Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
Rev-1904/2010-3 KI-generiert

Croatian Supreme Court dismisses appeal on damages but orders cost award re-examination due to lack of reasoning.

Geschäftsnummer Rev-1904/2010-3
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Teilweise gutgeheissen (Partially Allowed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Supreme Court dismissed the appellant's review regarding the main damages claim, upholding the lower court's finding that the temporary administrator was not an organ of the bank. However, the court found the lower court's decision on litigation costs was flawed because it failed to specify which procedural stages and submissions were recognized for cost allocation. Consequently, the court partially revoked the second-instance judgment on costs and remanded the case for a new decision on litigation expenses.

Legislator-Regeste

KI-generiert

Zakon o parničnom postupku čl. 393.; Zakon o parničnom postupku čl. 394.: A review is dismissed as unfounded regarding the merits if the lower court correctly applied substantive law, but the judgment on litigation costs is partially revoked if the reasoning fails to identify the specific procedural stages and submissions for which costs were allocated.

Schlagwörter

KI-generiert
litigation costs allocation temporary administrator liability bank insolvency proceedings organ of legal person review of judgment Civil Procedure Act ZOO liability

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
Zakon o parničnom postupku čl. 393.
Zakon o parničnom postupku čl. 394.
Zakon o parničnom postupku čl. 354.
Zakon o bankama čl. 82.
Zakon o bankama čl. 84.
Zakon o obveznim odnosima čl. 172.

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

Broj: Rev 1904/10-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. A. A. B. A., K., A., kojeg zastupaju punomoćnici J. P. Č. i D. D., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda P.-D. Z., protiv tuženice Hrvatske narodne banke Z., koju zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ž. i P., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 2 Gž-348/10-2 od 5. veljače 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-167/06 od 6. listopada 2006., u sjednici održanoj dana 16. travnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana, u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

r i j e š i o j e:

Ukida se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-348/10-2 od 5. veljače 2010., i predmet se vraća sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje o parničnom trošku.

Obrazloženje

kom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju Prvostupanjskom presudom pod toč

isplati iznos 1.363.436,49 EUR-a s pripadajućom kamatom od 6. lipnja 2001. do 31. prosinca 2001. na iznos od 2.666.650,00 DEM po kamatnoj stopi koju ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge DEM po viđenju, a od 1. siječnja 2002. do isplate na iznos 1.363.439,49 EUR-a po kamatnoj stopi koju ovlaštena banka plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge EUR po viđenju, sve u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze koja važi na dan isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.403.244,00 kune. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa, te zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Drugostupanjskom presudom u stavku 1. izreke usvojena je žalba tuženice kao osnovana i prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka preinačena i u tom dijelu stavku 2. suđeno:

Odbija se tužitelj sa zahtjevom kojim traži da mu tuženica isplati iznos 1.363.436,49 EUR-a s pripadajućom kamatom od 6. lipnja 2001. do 31. prosinca 2001. na iznos 2.666.650,00 DEM po kamatnoj stopi koju ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u DEM po viđenju, a od 1. siječnja 2002. do isplate na iznos 1.363.439,49 EUR- a po kamatnoj stopi koju ovlaštena banka plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge u EUR po viđenju, sve u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze koja važi na dan isplate, te sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu 1.403.244,00 KN.

U stavku 3. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu 421.584,00 KN.

Protiv presude drugostupanjskog suda tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da se drugostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude pozivao na odluke ovoga suda broj Gž-15/00 od 18. travnja 2000. i odluku Rev -725/07 od 19. rujna 2007. u dijelu koji se odnosi na odgovornost privremenog upravitelja za svoj rad u banci. Posebno ukazujući na rješenje tuženice broj R-69-X/99 od 7. listopada 1999. u odnosu na aktivnu legitimaciju tužitelja. Revident predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda podredno da drugostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženica u odgovoru na reviziju tužitelja, pobija navode revizije i predlaže da se odbije kao neosnovana i potvrdi drugostupanjska presuda uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

Revizija tužitelja djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 84/08 – dalje u tekstu: ZPP) koji se primjenjuje temeljem čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

U dijelu pobijane presude kojim je odlučeno o glavnom zahtjevu, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama, koje ne proturječe izvedenim dokazima u tijeku prvostupanjskog postupka, a niti su zaključci drugostupanjskog suda u suprotnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

Ta bitna povreda ostvarena je u dijelu presude kojom je odlučeno o troškovima postupka.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP jer drugostupanjski sud nije utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka (čl. 3. st. 3.).

