Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Rev-x-1196/2013-2 KI-generiert

Supreme Court dismisses appeal in traffic accident case, upholding lower courts' finding of plaintiff's 30% contributory negligence.

Geschäftsnummer Rev-x-1196/2013-2
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a second-instance judgment in a traffic accident liability case. The lower courts found the plaintiff contributed 30% to the accident due to improper vehicle entry and failure to yield, reducing his damages claim accordingly. The Supreme Court affirmed this assessment of contributory negligence and the calculation of damages under the Obligations Act, rejecting the claim for full compensation.

Legislator-Regeste

KI-generiert

Zakon o obveznim odnosima (ZOO); Zakon o parničnom postupku (ZPP): A party's failure to comply with traffic rules, such as not yielding to vehicles on a priority road, constitutes contributory negligence that proportionally reduces the damages awarded to the injured party.

Schlagwörter

KI-generiert
contributory negligence traffic accident liability proportionate damages yielding obligation Obligations Act parliamentary procedure supreme court review

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
čl. 50. st. 4. ZOSPC
Prema odredbi čl. 50. st. 4. ZOSPC vozač koji ulazi vozilom na cestu koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaza i gdje postoji znake obveznog zaustavljanja dužan je propustiti sva vozila koja se kreću tom cestom.
čl. 200. ZOO
čl. 192. st. 1. ZOO
čl. 195. ZOO
čl. 393. ZPP
Zbog navedenog, reviziju tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

Broj: Rev-x 1196/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja J. S. iz R., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. i J. u R., protiv I. tuženika C. o. d.d. Z., Filijala R., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. Š., T. Z. J. i A. J. u R., II. tuženika R. R. iz R., III. tuženika P. R. iz R., i IV. tuženice Lj. R. iz R., svi zastupani po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu R., Ž. i V. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 5266/11-2 od 12. prosinca 2012. kojim je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4276/06-188 od 10. ožujka 2010., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4276/06-192 od 1. srpnja 2010., u sjednici održanoj 11. veljače 2014.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4276/06-188 od 10. ožujka 2010. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4276/06-192 od 1. srpnja 2010. u toč. I. izreke naloženo je tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos 124.720,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2010. do isplate, kao i naknaditi mu parnične troškove u iznosu 78.081,00 kn. Toč. II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu 240.280,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-5266/11-2 od 12. prosinca 2012. odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke za iznos 124.720,00 kn kao i u dijelu odluke o parničnim troškovima za iznos 62.342,13 kn te u toč. II. izreke osim za iznos 24.220,00 kn sa zateznim kamatama. Ujedno je prvostupanjska presuda djelomično preinačena po žalbi na način da je tuženicima naloženo platiti tužitelju daljnji iznos 24.220,00 kn na ime naknade štete sa zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2010. do isplate, dok je ujedno odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova u iznosu 15.723,87 kn, a tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom na način da prihvati tužbeni zahtjev kao osnovan u cijelosti uz solidarnu obvezu tuženika na naknadu cjelokupnih parničnih troškova te troškova revizije, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima datih u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 260. i 261. st. 2. ZPP na koji tužitelj ukazuje u reviziji.

Naime, nižestupanjski sudovi, a nakon što su se vještaci očitovali o svim primjedbama tužitelja, prihvaćanjem nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. Ž. C., kirurga, dr. K. R., psihijatrice i dr. G. B., neurologa, utvrđuju da nema bitnih razilaženja, nejasnoća i nepotpunosti u proturječju o utvrđenim činjenicama, te je cijenjeno da su navedena vještačenja provedena po stručnim osobama – sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP, te da tužitelj svojom ocjenom nalaza i mišljenja nije doveo u sumnju pravilnost i stručno znanje nalaza i mišljenja. Kako su sudski vještaci prema ocjeni nižestupanjskih sudova dali stručne i jasne nalaze, te odgovorili na sve primjedbe tužitelja, to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je medicinsko vještačenje provedeno u skladu s odredbama čl. 261. ZPP, pa prema tome nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. a u svezi čl. 260. i 261. ZPP na koju ukazuje tužitelj.

