Criminal appeal dismissed; Supreme Court upheld conviction for armed rebellion against procedural and substantive errors.
Legislator-Zusammenfassung
KI-generiertThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a first-instance conviction for armed rebellion and upheld the three-year prison sentence. The defendant argued that the lower court failed to provide specific reasons for its factual findings and that his actions were coerced by paramilitary forces, claiming self-defense. The court rejected these claims, noting the lower court's reasoning was logical and comprehensive, and finding no evidence of coercion or legal violations that would justify overturning the verdict.
Legislator-Regeste
KI-generiertčl. 360. st. 2. ZKP; čl. 366. st. 1. ZKP; čl. 374. ZKP; čl. 38. toč. 2. OKZRH; čl. 45. st. 1. OKZRH; čl. 235. st. 1. KZRH: An appeal is inadmissible if the first-instance court provided logical and exhaustive reasons for its factual and legal findings, and the defendant fails to demonstrate specific procedural violations or lack of criminal intent.
Schlagwörter
KI-generiertZitierte Gesetzesbestimmungen
KI-generiertVolltext
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 161/1996-3
P R E S U D A
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E !
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Vrbetić Vesne, Klarić-Baranović Senke i Šibl Neve, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. V. Lj. zbog krivičnog djela iz čl. 235. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 12. prosinca 1995. K-522/95, u sjednici održanoj 16. travnja 1996., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Turk Vladimira,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba opt. V. Lj., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. V. Lj. zbog krivičnog djela oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZRH, pobliže činjenično opisanog u izreci te presude, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. kolovoza 1995. pa nadalje.
Protiv te presude optuženik je podnio žalbu, u kojoj je naveo da se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te je predložio da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.
Žalba nije osnovana.
Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka žalitelj obrazlaže tvrdnjom da sud prvog stupnja u presudi nije naveo razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su proturječni, nejasni i nesuglasni s iskazima svjedoka i optuženika.
Protivno ovakvoj, uopćenoj i nekonkretiziranoj tvrdnji, sud prvog stupnja u
I Kž 161/1996-3
obrazloženju svoje presude o svim odlučnim činjenicama dao je logične i iscrpne razloge, a naveo je i kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja i osobito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika, tako da je u odnosu na ovu osnovu pobijanja presude suda prvog stupnja žalba optuženika neosnovana, a isto tako ovaj Vrhovni sud nije utvrdio postojanje drugih postupovnih povreda na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP.
U žalbi optuženika uopće nije obrazloženo u čemu žalitelj nalazi da je povrijeđen krivični zakon, niti je ta žalbena osnova označena, a kako ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP ovaj sud nije našao da bi na štetu optuženika bio povrijeđen krivični zakon, to žalba ni u tom dijelu nije osnovana.
U odnosu na činjenično stanje u žalbi optuženika istaknuti su prigovori da je pogrešno utvrđeno u kojem vremenu je optuženik držao tzv. "seoske straže", te da je sud prvog stupnja propustio utvrditi je li optuženik, dok je prisilno obavljao građevinske radove, znao o kakvim se radovima radi, odnosno kada je to saznao, ako je uopće saznao.
Naime, žalitelj smatra da je bio na snazi Zakon o oprostu u vrijeme kad je optuženik držao "seoske straže", odnosno da je u okviru "radne obaveze" bio prisilno odveden na građevinske radove ali da nije znao o kakvim se radovima radi. Kako je zbog pokušaja izbjegavanja davanja straže bio i pritvoren, žalitelj smatra da bi u slučaju izbjegavanja "radne obaveze" optuženik isto tako završio u pritvoru, te zaključuje da upravo sve te okolnosti isključuju postojanje umišljaja na strani optuženika a time i njegove krivične odgovornosti.
Izloženi žalbeni prigovori nisu osnovani.
