Legislator Rechtsprechung & Gesetzgebung
I Kž-800/2008-7 KI-generiert

Croatian Supreme Court dismissed appeals against murder convictions and upheld forty-year sentences for co-conspirators.

Geschäftsnummer I Kž-800/2008-7
Gericht / Behörde
Rechtsordnung Kroatien (HR)
Entscheiddatum
Ausgang Abgewiesen (Dismissed)

Legislator-Zusammenfassung

KI-generiert

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by two defendants convicted of murder and ordered the confirmation of their first-instance verdicts. The defendants argued that the factual findings were erroneous and the forty-year sentences were excessive, claiming insufficient justification for the maximum penalty. The court rejected these claims, finding that the evidence clearly established the conspiracy to murder and that the defendants' determined intent and prior criminal record warranted the severe punishment.

Legislator-Regeste

KI-generiert

Čl. 91. toč. 4. KZ; Čl. 387. ZKP: The Supreme Court may dismiss appeals where the lower court's factual findings are fully substantiated and the imposed sentence is proportionate to the established circumstances and aggravating factors.

Schlagwörter

KI-generiert
murder conviction conspiracy to kill maximum sentence appeal dismissal aggravating circumstances joint criminal liability proportionality of penalty

Zitierte Gesetzesbestimmungen

KI-generiert
čl. 91. toč. 4. KZ
teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 4. KZ te su obojica na temelju čl.
čl. 37. st. 1. KZ
čl. 63. st. 1. KZ
Na temelju čl. 63. st. 1. KZ optuženicima je u kaznu dugotrajnog zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29.
čl. 122. st. 1. i 3. ZKP
čl. 3. st. 2. ZKP
teškim ubojstvom pa nije bilo mjesta primjeni čl. 3. st. 2. ZKP, načela „in dubio pro reo“, na koje upire u okviru ove žalbene osnove u osobnoj žalbi opt.
čl. 387. ZKP
Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.
čl. 394. st.1. toč. 1. ZKP
Protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sukladno čl. 394. st.1. toč. 1. ZKP, dopuštena je žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao trećestupanjskom sudu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa presude.

Fragen Sie sich, wie dieser Entscheid auf Ihren Fall anwendbar ist?

Prüfen Sie diesen Entscheid zusammen mit Bundesrecht, kantonalen Erlassen, Kommentaren und Folgeentscheiden in Legislator AI.

Fall in Legislator öffnen →

Volltext

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 800/08-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Ileane Vinja, dr. sc. Zdenka Konjića i Lidije Grubić Radaković kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Š. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 4. i dr. KZ, odlučujući o žalbama opt. Š. M. i opt. P. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 08. svibnja 2008. broj K-36/07, u sjednici održanoj dana 04. lipnja 2009., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, branitelja opt. Š. M., P. J., odvjetnika iz P. i Ž. D., odvjetnika iz Z., te braniteljice opt. P. M. T. B., odvjetnice iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. Š. M. i opt. P. M., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru opt. Š. M. i opt. P. M. proglašeni su krivima zbog kaznenog djela protiv života i tijela, opt. Š. M. teškog ubojstva u poticanju iz čl. 91. toč. 4. u svezi s čl. 37. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00,51/01, 105/04; u nastavku: KZ), a opt. P. M. teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 4. KZ te su obojica na temelju čl. 91. toč. 4. KZ osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju četrdeset godina svaki.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ optuženicima je u kaznu dugotrajnog zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 29. studenog 2006. pa dalje.

Na temelju čl. 122. st. 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP) opt. Š. M. i opt. P. M. dužni su solidarno naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu 131.563,39 kn te paušalnu svotu, opt. Š. M. 9.000,00 kn, a opt. P. M. 5.000,00 kn.

I Kž 800/08-7

Protiv te presude žale se obojica optuženika, opt. Š. M. osobno i po braniteljima P. J., odvjetniku iz P. te Ž. D., odvjetniku iz Z., a opt. P. M. po braniteljici T. B., odvjetnici iz Z..

Opt. Š. M. osobno se žali zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlaže da se pobijana presuda preinači i oslobodi ga se optužbe, podredno da se ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.

U žalbi po branitelju P. J. opt. Š. M. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz žalbeni prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

U žalbi opt. Š. M. po branitelju Ž. D. istaknute su žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i oslobodi ga se od optužbe, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Opt. P. M. se žali putem braniteljice T. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.

Obojica optuženika u žalbama zahtijevaju da se njih i njihove branitelje izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis sukladno čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u pisanom je mišljenju predložio da se sve žalbe optuženih odbiju kao neosnovane.

Postupajući po zahtjevu stranaka prema čl. 374. st. 1. ZKP, sjednici drugostupanjskog vijeća nazočili su branitelji obojice optuženih, Ž. D., odvjetnik iz Z. i P. J., odvjetnik iz P., branitelji opt. Š. M., te T. B., odvjetnica iz Z., braniteljica opt. P. M., a kako se obojica optuženika nalaze u pritvoru i imaju branitelje vijeće nije smatralo svrhovitim osigurati njihovu nazočnost na sjednici vijeća.