Time što je prvostupanjski sud odbio prijedlog tužitelja da pozove vještake koji su sačinili "nove nalaze i mišljenja", prije svega dr. C., da dopuni nalaz i mišljenje te precizno i konkretno razluči i individualizira kakve je posljedicu osnovanom pretrpljene neimovinske štete tužitelj imao nakon prvog vještačenja provedenog po dr. B. i dr. L. odnosno da razdvoje posljedice ozljeđivanja prije i nakon ranijeg vještačenja koje je provedeno tijekom 1992. nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u svezi s čl. 261. st. 3. ZPP, jer su nižestupanjski sud i po ocjeni ovog suda pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici za naknadu štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja niti bi bilo moguće razdvojiti u odnosu na trajne posljedice smanjena opće životne aktivnosti tužitelja. To tim više što je ranije vještačenje izvršeno dvije godine nakon ozljeđivanja tužitelja, kada liječenje tužitelja još nije bilo dovršeno.

Stoga tužitelj neosnovano smatra da je takvim postupanjem suda učinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka ZPP pred prvostupanjskim sudom, a time što je drugostupanjski sud otklonio taj prigovor tužitelja nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 369. ZPP, pred drugostupanjskim sudom.

Zaključak o tome je li učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u situaciji kad sud ne prihvati prijedlog stranke da se pozovu vještaci koji su sačinili "nove nalaze i mišljenje", prije svega dr. C. i da dopuni nalaz i mišljenje precizno i korektno razluči i individualizira posljedice pretrpljene neimovinskom štetom tužitelja nakon provedenog "prvog" vještačenja po dr. B. i dr. L. provedba predloženog dokaza zavisi od ocjene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

Međutim, tužitelju je raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što mu je dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovorima sudjeluje u njihovoj ocjeni, a okolnost što nije prihvaćena njegova ocjena provedenih dokaza i što je ovima nezadovoljan ne može s osnovo temeljiti stav o povredi učinjenoj po sudu.

Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), kojim mu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti time što provedene dokaze pa tako i provedeno medicinsko vještačenje nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja, drugostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se revizijom ukazuje.

Ostalim navodima koja kroz prigovor o učinjenoj bitnoj povredi odredaba ZPP dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova glede provedenog medicinskog vještačenja i tvrdnjom da u postupku nisu ocijenjene ili pravilno ocijenjeni provedeni dokazi, a sve uz izraz shvaćanja da je prvostupanjski sud imao razloga i već na provedenim dokazima medicinskog vještačenja po dr. Z. B. i dr. P. L. temeljiti ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, tužitelj u suštini prigovara utvrđenom činjeničnom stanju po nižestupanjskim sudovima i ističe prigovore provedene ocjene dokaza te iznosi svoje stavove o toj ocjeni, kojima nastoji dovesti u sumnju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredbe čl. 385. ZPP), te navode revizijski sud ne može razmatrati.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 3., 5. i 6. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog posljedica teških ozljeda tužitelja zadobivenih u prometnoj nezgodi 25. kolovoza 1990. oko 19,35 sati na Otoku R. u naselju B..

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je 25. kolovoza 1990. u naselju B. na Otoku R. došlo do sudara motocikla s motorom marke T. bez registracije kojim je upravljao tužitelj tako da je sa sporedne ceste iz pravca autokampa "… P." cesti koja se nalazi na suprotnoj strani i motocikla (vlasništvo III. tuženika) kojom je u dobi od 16 godina bez vozačkog ispita bez zaštitne kacige na glavi po svojoj desnoj kolovoznoj traci upravljao II. tuženik R. R., krećući se predmetnom cestom s prednošću prolaza iz pravca R. prema mjestu B.,