Tužitelj u reviziji analizira i daje svoju ocjenu provedenih dokaza (posebno rješenja tuženika broj R-69-X/99 od 7. listopada 1999. u odnosu na garanciju broj 00246 od 11. studenoga 1997. kao i iskaz svjedoka privremene upraviteljice S. P.) čime ističe prigovor činjenične naravi iz kojih razloga se revizija u smislu odredbe čl. 385. ZPP ne može isticati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi štetu u utuženom iznosu s pripadajućim kamatama, iz razloga što mu privremena upraviteljica A. d.d. u Z. nije isplatila navedeni iznos po rješenju guvernera Hrvatske narodne banke od 7. listopada 1999.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj sa mesnom industrijom „J.“ sklopio ugovor o kreditu na iznos 5.000.000,00 DEM time da je vraćanje tog kredita dijelom osigurano depozitom, a ostatak pokriven bankarskom garancijom A. d.d. Z. (dalje: AOB) broj … od 11. studenog 1997. na iznos 2.666.650,00 DEM, koju je tužitelj protestirao i zatražio isplatu iznosa garancije do 15. rujna 1999. Utvrđeno je da je prije protesta bankovne garancije (8. rujna 1999.) tuženica 16. lipnja 1999. Odlukom savjeta imenovala za AOB na razdoblje od šest mjeseci privremenu upraviteljicu S. P. time da je odlukom 1. prosinca 1999. produbljeno razdoblje za koje je imenovana. Rješenjem tuženika broj R-69-X-99 od 7. listopada 1999. utvrđeno da je AOB dana 7. listopada 1999. nelikvidna budući nije platila dospjele obveze korisniku garancije H. A. A. B. d.d. Z. po navedenoj garanciji (točka I. rješenja) te da je banka nelikvidna dok ne izmiri obveze iz točke I. rješenja (točka II. rješenja) time da ne može obavljati plaćanja sa računa niti odobravati kredite i izdavati garanciju (točka III. rješenja), a privremena upraviteljica nije izvršila isplatu tužitelju po tom rješenju. U međuvremenu je nad AOB otvoren stečajni postupak pod brojem St-71/2000 od 22. studenog 2001. u kojem postupku je tužitelju priznato potraživanje u iznosu 10.481.363,00 KN. Utvrđeno je da je privremena upraviteljica od strane komisije koju je imao tadašnji guverner tuženice dobila uputu zabrane izvršenja plaćanja i bilo kakvih transakcija bez dogovora s tuženicom. Utvrđeno je, da je navedeno rješenje tuženice R-69-X/99 od 7. listopada 1999. postalo konačno jer tuženica nije dokazala da je pokrenula upravni spor odnosno tražila ispravak istog rješenja. Iz utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da se predmetno rješenje tuženice (7. listopada 1999.) odnosi na tužitelja iako je u istom navedeno, da je AOB nelikvidna jer nije platila dospjelu obvezu korisniku garancije H. A. A. B. d.d. Z. po istoj garanciji.

Zbog toga prvostupanjski sud zaključuje da iako se u konkretnom slučaju radi o različitim pravnim osobama (tužitelja i korisnika garancije odnosno banke navedene u garanciji) da je to greška u pisanju slijedom čega postoji aktivna legitimacija tužitelja. Pored toga da privremena upraviteljica tuženice nije namjerno izvršila plaćanje po rješenju 7. listopada 1999. pa zbog takvog ponašanja i postupanja privremene upraviteljice postoji odgovornost tuženice za naknadu štete tužitelju u smislu čl. 172. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO).