Žalbe opt. Š. M. i opt. P. M. nisu osnovane.

Ispitujući pobijanu presudu iz osnova iz kojih se pobija žalbama optuženih te sukladno čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da su ostvarene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, a time niti one bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje upiru žalitelji.

Nije u pravu opt. Š. M. kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP. Izmjenom činjeničnog opisa djela sud prvog stupnja nije povrijedio objektivni identitet optužbe niti je prešao izvan okvira dopuštene korekcije činjeničnog opisa optužnice. Opt. P. M. je terećen zbog kaznenog djela teškog ubojstva, a opt.

I Kž 800/08-7

Š. M. zbog poticanja na teško ubojstvo S. M., kako bi obojica ostvarili određenu imovinsku korist. Pobijanom presudom nije prekoračen okvir optužbe jer optuženici nisu proglašeni krivima za drugo kazneno djelo, već za isto djelo, u odnosu na istu oštećenicu, isti događaj i istovjetni motiv. Time što je ostao neutvrđen iznos naknade koju su za učinjeno djelo pribavili pok. N. G. i opt. P. M., uz zaključak suda prvog stupnja da je opt. Š. M. raspolagao samo novčanim iznosom zatečenim u stanu pokojne oštećenice naznačenim izrekom presude, umjesto cjelokupnom imovinom, kako mu se to, dakle u širem obujmu, inkriminiralo optužnicom državnog odvjetnika, optužba nije prekoračena i nije povrijeđena odredba čl. 350. st. 1. ZKP.

Također nisu u pravu opt. Š. M. i opt. P. M. da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i to više nego iscrpno, detaljno, precizno, jasno i bez znatnog proturječja, o odlučnim činjenicama nema znatne proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, izreka presude nije nerazumljiva, proturječna sebi odnosno razlozima presude kako se tvrdi u žalbama obojice optuženika.

Doduše, u pravu je opt. Š. M. kada ukazuje da je prvostupanjski sud u reprodukciji nalaza i mišljenja telekomunikacijskog vještačenja naveo da je opt. Š. M. uspostavio govornu vezu sa opt. P. M. (list 107, drugi odlomak pobijane presude), da bi potom kod analize dokaza i utvrđenja dokazno važnih i odlučnih činjenica zaključio da opt. Š. M. i opt. P. M. nisu nikada međusobno bili u kontaktu (list 141 presude). Unatoč tome ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja da se radi o takvoj kvaliteti proturječja između reprodukcije sadržaja dokaza u odnosu na utvrđenje relevantnih i odlučnih činjenica koja je znatna i čini bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Evidentno je prvostupanjski sud učinio omašku u dijelu reprodukcije telekomunikacijskog nalaza i mišljenja koji se odnosi na međusobne kontakte optuženih i pok. N. G. ostvarene 06. siječnja 2006.. Nasuprot tome, relevantan je i ispravan zaključak prvostupanjskog suda, koji ni žalitelji ne osporavaju, da prema sadržaju dokaznog materijala opt. Š. M. i opt. P. M. nisu ostvarili kontakt putem telekomunikacijskih uređaja.

Premda opt. P. M. također upire na isti oblik povrede glede iskaza svjedoka Ž. G., valja reći da je prvostupanjski sud korektno prenio sadržaj iskaza spomenutog svjedoka, uključujući navod da je u stanu pok. S. M. uočio nered u vidu gomile čikova cigareta Ronhill Light koje cigarete S. M. nije pušila, jer je pušila cigarete Walter Wolf (strana 48, peti odlomak presude). Međutim, kod ocjene iskazivanja ovog svjedoka, sud prvog stupnja polazi od pogrešne interpretacije iskaza, a time i pogrešno zaključuje da je svjedok naveo da pok. S. M. nije pušila cigarete Walter Wolf, što ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka o proturječju sadržaja izvedenog dokaza, već se radi o pogrešnom zaključivanju prvostupanjskog suda o određenoj činjenici. Kako ovaj segment iskaza svjedoka i s time u svezi zaključak prvostupanjskog suda u kontekstu vrednovanja ostale dokazne građe nije od odlučujućeg značaja, ne može se prihvatiti ni žalbena tvrdnja da su time nejasni i u znatnoj mjeri proturječni razlozi o odlučnim činjenicama. Naime, prvostupanjski sud zaključuje da su u stanu pok. oštećene S. M. zatečeni opušci cigareta Walter Wolf, koje je oštećena inače pušila i na kojima je identificiran njezin DNA profil, o čemu je stvarno i iskazao svjedok Ž. G.. Nadalje, vrednovanje iskaza svjedoka Ž. G. nije vezano isključivo i jedino uz ovu činjenicu, koje je cigarete pokojna oštećena pušila, već je iskazivanje svjedoka analizirano kroz više okolnosti o kojima je svjedok govorio, primjerice o predmetima koje je uočio naknadnim dolaskom u stan pokojnice te o telefonskoj komunikaciji oštećene sa opt. Š. M..

