Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Gž R-149/2018-2 KI-generiert

Court dismisses appeal confirming that diplomatic spouse's foreign service period counts as work tenure under special law.

Geschäftsnummer Gž R-149/2018-2
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Court of Appeal dismissed the defendant's appeal against the first-instance judgment regarding the recognition of work tenure. The plaintiff, a spouse of a diplomatic agent, sought to include periods of foreign service in her work tenure, while the defendant argued such periods should only count as insurance tenure. The court ruled that the special provisions of the Law on External Affairs grant a more favorable status, equating insurance tenure with work tenure for diplomatic spouses, thereby validating the lower court's decision.

Legislator-Regeste

KI-generiert

čl. 61. st. 1. i čl. 62. st. 2. Zakona o vanjskim poslovima; special provisions equating insurance tenure with work tenure for spouses of diplomatic agents, overriding general rules on pension breaks.

Schlagwörter

KI-generiert
diplomatic spouse status work tenure recognition Law on External Affairs insurance tenure equivalence labor law appeal special provisions priority foreign service period

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
čl. 353. st. 1 toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku
Tuženik je podnio žalbu protiv presude suda prvog stupnja pobijajući presudu u točkama I i III izreke zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1 toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.
čl. 61. st. 1. Zakona o vanjskim poslovima
u vezi s čl. 61. st. 1. Zakona o vanjskim poslovima.
čl. 62. st. 1. Zakona o vanjskim poslovima
čl. 62. st. 2. Zakona o vanjskim poslovima
TKU, odnosno čl. 62. st. 2. Zakona o vanjskim poslovima.
čl. 9. st. 3. Zakona o radu
čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku
čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku

Zitierte Rechtsprechung

KI-generiert
Tumačenje čl. 51. st. 2. TKU-a od 6. listopada 2016.

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-149/2018-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. B. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku I. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika Agencija, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici J. Č.-Ž., odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & P. u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1624/17 od 31. siječnja 2018., u sjednici vijeća 9. siječnja 2019.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1624/17 od 31. siječnja 2018. u točkama I i III izreke.

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da tužiteljici pripada pravo na priznanje radnog staža u periodu od 14. listopada 2011. do 28. rujna 2014., te u periodu od 1. prosinca 2016. do 29. svibnja 2017., što je tuženik dužan priznati.

Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu u kojem tužiteljica traži da tuženik trpi upis radnog staža tužiteljice u istom periodu.

Točkom III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Tuženik je podnio žalbu protiv presude suda prvog stupnja pobijajući presudu u točkama I i III izreke zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1 toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14-dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda suda prvog stupnja ukine uz odbacivanje tužbe ili vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužiteljica u odgovoru na žalbu ističe da je žalba tuženika nepravovremeno podnesena, nakon proteka roka od 8 dana od stavljanja presude na e-oglasnu ploču suda, ukazujući da je u uputi o pravnom lijeku prvostupanjske presude navedeno da rok za žalbu teče od dana objave presude. Daljnjim navodima, tužiteljica osporava osnovanost žalbenih navoda tuženika i predlaže odbijanje žalbe kao neosnovane.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da joj pripada pravo na priznanje radnog staža u razdoblju od 14. listopada 2011. do 22. rujna 2014. te od 1. prosinca 2016. do 29. svibnja 2017. što joj je tuženik dužan priznati i trpjeti taj upis.

U žalbenom stadiju nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika temeljem ugovora o radu od 23. lipnja 2010. i dodatka I ugovora o radu od 30. rujna 2014. na radnom mjestu rukovoditeljice Odsjeka u Upravi te da je temeljem Sporazuma o neplaćenom dopustu od 6. listopada 2011. koristila neplaćeni dopust u trajanju od 3 godine, počevši od 14. listopada 2011., kao i temeljem Sporazuma o neplaćenom dopustu od 22. studenog 2016. u trajanju od 1 godine počevši od 1. prosinca 2016., s time da se tužiteljica protekom vremena ima pravo vratiti na isto ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

Isto tako, nije sporno da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava 27. srpnja 2017. kojim je zatražila izjednačavanje ostvarenog staža osiguranja s radnim stažom u skladu s čl. 62 Zakona o vanjskim poslovima ("Narodne novine" br. 48/96, 72/13, 127/13) te da je tužba od 25. kolovoza 2017. pravovremeno podnesena (čl. 133 st. 1. i 2. Zakona o radu, "Narodne novine" br. 93/14-dalje: ZR).

