Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Rev-404/2004-2 KI-generiert

Croatian Supreme Court dismisses appeal on civil liability and contract breach claims against a soldier.

Geschäftsnummer Rev-404/2004-2
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a final judgment awarding damages for personal injury and rejecting a counterclaim for car debt. The lower courts correctly applied the Obligations Act to assign 70% liability to the defendant for the plaintiff's severe injuries while rejecting the counterclaim due to the contract's termination and seven-year delay. The court upheld the decision because the defendant's actions were not justified as self-defense given his prior criminal conviction, and the contract claims failed on procedural grounds.

Legislator-Regeste

KI-generiert

čl. 192. st. 1. ZOO; čl. 83. ZOO; čl. 393. ZPP: The court established that civil liability for personal injury requires a causal link and proportionality, while contract claims are barred by termination and unreasonable delay, and self-defense is not a valid excuse when the actor bears criminal responsibility.

Schlagwörter

KI-generiert
civil liability personal injury damages contract termination statute of limitations self defense proportional responsibility criminal record

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
Stoga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili odredbu čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO) kada su utvrdili podijeljenu odgovornost stranaka za spornu štetu u razmjeru od 70:30% u korist tužitelja.
čl. 83. Zakona o obveznim odnosima
čl. 393. Zakona o parničnom postupku
čl. 8. st. 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 404/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Tome Gložinića kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Damira Mratovića, Ljubice Munić i mr.sc. Olge Jelčić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika Ž. K. iz V., sada u S., koga zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik iz V., protiv tuženika – protutužitelja F. S. iz V., koga zastupa punomoćnik V. O., odvjetnik iz V., radi naknade štete, kao i protutužbenog zahtjeva za isplatu duga i troška ležarine osobnog automobila, rješavajući reviziju tuženika – protutužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 15. prosinca 2003. godine, br. Gž 2025/02-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 10. listopada 2002. godine, br. P 861/99-38, u sjednici održanoj dana 13. svibnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika – protutužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

"I. Tuženik – protutužitelj S. F. iz V., dužan je platiti tužitelju – protutuženiku K. Ž. iz V., sada u S., na ime naknade štete i to:

- za pretrpljene fizičke boli

iznos od 17.500,00 kn,

- za pretrpljeni strah

iznos od 10.500,00 kn,

- za umanjenje životne aktivnosti iznos od 80.500,00 kn,

- za naruženost

iznos od 28.000,00 kn,

ili sve u ukupnom iznosu od 136.500,00 kn sa pripadajućim zak. zat. kamatama računajući od donošenja ove presude, tj. 10. listopada 2002.g. pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju – protutuženiku parnični trošak u iznosu od 14.971,84 kn – sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kao sa neosnovanim tužitelj – protutuženik se ODBIJA.

III. Tužitelj – protutuženik K. Ž. dužan je naknaditi tuženiku – protutužitelju parnični trošak u iznosu od 4.501,80 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se tuženik – protutužitelj sa protutužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se protutuženiku K. Ž. da protutužitelju S. F. isplati na ime neisplaćenog duga za kupovinu osobnog automobila marke "Alfa Romeo Suid" dug u iznosu od 1.662,75 kn na ime glavnice sa zak. zat. kamatom počev od 08.09.1994.g. do isplate duga, te da isplati na ime čuvanja vozila – ležarine osobnog automobila "Alfa Romeo Suid" svakodnevno ležarinu u iznosu od 36,60 kn počev od 08.09.1994.g sa zak. zat. kamatom od dana dospijeća svakodnevnog troška ležarine do konačne isplate ukupne ležarine, te da nadoknadi protutužitelju parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe"."

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik – protutužitelj je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se reviziju usvoji i ukine nižestupanjske odluke, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na revizije nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 248. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 117/03), koji je stupio na snagu 1. prosinca 2003. godine, o reviziji tuženika – protutužitelja odlučuje se primjenom Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99, dalje: ZPP).

Sudovi nižeg stupnja nisu učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 368. ZPP).

Sudovi nižeg stupnja nisu učinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju se ukazuje posebno u reviziji, jer nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama za donošenje zakonite presude u ovom sporu i može se ispitati njihovu pravilnost s obzirom da je drugostupanjski sud prihvatio činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja.