I Kž 800/08-7

Prema tome, ocjena dokaza koja se temelji na jednoj pogrešnoj postavci može biti predmetom osporavanja u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ali iz navedenih razloga ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Ostali žalbeni prigovori obojice optuženika glede bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP nisu posebno određeni i precizirani. Za ukazati je žaliteljima da je prvostupanjski sud, nakon korektne reprodukcije dokaznog postupka, izuzetno temeljito, detaljno i argumentirano iznio analizu dokazne građe te je za svoje zaključke i utvrđenje kazneno pravne odgovornosti obojice optuženih naveo jasne i dostatne razloge, a kako je sud prvog stupnja izrijekom naveo kojim se okolnostima rukovodio pri odmjeravanju kazne, koncizni su no dostatni i razlozi za odluku o kazni.

Nisu u pravu žalitelji kada tvrde da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima, ispisima telekomunikacijskog prometa koji su pribavljeni po redarstvenim vlastima i potom bili temeljem za vještačenje dipl. ing. V. N..

Prvostupanjski sud je i glede svih prigovora obrane o nezakonitosti dokaza iznio valjane i potpune argumente u pobijanoj presudi. Nadalje, istražni je sudac u nekoliko navrata nalozima odredio pribavljanje izlista telekomunikacijskih kontakata između pojedinih korisnika odnosno određenih brojeva mobilnih aparata i korisnika sa preciznom uputom da su nadležni telekomunikacijski operateri dužni tražene podatke dostaviti redarstvenim vlastima, a koje su ih potom dostavile istražnom sucu prema izdanim nalozima.

Sve da su spomenute ispise redarstvene vlasti pribavile i bez naloga istražnog suca imale su ovlaštenje u smislu čl. 177. st. 2. ZKP kojom odredbom je izričito propisano da redarstvene vlasti prilikom izvida kaznenih djela, od pravne osobe koja pruža telekomunikacijske usluge mogu zatražiti provjeru istovjetnosti telekomunikacijskih adresa koje su u određenom razdoblju uspostavile vezu pa kako se i ne radi o utvrđivanju sadržaja obavljenih telefonskih razgovora, već samo o utvrđivanju uspostavljanja telekomunikacijskih veza, njihovoj dinamici i vremenu ostvarivanja ne bi bili nezakoniti dokazi.

Neutemeljeno se optuženici žale zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP, zbog povreda prava obrane na glavnoj raspravi koju žalitelji nalaze u odbijanju dokaznih prijedloga i zabrani postavljanja pitanja i odgovora svjedocima čime je, po mišljenju žalitelja, obrana onemogućena kontradiktorno razmatrati dokaze, time da je dio žalbenih prigovora o ovoj povredi suštinski činjenične naravi.

O odbijanju dokaznih prijedloga stranaka prvostupanjski je sud također dao iznimno iscrpne razloge koji su osnovanom argumentacijom prihvatljivi i ovom drugostupanjskom sudu. Tako se, među ostalim, u razlozima presude određeno i precizno navodi da je nakon odustanka državnog odvjetnika od ispitivanja svjedoka T. F. odbijen prijedlog obrane za izvođenje predloženog dokaza, ocjenom da je dokazni prijedlog nejasan i u stvari usmjeren samo na provjeru je li T. F. ugroženi svjedok I, time da ni sud nije našao potrebnim izvoditi spomenuti dokaz, a shodno tome ni čitati zapisnik o ispitivanju osobe imenom T. F.. Stoga se ne može prihvatiti žalbeni prigovor optuženih da prvostupanjski sud o navedenom dokaznom prijedlogu nije odlučio odnosno dao razloge. Ovo se također odnosi i na niz ostalih odbijenih dokaznih prijedloga o kojima će više riječi biti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Konačno, sud i nije dužan izvesti svaki dokaz koji stranke predlože, jer dokazivanje u smislu čl. 321. st. 1. ZKP obuhvaća sve činjenice za koje sud

I Kž 800/08-7

(dakle ne i stranke) smatra da su važne za pravilno presuđenje, a u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je naveo razloge zbog kojih nije prihvatio dokazne prijedloge stranaka. Kako je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim prigovorima, u razlozima presude dao jasne i dostatne razloge o odbijanju dokaznih prijedloga obrane, a odbijanje istih nije utjecalo na pravilnost presude, kao što nije od utjecaja ni zabrana pitanja odnosno odbijanje odgovora na već postavljeno pitanje to nije ostvarena povreda iz čl. 367. st. 3. ZKP.