U žalbenom stadiju i nadalje je sporno treba li se tužiteljici staž osiguranja kojeg je ostvarila u produženom osiguranju kao bračni drug diplomata u razdoblju od 14. listopada 2011. do 28. rujna 2014. te od 1. prosinca 2016. do 29. svibnja 2015. priznati kao radni staž primjenom odredbe čl. 51. st. 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 141/12- dalje: TKU) i Tumačenja citirane odredbe KU-a od 6. listopada 2016. ili primjenom odredbe čl. 62. st. 2. u vezi s čl. 61. st. 1. Zakona o vanjskim poslovima.

Sud prvog stupnja utvrđuje da je pri zavodu tužiteljici evidentiran staž osiguranja u ukupnom razdoblju od 3 godine 5 mjeseci i 14 dana u vrijeme statusa produženog osiguranja kao bračnog druga diplomata. Obzirom na navedeno, prvostupanjski sud utvrđuje da nije došlo do nikakve povrede u priznanju staža osiguranja tužiteljice od strane nadležnih službi koje taj staž evidentiraju – zavod i zavod1. Stoga je stajalište suda prvog stupnja da za rješavanje ovog spora nije relevantna odredba čl. 7. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13, 15/14, 33/15, 93/15, 120/16-dalje: ZMO) zbog čega otklanja prigovor stvarne nenadležnosti suda istaknut po tuženiku s obzirom na utvrđenje da nije došlo do povrede prava tužiteljice glede pitanja staža osiguranja, niti je staž osiguranja predmet raspravljanja, već se radi o pravu tužiteljice iz radnog odnosa u primjeni čl. 51. st. 2. TKU, odnosno čl. 62. st. 2. Zakona o vanjskim poslovima.

Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da tužiteljica u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari budući da na taj način osigurava priznanje svog prava od strane tuženika i za buduće razdoblje, a deklaratorna presuda donesena u ovom predmetu predstavljat će pravni osnov za ostvarenje novčanog potraživanja tužiteljice, koje je eventualno proizašlo uslijed nepoštivanja odredbe čl. 62. st. 2. Zakona o vanjskim poslovima od strane tuženika.

Nadalje, stajalište je suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju nije riječ o dvojbi u odnosu na primjenu odredbe čl. 51 st. 2 TKU, već u primjeni odredbe čl. 62 st. 2 Zakona o vanjskim poslovima, tuženika obvezuje izjednačiti staž osiguranja tužiteljice s radnim stažem, pri čemu je pravno stajalište suda prvog stupnja da navedena odredba predstavlja posebnu odredbu u odnosu na odredbe TKU i regulira konkretnu pravnu situaciju tužiteljice koja je koristila institut produženog osiguranja bračnog druga diplomata u smislu odredbe čl. 61 st. 1 Zakona o vanjskim poslovima zbog čega se na tužiteljicu primarno primjenjuju odredbe tog zakona u odnosu na korištenje neplaćenog dopusta kojom odredbom je propisano da je staž koji bračni drug ostvari sukladno odredbi čl. 62 st. 1 Zakona o vanjskim poslovima izjednačen s radnim stažem zbog čega je tuženik kao poslodavac dužan priznati pravo tužiteljice na radni staž u naznačenom razdoblju sukladno odredbi čl. 62. st. 2. Zakona o vanjskim poslovima, pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice, dok u odnosu na zahtjev kojim tužiteljica traži trpljenje upisa radnog staža od strane tuženika u naznačenom periodu cijeni neosnovanim uz utvrđenje da je za upis staža osiguranja nadležan zavod, dok tuženik isti priznaje temeljem podataka o stažu osiguranja iz baze podataka zavoda. Zbog toga je stav suda prvog stupnja da je tužba pogrešno usmjerena prema tuženiku u tom dijelu pa odbija taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.

Odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154 st. 1 ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U odnosu na pitanje pravovremenosti žalbe, valja istaknuti da iz stanja u spisu proizlazi da je glavna rasprava u predmetnoj pravnoj stvari zaključena 16. studenog 2017. te je javna objava presude određena za dan 21. prosinca 2017. i potom odgođena za dan 31. ožujka 2018., a u spisu nema podataka da su punomoćnici stranaka o tome uredno obaviješteni, niti su pristupili na određeno ročište na kojem je presuda objavljena, pa je prvostupanjski sud odredio da će strankama presuda biti dostavljena u pisanom otpravku, tj. prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a). Stoga je rok za žalbu tuženiku počeo teći od dostave presude 7. veljače 2018. (list 52-1 spisa) pa je žalba tuženika upućena preporučeno poštom 14. veljače 2018. pravovremeno podnesena.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih procesnih povreda. Nisu osnovani žalbeni navodi da je sud pogrešno odlučio o svojoj stvarnoj nadležnosti i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je sud prvog stupnja pravilno otklonio istaknuti prigovor stvarne nenadležnosti (čl. 17. ZPP-a) i utvrdio da je nadležan za odlučivanje u ovom radnom sporu u kojem se odlučuje o pravu tužiteljice iz radnog odnosa u primjeni čl. 62. st. 2. Zakona o vanjskim poslovima (čl. 1. ZPP-a) za što je dao opravdane i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

