Supreme Court dismisses civil claim for war-era damages due to failure to prove state liability.
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiffs' appeal against a lower court ruling that rejected their claims for non-material and material damages. The plaintiffs alleged harm caused by Croatian armed forces during the Homeland War but failed to provide evidence that specific individuals committed the acts or held the required status. The court held that since the burden of proof rested on the plaintiffs and they could not establish the necessary facts, the state was not liable under the relevant law.
Legislator-Regeste
KI-generiertZakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata; The state is liable for damages caused by members of Croatian armed forces only if the claimant proves the specific perpetrators and their status, and the damage does not qualify as war damage.
Schlagwörter
KI-generiertZitierte Gesetzesbestimmungen
KI-generiertVolltext
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 933/13-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja M. K. iz K., i II. tužitelja M. K. iz B., Republika Srbija, oboje zastupani po punomoćniku L. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Županji, Građansko - upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž- 570/10-3 od 12. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji posl. br. P-84/07-29 od 21. prosinca 2009., u sjednici održanoj 29. rujna 2015.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I. tužitelja i II. tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:
- na obvezivanje tuženice isplatiti I. tužitelju i II. tužitelju na ime naknade nematerijalne štete po 250.000,00 kn svakome s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od donošenja presude do isplate,
- na obvezivanje tuženice isplatiti I. tužitelju na ime naknade nematerijalne štete: za pretrpljene fizičke boli 30.000,00 kn i za pretrpljeni strah 70.000,00 kn, sve s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od donošenja presude do isplate,
- na obvezivanje tuženice isplatiti tužiteljima solidarno naknadu materijalne štete od 20.000,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 5. listopada 1991. do isplate,
- na obvezivanje tuženice naknaditi tužiteljima parnični trošak,
dok je tužiteljima naloženo da tuženici na ime parničnog troška isplate 40.800,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Tuženica nije odgovorila na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji revidenata, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svim žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, pa ona nije "konfuzna" - kako revidenti navode, te njezinim donošenjem nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Drugostupanjski sud je ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.
Kod toga revidenti pogrešno navode da su sudovi "propustili raspraviti i utvrditi sve okolnosti nastanka predmetnog štetnog događaja, prirodu štetne radnje, sredstva izvršenja te radnje, motive i ciljeve nanošenja štete, vrijeme i mjesto počinjenja te opći kontekst prilika i događaja u kojima se štetna radnja zbila": u smislu odredaba čl. 7. ZPP-a stranke "su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice", a sud je "ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3. ZPP-a), pa kako u ovome postupku tužitelji nisu predložili dokaze (a na takve ne ukazuju niti u reviziji) kojima bi se mogle utvrditi činjenice na koje se samo oni pozivaju (s time da je i sam I. tužitelj istakao da osim njega nije bilo drugih očevidaca prijepornog događaja kojeg označava štetnim - i da taj događaj nije prijavio jer za njega nije imao dokaze), ovdje u odnosu na to što revidenti u reviziji tvrde ne može biti riječ o propustu sudova.
Konkretno, na svome propustu da postupe prema odredbama čl. 7. ZPP-a i odredbi čl. 241. ZPP-a (prema kojoj "stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba svjedočiti i navesti njezino ime i prezime i boravište") i predlože svjedoke za ono što tvrde i određeno naznače o čemu bi trebali svjedočiti (ako već nije bilo očevidaca događaja i dokaza da je nastao) - ili propustu da predlože druge dokaze, revidenti ne mogu ostvariti uspjeh s tvrdnjom o navedenom propustu suda.
Navodi kojima tužitelji dovode u pitanje utvrđenje nižestupanjskih sudova da nisu dokazali "da li su imenovani počinitelji uopće bili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga", te tvrde da se to moglo utvrditi da su sudovi "ocijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti" (odnosno iskaze I. tužitelja i svjedoka S. M.) - ali i "iz stanja spisa i priložene dokumentacije" (prema kojemu je stanju za zaključiti "da je na štetu revidenata počinjeno teško kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva" i da je "sada pok. R. K. ubijena u svojoj kući kada je Republika Hrvatska isključivo vladala i nadzirala K. i okolna mjesta"), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznose svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenim zahtjevima (budući da prema njihovom shvaćanju sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze, pa i iskaz svjedoka te isprave na koje su se pozvali i priložili ih spisu), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), revizijski sud ih ne može razmatrati.
Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidenti ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Predmet spora zahtjev je na obvezivanje tuženice isplatiti:
- I. tužitelju i II. tužitelju utuženu naknadu za štetu koju trpe zbog smrti R. K., supruge I. tužitelja i majke II. tužitelja, koja je ubijena ... od strane (kako tužitelji drže) pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga,
- I. tužitelju utuženu naknadu za štetu koju trpi zbog ozljeda zadobivenih od strane (kako I. tužitelj drži) pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga - po kojima je ... "teško pretučen, i to sve na kućnim vratima tužitelja",
- I. tužitelju i II. tužitelju solidarno naknadu materijalne štete od 20.000,00 kn uzrokovane (kako drže) po pripadnicima hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u svezi istog štetnog događaja od ... i ubojstva R. K.
Kraj neosporenog utvrđenja da je supruga I. tužitelja i majka II. tužitelja umrla ... i da se I. tužitelj obratio liječniku i naveo da je ... pretučen od strane "garde", pri čemu je njemu uspostavljena dijagnoza "contussio horacis et abdominis", sporno je u revizijskom stupnju je li R. K., supruga I. tužitelja i majka II. tužitelja, ubijena od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga - i je li I. tužitelj po ovima ozlijeđen.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da štetni događaj od ..., na kojemu tužitelji temelje tužbene zahtjeve, nije evidentiran u za njega nadležnom županijskom državnom odvjetništvu, i u svezi s njime nije vođen kazneni postupak,
- da tužitelji, iako su "imenom i prezimenom označili osobe za koje navode da su uzrokovali štetu" - protiv ovih nisu pokrenuli kazneni postupak (I. tužitelj je izjavio da "nije imao nikakve dokaze o ovome") i nisu dokazali da su te osobe ... imale status pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga i počinili radnje koje ovdje označuju štetnim, pa niti da su pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga uopće i bili na "dan navedenog stradavanja u selu".
Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih utvrđenja, a koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argumenat iz odredaba čl. 385. ZPP-a), zahtjeve tužitelja ocijenili neosnovanim i odbili uz osnovno i odlučno shvaćanje da tužitelji nisu dokazali da su utuženu štetu počinili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga - za postupanje kojih bi tuženica odgovarala.
Shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.
Predmet spora valja razmotriti u smislu odredbe čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03 - dalje: ZORH-a), koja ima povratno (retroaktivno) djelovanje - u smislu odredaba čl. 90. (89., u izvornom tekstu) st. 4. i 5. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97 - 8/98 pročišćeni tekst, 113/00 - 124/00 pročišćeni tekst, 28/01 - 41/01 pročišćeni tekst, 55/01 i 76/10 - 85/10 pročišćeni tekst) i temeljnih ustavnih vrednota, a prema kojoj tuženica za štetu nastalu u vremenu od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., uzrokovanu po pripadnicima hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom (čl. 1. ZORH-a), odgovara po općim pravilima o odgovornosti - ali samo ako nema karakter ratne štete u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZORH-a.
Tužitelji su, da bi uspjeli u sporu, prema prethodno navedenim odredbama i pravilu o teretu dokazivanja, prije svega trebali dokazati postojanje činjenica na koje se pozivaju i na kojima temelje svoje tražbine: da su utuženu štetu počinili pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga - za postupanje kojih bi tuženica odgovarala.
Budući da su nižestupanjski sudovi ocjenom dokaza na koje su se tužitelji pozvali, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdili da tužitelji nisu dokazali istaknute činjenice - mjerodavne (u smislu navedenog shvaćanja) za ocjenu postojanja odgovornosti tuženice za prijeporni štetni događaj, nisu imali razloga udovoljiti zahtjevima tužitelja: pravilno su na utvrđeno činjenično stanje primijenili materijalno pravo - i ocijenili da ne postoji odgovornost tuženice za predmetnu štetu u smislu odredaba ZORH-a te zahtjeve tužitelja odbili.
Stoga, a jer iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
Zagreb, 29. rujna 2015.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.