Bez osnova je i žalbeni prigovor iz osobne žalbe opt. Š. M., da motiv počinjenja djela iz izreke presude nije bio sadržan u optužnici pa o njemu nije iznio obranu premda na to ima pravo. Za ukazati je žalitelju da je državni odvjetnik na zapisniku s glavne rasprave od 22. travnja 2008. (list 2791 spisa) izmijenio činjenični opis optužnice. Izmjenom je opt. Š. M. terećen da je u cilju da se domogne cijele imovine svoje sestre dogovorio njeno usmrćenje, a već je ovom izmjenom opisa djela državni odvjetnik naznačio da su počinitelji, pok. N. G. i opt. P. M. u stanu oštećenice pronašli iznos od oko 275.000,00 EUR-a iz kojeg su namirili dogovoreni dio nagrade, ostatak predali opt. Š. M. koji je ovaj iznos nesmetano koristio kao i ostalu imovinu pok. S. M.. Na spomenutu izmjenu činjeničnog opisa optužnice obojica su se optuženika očitovali u skladu s čl. 341. st. 2. i 4. ZKP. Prema tome opt. Š. M. je imao mogućnost svoju obranu eventualno dopuniti ili promijeniti, no to nije učinio ustrajavši kod ranijeg iskaza. Osim toga prvostupanjski je sud izrekom pobijane presude u odnosu na inkriminaciju smanjio kriminalnu količinu djelatnosti i motiv koristoljublja vezao samo na pronađeni novčani iznos u stanu oštećene koji je i bio sadržan u izmijenjenoj optužnici što žalbeni prigovor o uskrati prava obrane također čini neutemeljenim.

Stoga nisu osnovane žalbe obojice optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. i 11., st. 2. i st. 3. ZKP.

Bez osnova su i žalbe opt. Š. M. i opt. P. M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prvostupanjski sud je na glavnoj raspravi proveo sve potrebne dokaze, njihovom je savjesnom i sveobuhvatnom ocjenom, koja je iznesena izuzetno iscrpno i temeljito, opravdano zaključio da su obojica optuženika kazneno pravno odgovorni za djelatnost opisanu u izreci pobijane presude, a kako su u svim bitnim segmentima razlozi o ocjeni dokaznog materijala logični i uvjerljivi, takvima ih prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja i na koje se u pretežitom dijelu upućuju žalitelji radi izbjegavanja ponavljanja.

Obojica žalitelja primarno prigovaraju iskazima ugroženih svjedoka i svjedoka L. D. odnosno vrednovanju tih iskaza po sudu prvog stupnja. Shodno žalbenim tvrdnjama da su spomenuti svjedoci osuđivane osobe sumnjivog morala, žaliteljima je upitna vjerodostojnost njihova iskazivanja, pobijaju utvrđenja odlučnih i ostalih dokazno važnih činjenica, a nastojeći učiniti dvojbenim istinitost iskazivanja tih svjedoka, obojica optuženika utvrđenja prvostupanjskog suda izdvajaju iz cjelokupnog konteksta, tvrdeći da temelji svoje zaključke na pretpostavkama, bez dokaza.

Međutim, nasuprot žalbenih prigovora koji predstavljaju polemiziranje s razlozima pobijane presude i pokušajem žalitelja da na svoj način prikažu i ocijene rezultat dokaznog postupka, prvostupanjski sud sveobuhvatno i međusobno povezano vrednuje ukupnost dokazne građe, kako treba cijeniti i iskazivanje svjedoka, dakle ne samo izdvojeno i izolirano od preostalih dokaza.

I Kž 800/08-7

Ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja obojice optuženika da su iskazivanja ugroženih svjedoka problematična do mjere da ukazuju na neuvjerljivost, lažnost iskazivanja, a poglavito je neprihvatljiva žalbena teza da je policija, odnosno državno odvjetništvo poticalo ugrožene svjedoke da lažno terete optuženike, što pravilno kao prigovor obrane otklanja prvostupanjski sud u razlozima presude.