Činjenicu da je optuženik držao tzv. "seoske straže" potvrdili su svojim iskazima svjedok A. i Š., a i sam optuženik je na glavnoj raspravi iskazao, uz ostalo, da je "seoske straže" davao do 15. svibnja 1995. godine (list 34/2 spisa), dakle ne do početka mjeseca svibnja, kako se tvrdi u žalbi. Isto tako sam optuženik je u svojoj obrani naveo da je cilj radova na koje je bio raspoređen u okviru "radne obaveze" u selu M., bio izgradnja vojarne, odnosno hangara za vozila, što je potvrdio i svjedok A..
Uostalom, optuženik je do izbijanja oružane pobune radio u građevinskom kombinatu M., pa je s obzirom ne samo na njegovo životno nego napose i specifično radno iskustvo logično zaključiti da mu je kao građevinskom radniku bilo poznato kakvoj svrsi služe objekti na kojima je radio.
Stoga ne stoji žalbena tvrdnja da je optuženik držao "seoske straže" samo za vrijeme važenja Zakona o oprostu, tj. do 10. svibnja 1995. godine, odnosno da nije znao kakve radove i u koju svrhu obavlja u okviru tzv. "radne obaveze".
U odnosu na subjektivnu stranu inkriminiranog krivičnog djela i to posebno u pogledu voljne komponente optuženikova umišljaja, u žalbi se u osnovi ponavlja njegova obrana da je od strane paravojnih vlasti tzv. "republike srpske" bio prisilno mobiliziran, zadužen oružjem i raspoređen da čuva stražu, odnosno da u okviru "radne obaveze" obavlja građevinske radove. Međutim, upravo kad bi ova tvrdnja i imala kakvu podlogu u izvedenim dokazima,
I Kž 161/1996-3
ona sama po sebi ne bi isključivala protupravnost optuženikova djela i njegovu krivičnu odgovornost. Ovo ne samo zbog toga što je riječ o nelegalnim organima isto tako nelegalne paradržavne tvorevine kao stoje tzv. "republika srpska", kao niti stoga što optuženik ničim nije učinio barem vjerojatnim da je ta "prisilna mobilizacija" u odnosu na njega ili članove njegove obitelji poprimila oblik prijetnje neposrednim nanošenjem kakva zla ili ga izložila takvoj istodobnoj neskrivljenoj opasnosti koja se na drugi način nije mogla otkloniti, jer bi u tom slučaju postojao očiti nesrazmjer između učinjenog zla (sudjelovanje u oružanoj pobuni upravljenoj na ugrožavanje ustavnog poretka Republike Hrvatske) i zla koje je prijetilo optuženiku (nekoliko dana pritvora), kako je to u obrazloženju svoje presude pravilno zaključio i sud prvog stupnja.
S obzirom na izloženo optuženik se ne može pozivati na krajnju nuždu.
Usvajajući, prema tome, u svemu uvjerljive, logične i na rezultatu dokaznog postupka utemeljene razloge pobijane presude, ovaj sud je našao, protivno žalbenim navodima, da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu, pa se žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanom.
Konačno, nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni.
Kazna zatvora u trajanju od tri godine, dakle u visini posebnog minimuma kazne propisane zakonom za ovo krivično djelo, koju je optuženiku izrekao sud prvog stupnja, nije prestroga, kako to smatra žalitelj, već je i po ocjeni ovog Vrhovnog suda primjerena težini počinjenog krivičnog djela, ličnosti optuženika, stupnju njegove krivične odgovornosti, pobudama iz kojih je djelo počinjeno, kao i svim okolnostima koje su u ovom slučaju relevantne za odmjeravanje kazne.
Činjenica ranije neosuđivanosti optuženika, njegova životna dob i obiteljske prilike, koje okolnosti se ističu u žalbi, ne predstavljaju osobito olakotne okolnosti koje bi u smislu čl. 38. toč. 2. OKZRH opravdavale prognozu da će se i ublaženom kaznom u konkretnom slučaju ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 31. OKZRH.
Kako dakle ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija presudu suda prvog stupnja, niti povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, trebalo je na temelju čl. 374. ZKP o žalbi optuženika odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 16. travnja 1996.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća: .
Vinja Ileana v.r.
Zmajević mr. Branko v.r.