Tuženik nadalje neosnovano u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda nema proturječnosti i može se ispitati te je, protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja naveo razloge primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Slijedom toga, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 62. st. 2. u vezi s čl. 61. st. 1. Zakona o vanjskim poslovima kada je utvrdio da se staž osiguranja za vrijeme provedeno u inozemstvu tužiteljici ima priznati kao radni staž.

Osporavajući zakonitost pobijane presude, tuženik u odnosu na sporno pravno pitanje treba li tužiteljici staž osiguranja kojeg je ostvarila za vrijeme trajanja sporazuma o neplaćenom dopustu priznati kao radni staž, tuženik u žalbi navodi da je postupio sukladno tumačenju Komisije za tumačenje TKU-a od 6. listopada 2016. koja je zauzela stav da staž osiguranja za vrijeme mirovanja radnog odnosa, kojeg je posljedica utrnuće svih prava i obveza iz radnog odnosa, ne može se računati u radni staž. Nasuprot tome, sud prvog stupnja da ne uzima relevantnim mišljenje navedene Komisije, već primjenjuje odredbu čl. 62 st .2 Zakona o vanjskim poslovima regulirana pravna situacija tužiteljice kao bračnog druga ugovornog diplomata, pri čemu tuženik posebno ukazuje da je tom odredbom reguliran status osiguranja bračnog druga diplomata koji je prijavljen kao nezaposlen nadležnoj službi za zapošljavanje.

Odredbom čl. 61. st. 1. Zakona o vanjskim poslovima propisano je da bračnom drugu osoba iz čl. 35. st. 1. i čl. 36. ovoga Zakona na njegov će zahtjev radni odnos kod poslodavca mirovati za vrijeme boravka u inozemstvu, najdulje do prestanka mandata bračnog druga, a prema odredbi čl. 62. st. 1. istoga Zakona osobi iz čl. 61. toga Zakona, koja je prijavljena kao nezaposlena nadležnoj službi za zapošljavanje, vrijeme boravka u inozemstvu prema čl. 61. st. 1. toga Zakona, priznaje se u staž osiguranja. Nadalje, odredbom čl. 62. st. 2. Zakona o vanjskim poslovima staž osiguranja iz stavka 1. istoga članka izjednačava se s radnim stažem. Nasuprot tome, prema Tumačenju čl. 51. st. 2. TKU-a od 6. listopada 2016. mirovanje radnog staža, neovisno o tome što se prema posebnom propisu računa u staž osiguranja, ne predstavlja radni staž u smislu čl. 51. st. 2. TKU-a koji regulira da osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

Protivno žalbenim navodima, pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da u primjenu dolazi poseban propis, čl. 62. st. 2. u vezi s čl. 61. st. 1. Zakona o vanjskim poslovima kojim je reguliran status osiguranja bračnog druga ugovornog diplomata za vrijeme trajanja njihovog (diplomatskog) mandata u inozemstvu na način da im se za to vrijeme priznaje staž osiguranja te se nadalje to pravo razrađuje na (povoljniji) način tako da se izjednačuje s radnim stažom, zbog čega te odredbe dolaze u primjenu i sukladno odredbi čl. 9. st. 3. ZR-a. Pri tome je i prema stajalištu ovoga suda prvostupanjski sud pravilno doveo u vezu naprijed citirane odredbe Zakona o vanjskim poslovima koje se na jednak način njihovim pravilnim tumačenjem trebaju primjenjivati na zaposlene i nezaposlene bračne drugove ugovornih diplomata pa je, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno utvrdio pravo tužiteljice na priznanje radnog staža u naznačenom razdoblju koji tuženik ima uzeti u obzir prilikom obračuna njene plaće.

Isto tako, pravilna je odluka o parničnom trošku u skladu s odredbom čl.154. st. 1. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci presude.

Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155 ZPP-a).

Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 9. siječnja 2019.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović v.r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Svetlana Popović