Prije svega, glede dijela žalbenih prigovora koji problematiziraju vrednovanje iskaza ugroženih svjedoka i svjedoka L. D. treba posebno spomenuti indikativnim još u fazi predkaznenog postupka svjedočenje ugroženog svjedoka II koji je odmah po saznanju o smrti pok. S. M. zatražio kontakt sa organima kaznenog progona te je isti ostvaren već 06. veljače 2006.. Ovaj je svjedok izuzetno detaljno, nizom pojedinosti opisao karakter odnosa kojeg je imao sa opt. Š. M. poglavito glede nagovaranja na usmrćenje S. M. i pritisaka kojima je kroz nekoliko godina bio izvrgnut po opt. Š. M.. Pravilnim razumijevanjem suštine iskaza ugroženog svjedoka II proizlazi da je spomenuto nagovaranje obuhvaćalo vrijeme od nekoliko godina, dakle prije i nakon što je EURO službeno postao jedina valuta plaćanja u zemljama Europske unije pa se stoga navod svjedoka o nuđenoj nagradi od 50.000,00 EUR-a ne ukazuje dvojbenim kako pokušava prikazati žalba opt. Š. M.. Kada bi se radilo o naučenom, iskonstruiranom iskazu bilo bi za očekivati precizno i smisleno slaganje priče u kojoj žalitelj ovakve primjedbe ne bi imao prilike staviti. Pomnim razmatranjem sadržaja iskaza ovog svjedoka proizlazi da se opisano nagovaranje na usmrćenje S. M. odvijalo višekratno i rezultiralo konačnom ponudom nagrade od 50.000,00 EUR-a. Postojanje svojevrsnog duga o kojem govori svjedok nije opravdanje i motiv za prijavljivanje opt. Š. M. za tako teško kazneno djelo kako žalbe pokušavaju prikazati. Poglavito se potonji žalbeni prigovor ne ukazuje opravdanim kada se iskazivanje ugroženog svjedoka II poveže sa iskazom svjedoka B. G. o navodnom dugu od 5.000,00 do 6.000,00 EUR-a osobe po imenu B. M., koji iznos ne korespondira navodnom dugovanju opisanom u iskazu svjedoka II, a niti pratećoj dokumentaciji u spisu koja je oduzeta od T. T. (list 383 do 386 spisa). Kako je ugroženi svjedok II (uz ostale svjedoke) ispitan na glavnoj raspravi neposredno pred strankama, u kontradiktornom postupku, upravo kako bi stranke imale priliku sudjelovati u ispitivanju svjedoka, to nije bilo potrebno posebno izvoditi dokaz čitanja zapisnika o njegovom ispitivanju u istrazi.

Što se tiče ugroženog svjedoka I, prvostupanjski je sud disponirao pravom da provodi dokaze za koje smatra da su relevantni, ispitao je upravo ovog svjedoka, a nije našao potrebnim ispitati kao svjedoka osobu imenom T. F. opravdano odbivši taj prijedlog obrane. Premda žalitelji uporno nastoje ukazati da između sadržaja iskaza ugroženog svjedoka I i sadržaja iskaza svjedoka T. F. postoje kontradikcije, ukupno dokazno stanje u predmetu i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne traži provođenje kakvih drugih dokaza. Obzirom da su na glavnoj raspravi ispitivani ugroženi svjedoci, izvođenje dokaza sa ciljem razotkrivanja njihova identiteta neprilično je i nedopustivo, osobito što se žalitelji koriste i ostalom raspoloživom dokaznom građom za problematiziranje dokazne vrijednosti iskaza ugroženih svjedoka, konkretno ukazivanjem da iskazi svjedoka D. Š. i G. Š. ne podupiru dio iskaza ugroženog svjedoka I što, prema žaliteljima, cijeli iskaz čini dvojbenim.

Međutim, i ovdje treba objektivno i realno sagledati položaj, interes i ulogu pojedinih osoba koje su svjedočile u ovom kaznenom predmetu u kontekstu sadržaja iskaza ugroženog svjedoka I, prema kojem izvjesnu ulogu ili barem saznanje o okolnostima smrti pok. N. G. ima svjedok D. Š. i očito je njegovo iskazivanje podređeno primarno vlastitim interesima. Navod ugroženog svjedoka I o sadržaju razgovora sa pok. N. G. i ideji, nakani opt. P. M. za ucjenjivanjem opt. Š. M. prije kolovoza 2006., suprotno prigovorima žalitelja sami sebi nisu

I Kž 800/08-7

suspektni niti ne opovrgavaju iskazivanje svjedoka L. D. o ucjeni kojoj je bila sudionik iz kolovoza 2006., kada je po njenom iskazu opt. Š. M. predano pismo ucjene. Žalbe i ovdje pokušavaju bez uspjeha prikazati da su iskazi ugroženog svjedoka I i L. D. međusobno kontradiktorni, jer, govoreći o ucjeni, spominju različito kalendarsko vrijeme istovremeno zanemarujući da je naprosto riječ o sukcesivnim radnjama i događajima koji se ne isključuju već vremenski slijede. Tako je primjerice pok. N. G. spomenuo ugroženom svjedoku I ideju o mogućoj realizaciji ucjene u nekom hotelu u Istri, dok je u kolovozu, dakle naknadno, nakon smrti N. G. po iskazu L. D. pismo ucjene i predano u hotelu u O..