U odnosu na tužbeni zahtjev je utvrđeno, da je tuženik pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 27. veljače 1997. godine, br. K 280/95-39, koja je djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Osijeku od 27. lipnja 1997. godine, br. Kž 215/97-4, u odluci o krivičnoj sankciji, proglašen krivim, što je dana 8. rujna 1994. godine u Vinkovcima oko 20,00 sati u dvorištu svoje kuće, u prepirci s Ž. K., zatražio da ovaj napusti njegovo dvorište, i kada je on to odbio otišao u verandu kuće odakle je uzeo lovački karabin s optikom call. 8,57 mm i sa udaljenosti 5-6 metara uperio pušku prema njemu govoreći mu da ide iz dvorišta, ali je Ž. K. to odbio kazavši mu "hajde pucaj", pa u cilju da ga teško tjelesno povredi, ispalio jedan metak prema njemu, nanijevši Ž. K. strijelnu ozljedu desne potkoljenice sa otvorenim prijelomom kostiju, razdor velike potkoljenične arterije, te razdor živaca potkoljenice, strijelnu ozljedu spolovila i mošnica koje ozljede u cjelini čine osobito tešku ozljedu uslijed koje je oštećenom Ž. K. dana 20. rujna 1994. godine amputirana desna noga u visini natkoljenice, dakle drugog tjelesno povrijedio tako teško da je uslijed toga uništen važan dio njegovog tijela, čime je učinio kazneno djelo iz čl. 40. st. 2. KZRH, za koje je osuđen.

Parnični sud je vezan za navedenu pravomoćnu presudu krivičnog suda, kojom je tuženik proglašen krivim za opisani štetni događaj (čl. 12. st. 3. ZPP).

Osim toga u parničnom postupku je utvrđeno, da je tužitelj sa još dvojicom prijatelja obučenim u uniformama Hrvatske vojske došao u dvorište tuženika tražeći da mu vrati njegov pištolj a što je činio u više navrata, pa je time kod tuženika izazvao psihološki pritisak i osjećaj prijetnje.

Sudovi nižeg stupnja pravilno su ocijenili, da je tužitelj takovim svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja i da njegov doprinos iznosi 30%.

Stoga su sudovi nižega stupnja pravilno primijenili odredbu čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO) kada su utvrdili podijeljenu odgovornost stranaka za spornu štetu u razmjeru od 70:30% u korist tužitelja.

Neosnovano se prigovara u reviziji, da je utvrđivanjem odgovornosti tuženika za spornu štetu povrijeđena odredba čl. 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava, jer je tuženik sve radnje poduzeo u stanju nužne obrane i dozvoljene samopomoći. Naime, u odredbi čl. 8. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim, 4. studenoga 1950. godine) je propisano, da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Međutim, za tuženika nije utvrđeno, da je bio u nužnoj obrani kada je pucao na tužitelja, već je naprotiv utvrđena njegova kaznena odgovornost, pa se stoga ne radi o povredi navedene odredbe Europske konvencije.

Sudovi nižeg stupnja utvrdili su tužitelju naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 25.000,00 kn, za strah u iznosu od 15.000,00 kn, za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 115.000,00 kn i za naruženost u iznosu od 40.000,00 kn. Visina navedenih naknada nije previsoko utvrđena po sudovima nižeg stupnja, ako se imaju na umu pravno relevantne i utvrđene okolnosti u smislu odredbe čl. 200. ZOO, a koje su pobliže opisane u obrazloženju prvostupanjske presude (amputacija desne noge iznad koljena zbog čega je kod tužitelja smanjena opća životna sposobnost za 70%, više operacija, fizički bolovi, strah i jako naruženje, a tužitelj je tada imao 22 godine života).

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 192. st. 1. ZOO kada su tužitelju od utvrđene naknade dosudili naknadu u visini od 70%, tj. u visini utvrđene odgovornosti tuženika za spornu štetu.

Sudovi nižeg stupnja odbili su tuženika – protutužitelja sa protutužbenim zahtjevom za ispunjenje ugovora o prodaji (razmjena automobila i isplate razlike u cijeni), te sa zahtjevom za ležarinu (str. lista 92 i 98 spisa). Naime, sudovi nižeg stupnja pravilo su primijenili odredbu čl. 83. ZOO kada su zaključili, da je sporni ugovor između stranaka raskinut i da je tuženik – protutužitelj zadržao kaparu, kao odustatninu, s obzirom da mu je istu kaparu predao tužitelj i da tuženik – protutužitelj nije zatražio ispunjenje usmene pogodbe ili dao do znanja tužitelju da nije primio natrag svoj automobil, te je reagirao sada nakon proteka 7 godina.

U reviziji tuženik – protutužitelj ne navodi razloge iz kojih bi proizlazilo da su sudovi nižeg stupnja pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženika – protutužitelja odbili s protutužbenim zahtjevom.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 13. svibnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Tomo Gložinić, v.r.