Međutim, drugostupanjski sud smatra da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, drugostupanjski sud glede odgovornosti tuženice za naknadu štete tužitelju, polazi prvenstveno od navedenog rješenja 7. listopada 1999. u kojem je kao korisnik garancije navedena H. A. A. B. d.d. Z. (dalje: b. u Z.), a tužitelj je H. A. A. B. A. K., A. (dalje: tužitelj – I. ). Tužitelj da nije dokazao da je b. u Z. na njega prenijela navedeno potraživanje niti je pružio drugi dokaz, ističući da se na dva mjesta u istom rješenju kao korisnik garancije označava b.u Z.. Sudovi polaze od utvrđenja da rješenje predstavlja upravni akt protiv kojeg se mogao pokrenuti upravni spor a što tužitelj nije učinio niti je tražio ispravak istog (čl. 11. a. Zakona o općem upravnom postupku "Narodne novine", broj 53/91 - dalje: ZUP), zbog čega drugostupanjski sud zaključuje da se u ovom postupku o tom konačnom upravnom aktu ne može odlučivati kao o prethodnom pitanju.

Stoga drugostupanjski sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj temeljem navedenog rješenja aktivno legitimiran za potraživanje naknade štete od tuženice kao ni zaključak da je privremena upraviteljica svjesno postupajući suprotno konačnom rješenju tuženice od 7. listopada 1999. nanijela štete tužitelju, jer da stranka u tom rješenju nije niti bio tužitelj. Nadalje, drugostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 172. ZOO o odgovornosti pravne osobe za štetu koju uzrokuje njezin organ kao i da ne postoji odgovornost tuženice u smislu odredbe čl. 172. st. 1. ZOO za postupke privremenog upravitelja, jer da privremeni upravitelj preuzima funkciju organa banke u kojoj je imenovan, a njegov rad tuženica Hrvatska narodna banka samo kontrolira temeljem Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 161/98 – dalje ZB).

I prema pravnom shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju se ne može primijeniti opća odredba čl. 172. ZOO o odgovornosti pravne osobe za štetu koju uzrokuje njezin organ. Naime, Zakon o bankama nema posebne odredbe o odgovornosti privremenog upravitelja za štetu koju svojim radom nanese trećim osobama. Prema odredbi čl. 172. st. 1. ZOO pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija. Tuženica Hrvatska narodna banka je sukladno odredbi čl. 82. ZB imenovala privremenog upravitelja, a prema odredbi čl. 84. st. 2. ZB dostavom odluke o imenovanju privremenog upravitelja prestaju sve ovlasti uprave, nadzornog odbora i glavne skupštine banke koje istodobno preuzima privremeni upravitelj. Kako privremeni upravitelj preuzima sve ovlasti organa banke, pa i uprave (direktora), to bi se u smislu odredbe čl. 172. ZOO moglo govoriti o odgovornosti banke u kojoj privremeni upravitelj obavlja funkciju uprave, a ne tuženice Hrvatske narodne banke. Kako, dakle, privremeni upravitelj nije organ tuženice Hrvatske narodne banke, već banke u kojoj je imenovan, to ne postoji odgovornost tuženice u smislu odredbe čl. 172. st. 1. ZOO za postupke privremenog upravitelja. Kako je iz navedenih razloga zahtjev za naknadu štete neosnovan, neodlučno je, da li se rješenje tuženice od 7. listopada 1999. odnosi na tužitelja ili na H. A. A. B. d.d. Z.. Slijedom navedenog, pravilno je sud drugog stupnja preinačio odluku suda prvog stupnja i odbio tužbeni zahtjev.

Međutim, osnovano tužitelj navodi u reviziji da je odluka o troškovima parničnog postupka neobrazložena. To zato što se iz odluke o trošku ne može zaključiti za koja ročišta i koje podneske je tuženiku priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku. Zbog tog nedostatka odluka o troškovima postupka se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Stoga je ovaj sud na temelju čl. 394. ZPP djelomično ukinuo presudu suda drugog stupnja u odluci o parničnom trošku, dok je na temelju čl. 393. ZPP reviziju odbio kao neosnovanu u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

Tuženik nije odmjeren trošak za sastav odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. ZPP).

U Zagrebu, 16. travnja 2013.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.