Opravdano je prvostupanjski sud prihvatio i iskazivanje ugroženog svjedoka III bez obzira što tijekom operativnog rada redarstvenih vlasti nije kod obitelji E. pronađena krivotvorena osobna iskaznica svjedoka te što iz iskaza svjedoka I. E. proizlazi da joj nikada nije pokazao osobne dokumente izuzev putovnice. Značajno je da ugroženi svjedok III suštinski vjerodostojno opisuje svoje kontakte sa obitelji E., a poglavito navode o lažnom predstavljanju korištenjem dva imena što potvrđuju svjedoci I. E. i I. E.. Ne stoji ni žalbeni prigovor o kontradiktornosti unutar iskaza ovog svjedoka glede vremena poznanstva sa obitelji E. u odnosu na zajednički boravak u kaznionici sa opt. Š. M. iz travnja 2006.. Naime, svjedok I. E. precizno navodi da se u listopadu 2005. na chatu korištenjem nadimaka dopisivala sa jednom osobom, a u travnju 2006. je tu osobu fizički upoznala i tada joj se predstavio imenom A. B. pa i ovaj segment iskazivanja svjedoka I. E. podupire iskaz ugroženog svjedoka III.

Prvostupanjski sud s pravom cijeni vjerodostojnim iskazivanje svjedoka L. D.. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda životno je logično i za prihvatiti navod svjedoka L. D. da su je prijetnje optuženika potakle na razotkrivanje identiteta i otvoreno iskazivanje o svemu što joj je poznato. Ukupnost sadržaja iskaza svjedokinje L. D., niz detalja kojima opisuje vlastito iskustvo i odnos sa opt. P. M. i svjedokom I. B. po ocjeni ovog drugostupanjskog suda otklanjaju tezu obrane da je iskazivanje L. D. neistinito i iskonstruirano samo u cilju da za sebe ishodi povoljniju poziciju u drugom kaznenom postupku koji se paralelno vodio pred Općinskim sudom u Zadru zbog niza kaznenih djela. Kada se međusobno usporede iskazi svjedoka I. B. i L. D. sasvim je jasno da je za prihvatiti njezinu tvrdnju kako je o vlastitoj otmici, a potom i pismu ucjene ispričala svjedoku I. B., a rezolutna je u tvrdnji da je I. B. rekla o saznanjima glede ubojstva oštećene. Okolnost da svjedok I. B. nije posvema potvrdio iskaz L. D. treba cijeniti upravo kroz činjenicu da je i sam bio izložen pritiscima „trećih osoba da se poljulja“ iskaz L. D..

Kada žalitelji smatraju da je prvostupanjski sud, primjerice, trebao pozitivno vrednovati iskazivanje T. K. treba reći da upravo njegov iskaz na izvjestan način potvrđuje iskazivanje svjedoka I. B.. Tako svjedok T. K. tvrdi da mu je L. D. ispričala kako je u dogovoru sa državnim odvjetnikom odlučila lažno svjedočiti protiv opt. P. M. jer će tako dobiti blažu kaznu, a da to B. nije htio, dakle nije htio lažno svjedočiti. Međutim, ukoliko doista I. B. nije htio lažno svjedočiti, to je onda njegovo iskazivanje istinito, pa tako i istinito glede sadržaja navoda koje mu je L. D. prenijela o vlastitoj otmici, putovanju u O. i predaji pisma ucjene uz spominjanje imena M.. Premda žalitelji ukazuju da određene činjenice o kojima je L. D. iskazivala nisu potvrđene kontrolnim dokazima, primjerice tvrdnja da je S. R. preuzela pisanu prijetnju od opt. P. M. za vrijeme dok je ovaj imao posjetu ženske i muške osobe, odnosno da o svojoj otmici izvijestila odlaskom u II PP PU …, i ovaj drugostupanjski sud prihvaća razloge iz pobijane presude o vrednovanju iskaza L. D.. Naime, po sadržaju zapisnika o iskazu L. D. i opisu situacije u kojoj joj je S. R. predočila pismo prijetnje indikativan je dio iskaza kako je S. R. opisala osobu koja je poruku predala pa je očito po tom