- da se prometna nezgoda dogodila na samom raskrižju lokalne ceste R.-B. s prednošću prolaza i prilazne ceste prema autokampu "… P." koja na spoju s lokalnom cestom ima znak "stop" i horizontalnu signalizaciju,

- da je zbog raslinja, krošnji drveća i dvorišne ograde uz cestu preglednost za vozača – tužitelja koji se uključivao na lokalnu cestu s prilaznog puta, njemu s lijeve strane od kud je dolazio motocikl kojim je upravljao II. tuženik, bila je ograničena na svega 50 m,

- da je dopuštena brzina kretanja vozila lokalnom cestom bila ograničena prometnim znakom na 40 km/h,

- da je brzina motocikla kojim je upravljao II. tuženik neposredno prije konačenja iznosila 74,9 km/h,

- da se tužitelj uključivao u prometno lokalnoj cesti po sa usponom od 16,5° te da se prilikom uključivanja kretao pomagao nogama, a da je brzina kretanja tužitelja iznosila 8,5 m/h ili 2,36 m/s pri čemu je od zaustavne crte znaka "stop" do točke sudara prešao put od 9 m za što mu je trebalo vrijeme od 3,81 s,

- da se vozači nisu mogli vidjeti, jer je motocikl koji se kretao brzinom 74,9 km/h u trenutku, kada se tužitelj uključivao u promet na lokalnu cestu, bio udaljen najmanje 76,5 m,

- da se motocikl mogao zaustaviti prije sudara pri svim brzinama manjim od 55,93 km/h,

- da je tom prilikom tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede lijeve ključne kosti, s prijelom lijeve stidne kosti, prijelom lijeve bedrene kosti, otvoreni prijelom lijeve potkoljenice, udarac u grudni koš s natukom pluća i udarac u trbuh,

- da je zbog zadobivenih ozljeda tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju 45-50 dana, srednjeg intenziteta oko 4-5 mjeseci te slabijeg intenziteta 10-12 mjeseci, da su kod tužitelja zaostale trajne posljedice koje su smanjile opću životu aktivnost za 50%, da je trpio strah jakog intenziteta 2-3 tjedna, srednjeg intenziteta 2 mjeseca, te da je zaostalo naruženje lakšeg do srednjeg stupnja,

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u razdoblju od 4-5 mjeseci 6-8 sati dnevno vezano za razdoblje boravka na kućnoj njezi i intervalima između bolničkog liječenja i operativnih zahvata, tijekom narednih 6-8 mjeseci potreba za tuđom pomoći je bila reducirana na 3-4 sata dnevno, a nakon toga je bila nužna povremeno kroz 8-10 mjeseci u opsegu 2-3 sata tjedno za teže i zahtjevnije kućne poslove.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da su se oba sudionika prometne nezgode ponašala protivno odredbama tada važećeg Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama ("Službeni list, SFRJ 50/88, 80/89, 29/90 i 1/91 – dalje: ZOOSPC) te da su time suodgovorni za nastanak tog štetnog događaja pri čemu je odgovornost II. tuženika znatno veća jer je maloljetan i bez položenog ispita upravljao motociklom, vozio znatno preko dopuštene ograničene brzine, unatoč slabijoj preglednosti ceste i poznatoj mu činjenici da se približava raskrižju čime je sud ocijenio njegov doprinos nastanku štetnog događaja u omjeru od 70%. Suodgovornost tužitelja sud nalazi u tome što se neoprezno uključivao u promet na cestu s pravom prvenstva k tome s ograničenom preglednošću, pogotovo zbog zaustavljenog vozila koje mu je, pored raslinja i dvorišne ograde još više zaklanjalo preglednost lijeve strane ceste od kuda je dolazio motocikl pa njegov doprinos nastanku štetnog događaja sud utvrđuje u omjeru od 30%.

