Supreme Court dismisses appeal on termination due to business reasons after employee rejected reassignment offers.
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment confirming the employer's lawful termination of the employment contract. The lower courts found that the dismissal was based on business reasons necessitated by the company's liquidation and that the employer legally attempted to reassign the employee to another position, which the employee refused. The court upheld the dismissal because the employee's rejection of alternative employment opportunities precluded the employer from being forced to hire the employee elsewhere, thereby validating the termination procedure.
Legislator-Regeste
KI-generiertČl. 106. st. 2. i 4. i čl. 120. st. 2. Zakona o radu; When an employee rejects offers of reassignment or alternative employment during a dismissal for business reasons, the employer is not legally obligated to hire the employee at the new location, and the original dismissal remains valid.
Schlagwörter
KI-generiertZitierte Gesetzesbestimmungen
KI-generiertVolltext
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 83/06-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz P., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku iz Z., protiv tuženika G. B. T. d.d. u likvidaciji iz Z., zastupanog po likvidatoru S. B. i punomoćnici S. D., odvjetnici iz P., radi otkaza ugovora o radu, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 16. lipnja 2005. godine, broj Gž-800/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Petrinji od 16. prosinca 2004. godine, broj P-308/02-26, u sjednici održanoj dana 30. svibnja 2006. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Tuženiku se trošak odgovora na reviziju ne dosuđuje.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke obijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu, ur.br. … od ... godine, te da je stoga tuženik dužan vratiti tužitelja na posao radnog mjesta "Voditelja …", te mu naknaditi plaću u iznosu od 108.769,57 kn brutto sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečne iznose glavnice, s tijekom od svakog 16. u mjesecu do isplate, a sve pobliže opisano u toj točci izreke.
Ujedno je tužiteljev zahtjev za naknadu mu parničnog troška odbijen. U toč. II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.294,00 kn, u roku od 8 dana.
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.
Ujedno je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu mu troška odgovora na žalbu.
Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Predložio je da se revizija prihvati i nižestupanjske presude preinače tako što bi se tužbenom zahtjevu udovoljilo, a tuženiku naložilo naknaditi parnični trošak tužitelju, zajedno s troškovima žalbe i ove revizije. Podredno je predloženo da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tuženik se ovoj usprotivio smatrajući je neosnovanom, pa je predložio da se revizija kao neosnovana odbije, a tužitelju naloži platiti parnični trošak tuženiku, uključujući trošak odgovora.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih, a određeno navedenih revizijskih razloga sukladno čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP), ovaj je sud utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a niti je u postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev nađen neosnovanim i odbijen.
Naime, suprotno reviziji, nema proturječja između razloga pobijane presude i stanja spisa, a niti je odluka protivna dokazima provedenim u postupku.
Suprotno reviziji, pobijana presuda sadrži u svemu razloge o odlučnim činjenicama za presuđenje zbog čega se ona u svemu može ispitati.
Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je
- tuženik odlukom o otkazu ugovora o radu broj … od ... godine otkazao tužitelju ugovor o radu na radnom mjestu "Voditelja …" zbog poslovno uvjetovanih razloga,
- da je prije otkazivanja ugovora o radu tuženik sačinio Program zbrinjavanja viška zaposlenika od 30. srpnja 2001. godine, na koji sindikat niti nadležna služba Zavoda za zapošljavanje nisu imali primjedbi,
- da je do viška zaposlenika došlo zbog prestanka rada i likvidacije tuženika zbog gubitaka u poslovanju,
- da je tužitelju predloženo njegovo zbrinjavanje a predviđeno Programom, tako što bi mu se osigurao najam servisne radionice kod drugog poslodavca i isplatila otpremnina, ali je tužitelj ponuđeno zbrinjavanje odbio,
- da je nakon toga tuženik predložio tužitelju njegovo zapošljavanje na radnom mjestu u firmi F. d.o.o. Z., ali da je i taj prijedlog za zbrinjavanje tužitelj odbio,
- da je tužitelju isplaćena otpremnina.
Slijedom takvih utvrđenja pravilni su zaključci nižestupanjskih sudova da je tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu iz poslovno uvjetovanih razloga u zakonito provedenom postupku koji je prethodio tom otkazu.
Pravilan je zaključak i da je tuženik u svemu ispoštovao odredbe čl. 106., 119. i 120. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje ZR), i to posebno u onom osporenom dijelu obveznog postupka zbrinjavanja viška radnika, pronalaženjem drugog radnog mjesta ili zaposlenja kod drugog poslodavca, odnosno mogućnost prekvalifikacije ili dokvalifikacije radnika.
Naime, nije sporno da je do prestanka potrebe za radom tužitelja došlo zbog gospodarskih, tehničkih, odnosno organizacijskih razloga jer je uslijedila likvidacija tuženika, pa prema tome unutar tuženika nije postojala više mogućnost zapošljavanja tužitelja na druge poslove.
Međutim, tuženik je postupio sukladno čl. 120. ZR, jer je sukladno Programu nastojao zbrinuti tužitelja pronalaženjem zaposlenja na drugi način, odnosno kod drugog poslodavca, ali je prijedloge tuženika tužitelj odbio.
U takvoj situaciji, a suprotno reviziji, tuženik je imao zakonsku osnovu temeljem čl. 106. st. 2. i 4. i čl. 120. st. 2. ZR za otkaz ugovora o radu tužitelju.
Suprotno reviziji, tuženikova obveza da pokuša zaposliti radnika na drugim poslovima ne znači i to da tuženik mora, niti može, slijediti želje tužitelja za zaposlenjem kod nekog drugog poslodavca koji tužitelja ne želi primiti na rad, pa utoliko nije odlučno niti pribavljanje Pravilnika o organizaciji rada kod tog drugog poslodavca radi usporedbe stručne spreme tužitelja sa stručnom spremom nekog drugog radnika kojeg je taj drugi poslodavac primio na rad.
Suprotno reviziji, zakonska je obveza tuženika prije otkazivanja ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, pokušati pronaći mogućnost zaposlenja radniku kojem otkazuje, a ne i zaposliti ga, jer za sklapanje ugovora o radu potrebna je suglasnost ne samo tog poslodavca, već i radnika, pa time što tužitelj nije prihvatio mogućnost zaposlenja kod poslodavca F. d.o.o. iz po njemu navedenih razloga, jer da taj poslodavac nema dozvolu za rad (o čemu su sudovi dali razloge), ne dovodi u pitanje zakonitost postupanja tuženika prilikom otkazivanja.
Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju kao neosnovanu odbiti i tako u svemu odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.
Trošak odgovora na reviziju tuženiku nije priznat, jer je ocijenjeno da on nije bio potreban u postupku izjavljivanja revizije, a sve sukladno odredbi iz čl. 155. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP.
U Zagrebu, 30. svibnja 2006. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.