I Kž 800/08-7

opisu L. D. zaključila da se radi o opt. P. M. kako pravilno tumači prvostupanjski sud. Osim toga, tvrdnja L. D. da je o svojoj otmici ispričala djelatnicima redarstvenih vlasti u II PP PU … i da su joj tada rekli kako su joj „male šanse“ već upućuje na zaključak da niti djelatnici redarstvenih vlasti nisu našli za shodno u formalnom smislu zaprimiti kaznenu prijavu i stoga takvog podatka u službenim evidencijama nema. Žalitelji smatraju upitnim iskazivanje L. D. podrivajući ga i tvrdnjom da njezin opis vozila Opel, stari, tamne boje, zagrebačkih registarskih oznaka nije odgovarajući stvarnom stanju, činjenici da je automobil Opel, tip Astra, model 1,8 W, plave boje, vlasništvo J. K., registriran prvi puta tek 09. listopada 2006.. No, iskazujući o svojoj otmici svjedokinja L. D. opisuje da je primijetila jedan Opel, stari, tamne boje, zagrebačkih registarskih oznaka, kojim je upravljao muškarac, visine cca 1,90 m, ćelave glave, sa velikim ožiljkom na glavi. Prema tome, L. D. nije izrijekom, precizno tvrdila o kojem se točno tipu i boji vozila marke Opel radi. Kada već žalitelji upiru na sadržaj preslike knjižice vozila Opel, tip Astra, vlasništvo J. K. za primijetiti je da je spomenuto vozilo proizvedeno još 1997. godine unatoč navedenog „datuma prve registracije“ 09. listopada 2006.. Valja dodati i da je svjedok L. D., opisujući putovanje i odlazak u O. u kolovozu 2006., spomenula da su krenuli bijelim vozilom Opel Astra, vinkovačkih registarskih oznaka, uz naknadnu korekciju da nije sigurna radi li se upravo o vozilu Opel tip Astra ili kojem drugom tipu toga vozila. Stoga žalbeni prigovori da je iskazivanje ove svjedokinje upitno s obzirom na dokumentaciju u spisu o prvoj registraciji vozila Opel tipa Astra vlasništvo J. K. pa i činjenicu da opt. Š. M. prema službenoj dokumentaciji Zatvora u Z. nije tretiran zbog prijetnji upućenih L. D. ne dovodi u sumnju iskaz o saznanju za ucjenjivanje opt. Š. M. po opt. P. M. kao i razlog za isto.

Kako je već prethodno naznačeno, vrednovanje obrana optuženih te iskaza ugroženih i ostalih svjedoka ne može se vršiti izdvojeno, samo pojedinačno, već konfrontirano i povezano sa ostalim dokaznim materijalom koji je izveden na glavnoj raspravi. Upravo to pravilno čini prvostupanjski sud kada nakon reprodukcije sadržaja dokaznog materijala iznosi svoje zaključke o utvrđenju odlučnih i ostalih važnih činjenica.

Što se tiče utvrđenja motiva koristoljublja, opravdano se u pobijanoj presudi zaključuje da, unatoč iskazima svjedoka koji su se prikazali poznavateljima prilika u obitelji M., isti ipak nisu do te mjere bili upućeni u stvaran, realan odnos opt. Š. M. sa pok. S. M., time da su neki svjedoci, primjerice B. J., evidentno i naklonjeni opt. Š. M. zbog ranije postojećeg prisnog odnosa, a po prirodi stvari je prisutna privrženost oca opt. Š. M., svjedoka J. M.. Nasuprot tome, objektivnost utvrđenih činjenica koje se odnose na imovinski status i okolnost da je S. M. stekla značajnu imovinu za vrijeme dok se opt. Š. M. nalazio na izdržavanju kazne zatvora i po životnoj logici ukazuje na opravdanost zaključka suda prvog stupnja o nezadovoljstvu opt. Š. M. situacijom u kojoj se našao. Očito je da se prisan i dobar odnos opt. Š. M. i ošt. S. M. narušio tijekom godina kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud cijeneći, među ostalim, promjenu intenziteta u komunikaciji brata i sestre, na primjer izostanak posjeta oštećene u kaznionici prema njenom zapisu, a što potvrđuje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o motivu učina kaznenog djela o kojem je već u predkaznenom postupku iskazivao ugroženi svjedok II. Zaključak o narušenim odnosima pok. S. M. i opt. Š. M. nije doveden u sumnju ni opravdanim žalbenim upiranjem da do uređenja kuće i lokala u V. nije došlo zbog smrti oštećene, jer je to bilo razlogom donošenja zaključka od 24. veljače 2006. o obustavi tog postupka, a ne zbog odustajanja pok. S. M. kako zaključuje sud prvog stupnja.

Neutemeljeno se u žalbama problematizira pravilnost utvrđenja motiva učina djela činjenicom da za potrebe financijskog vještačenja nisu korištene bilješke koje je sačinila pok.

I Kž 800/08-7

S. M.. Premda je prvostupanjski sud za utvrđenje i obrazlaganje motiva koristio iskaz ugroženog svjedoka III, koji ima saznanja da je u stanu pokojnice pronađen terećeni iznos iz izreke pobijane presude, za utvrđenje motiva djela kod opt. Š. M. svakako je osobito značajno i iskazivanje ugroženog svjedoka II, a o motivu koristoljublja kod opt. P. M. kao neposrednog počinitelja djela, za dogovorenu, obećanu i preuzetu nagradu također govore personalni dokazi. Drugim riječima, točan iznos novca pronađen u stanu pok. S. M. nije odlučna činjenica za utvrđenje postojanja motiva koristoljublja kod opt. Š. M., niti mu se inkriminiralo da ima saznanja o stvarnoj količini novca koju je oštećena imala u stanu, što žalbe uporno zanemaruju, već je odlučno da mu je svakako bio poznat materijalni status oštećene.