Takvu ocjenu prihvaća i ovaj sud, pa neosnovano tužitelj u reviziji ponavlja prigovor pogrešne primjene materijalnog prava glede doprinosa vlastitoj šteti (čl. 192. ZOO 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Neosnovana je revizijska tvrdnja da doprinos tužitelja nema odnosno da bi njegov doprinos bio manji.

Prema odredbi čl. 50. st. 4. ZOSPC vozač koji ulazi vozilom na cestu koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaza i gdje postoji znake obveznog zaustavljanja dužan je propustiti sva vozila koja se kreću tom cestom.

Kada je u postupku utvrđeno da se tužitelj neoprezno uključivao sa sporedne na glavu prometnicu, na mjestu gdje mu je bila ograničena preglednost, zbog zaustavljenog vozila, koje mu je pored raslinja i dvorišne ograde zaklanjalo preglednost s lijeve strane ceste, od kuda je dolazio motocikl, a te da je prelazio cestu po dijagonali, a ne najkraćim putem, te da se kao vozač koji ulazi vozilom na cestu koja prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaza i gdje postoji na cesti znak obveznog zaustavljanja, bio dužan propustiti sva vozila koja se kreću tom cestom, a da tužitelj u konkretnom slučaju nije postupio na navedeni način i zanemario je svoju obvezu propuštanja prolaza motocikla, takvim ponašanjem zasigurno je doprinio nastanku štetnog događaja.

Dakle, postupanje tužitelja bilo je suprotno odredbi čl. 50. st. 4. ZOSPC, bilo je neodgovorno, s obzirom da su se svi sudionici u prometu dužni poštivati pravila prometa pa tako i tužitelj. Ocijenivši navedeno postupanje osiguranika I. tuženice i nepravilno ponašanje tužitelja čija je dužnost bila uključiti se u promet nakon što se uvjerio da to može učiniti na siguran i pouzdan način propuštajući pritom sva vozila koja se kreću tom cestom, te pritom uzevši u obzir sve utvrđene okolnosti predmetnog slučaja, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je doprinos tužitelja u nastanku štetnog događaja u omjeru od 30% i da mu stoga pripada pravo na 70% naknade štete.

Polazeći od svih okolnosti slučaja te imajući na umu životnoj dobi tužitelja (rođ. ….), sve utvrđene odlučne činjenice i okolnosti od kojih zavisi visina navedenih naknada i to kako vrstu i težinu ozljeda koje je tužitelj zadobio u prometnoj nezgodi, dužinu trajanja i intenzitet fizičkih bolova i straha, stupanj naruženosti, a posebno intenzitet i stupanj duševnih bolova zbog smanjenja žitvotne aktivnosti, vodeći pri tome i računa i o posljedicama koje će osjećati dugi niz godina, pravilno su i po mišljenju ovog suda nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 200. ZOO ocijenivši da tužitelju za pretrpljene fizičke bolove pripada naknada u iznosu 100.000,00 kn, za pretrpljeni strah 25.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos 150.000,00 kn te za duševne bolove zbog naruženosti iznos 15.000,00 kn, a koji iznosi su pravilno umanjeni sukladno doprinosu tužitelja nastanku štetnog događaja za 30% (čl. 192. st. 1. ZOO).

Pravilno su nadalje nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 195. ZOO kada su utvrdili da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega ukupno 2.280 sati pa su uzimajući pri tome cijenu 1 sata tuđe pomoći i njege u iznosu 15,00 kn utvrdili naknadu u iznosu 34.200,00 kn od čega mu je obzirom na utvrđeni omjer suodgovornosti od 30% pravilno dosuđen iznos 23.940,00 kn.

Prema tome, tužitelju na iznos naknade štete pripada ukupan iznos 226.940,00kn, koji je manji za isplaćeni iznos 78.000,00 kn, odnosno tužitelju pripada naknada u iznosu 148.940,00 kn. Stoga je pravilna odluka u dijelu kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa.

Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog navedenog, reviziju tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 11. veljače 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.