posteljine, dospiju na njegovu odjeću. Ovim dodatkom, sam žalitelj potvrđuje vještački nalaz, no na izloženi način nije doveo u sumnju iskaz oštećenice, da je bio bez odjeće, kada je lagao na nju, pokušao spolni odnos, no nije uspio jer je izostala erekcija pa prigovor koje u tome pravcu žalitelj navodi nema unutrašnju logiku s kojom bi se mogla uspješno osporavati tvrdnja oštećenice. Na odjeći optuženika su nađena vlakna s odjeće oštećenice koja su mogla tamo dospjeti na način kako je opisao optuženik, da je bio obučen, kada je spavao u istom krevetu, no time se, dakako, logički ne isključuje mogućnost da je u času kada je legao na oštećenicu bio bez odjeće kako to oštećenica tvrdi, a što sud prvoga stupnja opravdano prihvaća, jer oštećenica nema nikakvog razloga da taj dio iskaza prilagođava, pa se žalba nepotrebno iscrpljuje na osporavanju kontaktnih tragova, čije se postojanjem ili nepostojanjem ne može u konkretnom slučaju ništa dokazati ili osporiti, pošto sam optuženik tvrdi da su ti tragovi vlakana mogli dospjeti na njegovu odjeću, s odjeće oštećenice, preko posteljine, to ne dokazuju niti osporavaju da je optuženik legao na oštećenicu u kritično vrijeme, bez obzira da li je u tome času na sebi imao odjeću ili ne, a što žalitelj pokušava opisanim načinom, neuspješno, osporavati.

Ponašanje oštećenice nakon događaja, (nakon što je bila silovana od više osoba, oštećenica ima dobrovoljni spolni odnos sa svojim dečkom Z.M.), svakako je ponašanje koje se možda nebi trebalo očekivati, no ono ni u kojem slučaju ne osporava niti dovodi u sumnju iskaz oštećenice da je optuženik, osim ostalih, u dva navrata legao na oštećenicu, kada je njezin otpor već bio slomljen, no zbog izostanaka erekcije do spolonog odnosa nije došlo.

Žalitelj također tvrdi da na tijelo oštećenice nema tragova nasilja, kako to oštećenica prikazuje u svome iskazu, što se također ne može prihvatiti. Iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka Š. dr. J. proizlazi da je kod oštećenice pregledom utvrđeno: krvni podljev ispod lijevoga kapka, krvni podljev iznad desne obrve, oguljotina sa crvenilom na lijevoj polovici lica do lijevoga uha, nekoliko površinskih oguljotina s crvenilom, na vanjskom dijelu desnoga oka krvni podljev trokutastog oblika, te na desnoj strani vrata također krvni podljev, a sve povrede su bile lake naravi, nastale s najmanje dva međusobno neovisna udarca. Povreda na desnom oku takvih je karakteristika da ih u pravilu viđamo kod udaraca šakom, dok su ostale povrede nastale kosim udarcem tupotvrdoga sredstva ili povlačenjem po koži takvoga sredstva.

Oštećenica je o cijelom događaju, ali bez opisivanja detalja, pričala svojoj prijateljici B.R., navodeći da je bila u stanu, i da su je svi silovali, a kako oštećenica nema nikakvoga razloga da neopravdano tereti optuženika, sud prvoga stupnja, potpuno opravdano poklonio je vjeru njezinom iskazu, bez obzira na sitne razlike kod iskazivanja, što je uobičajno kod ovakvih događanja u kojima je uključen veći broj osoba, puno izvršenih radnji, pa ih potpuno točno može reproducirati samo osoba s tzv. fotografskim pamćenjem. S obzirom na izloženo, protivno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu, pa nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prema tome, uvažavajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja, je pronašao, da je sud prvoga stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon, kada je opt. R.A. oglasio krivičm zbog krivičnoga djela iz čl. 79. st. 1. i 2. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH.

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede krivičnog zakona, a smisao žalbe ukazuje da je ova povreda istaknuta kao tzv. posredna povreda krivičnoga zakona, dakle, ona koja bi proizašla iz primjene krivičnoga zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. No, kod toga se zapravo radi o pobijanju presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnoga stanja. Sud drugoga stupnja, suprotno žalbi smatra da je sud prvoga stupnja činjenično stanje pravilno utvrdio i da je u svemu krivični zakon pravilno primjenjen pa povreda krivičnoga zakona nije ostvarena.

Žalitelj samo naznačuje žalbeni osnov koji pobija odluku o krivičnoj sankciji. Zbog toga ga sud drugoga stupnja upućuje na razloge iznijete u obrazloženju pobijane presude, jer smatra da su sve okolnosti koje previđaju odredbe čl. 41. OKZRH, a koje su u ovom predmetu utvrđene, ujedno pravilno i ocijenjene i da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci valjano odabrana i odmjerena i da je u tu kaznu pravilno po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru.

Slijedom iznijetih razloga odlučeno je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i da se presuda suda prvoga stupnja potvrdi (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 15. veljače 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Katica Jelić, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)