O učinu djela i počiniteljima te utvrđenju da je oštećena usmrćena upravo 07. siječnja 2006., prvostupanjski je sud također naveo argumentirane, cjelovite, sveobuhvatne razloge, premda je u odnosu na neke nebitne okolnosti dao svoje viđenje stvari koje opravdano žalitelji problematiziraju, ali što nije takvog značaja da dovodi u sumnju ispravnost utvrđenja ostalih relevantnih i odlučnih činjenica.

Tako je bez osnova žalbeni prigovor da nije utvrđeno niti dokazano da je oštećena usmrćena upravo 07. siječnja 2006. Prvostupanjski sud je ovu činjenicu ispravno utvrdio koristeći se osobnim zapisima oštećene koji su izostali nakon 07. siječnja 2006., podacima o telefonskoj komunikaciji oštećene te iskazivanjem svjedoka A. B. koja je posljednja vidjela oštećenu u subotu 07. siječnja 2006. Osnovan je stoga zaključak prvostupanjskog suda da se oštećena po povratku sa otoka … 07. siječnja 2006. vratila kući u svoj stan u popodnevnim satima. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda o pristajanju trajekta u zadarsku luku u 17,45 sati, a očigledno je učinjena omaška naknadnom naznakom vremena pristajanja trajekta u 15,45, što u konačnici nije od utjecaja na zaključak da je oštećena usmrćena (u popodnevnim satima) 07. siječnja 2009..

Nadalje, s obzirom da karakter radnji i cjelokupna planirana djelatnost poduzeta po optuženicima i pok. N. G., kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, opravdava i činjenicu da materijalni tragovi koji su vještačeni ne ukazuju na opt. P. M. i pok. N. G. kao počinitelje djela to nije bilo nužno provoditi dodatna vještačenja.

Premda žalitelji inzistiraju na rezultatu telekomunikacijskog vještačenja prema kojem, po stavu žalitelja, 07. siječnja 2006. opt. P. M. nije bio u Z., prvostupanjski sud suprotan zaključak temelji na nizu indicijalnih činjenica koje se tiču kontakata i kretanja opt. P. M. neposredno prije 07. siječnja 2006., povezujući rezultat telekomunikacijskog vještačenja sa iskazima svjedoka, poglavito ugroženih svjedoka.

Ovdje se ne nalazi potrebnim ponavljati iscrpne navode odnosno razloge iz prvostupanjske presude vezane uz telekomunikacijsko vještačenje i tome pridružene pravilne zaključke suda prvog stupnja o načinu kretanja, međusobnom druženju i uspostavljenoj međusobnoj vezi putem mobilnih aparata između opt. Š. M., pok. N. G. i opt. P. M., te opt. Š. M. s pok. S. M., što uostalom i nije sporno.

Doduše, opravdano žalbe problematiziraju zaključak prvostupanjskog suda da je prvi poziv opt. Š. M. dana 07. siječnja 2006. na fiksni broj pok. S. M. sa ostvarenom iznimno kratkom vezom u trajanju od sekunde značilo da se u 11,57,06 sati „netko“ nalazio i ostvario iznimno kratku vezu u stanu pok. S. M., a to su trebali biti ili pok. N. G. ili P. M. ili obojica koji su do ključa od strana S. M. došli preko opt. Š. M.. Međutim, apstrahiranjem ovog utvrđenja prvostupanjskog suda ne dovodi se u dvojbu analiza ostalih relevantnih i značajnih

I Kž 800/08-7

dokaza te utvrđenje indicijalnih činjenica koje daju apsolutnu potporu zaključku iz pobijane presude da je prema prethodnom dogovoru opt. Š. M. s jedne strane kao naručitelja ubojstva (u kaznenopravnom smislu poticatelja) te pok. N. G. i opt. P. M. kao neposrednog počinitelja ubojstva dana 07. siječnja 2006. u svom stanu usmrćena S. M.. Kretanje opt. P. M. i pok. N. G. od 28. prosinca 2005. do 07. siječnja 2006., njihova intenzivna međusobna komunikacija, činjenica da su se u više navrata u približno isto vrijeme nalazili na području Z. i lokacije bazne stanice M. R. koja pokriva upravo prostor stambene zgrade pok. S. M., povezano sa iskazivanjem ugroženih svjedoka i svjedoka L. D., bez dvojbe, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, dokazuju kaznenu odgovornost opt. P. M. za terećeno djelo, unatoč izostanka podatka gdje se ovaj nalazio dana 07. siječnja 2006. u vremenu između 12,48 sati i 19,47 sati. Pri tome je za podsjetiti da je u 19,41 sat zabilježena pozicija pok. N. G. kao korisnika mobitela označenog brojem 6 na području Z., bazne stanice B..

Nadalje, ako se ima na umu da nije sporno korištenje mobitela označenog brojem 2 po opt. P. M., te utvrđenje prvostupanjskog suda da je pok. N. G. svakako bio korisnik mobitela koji su označeni brojem 5, 6 i 7, utvrđenje tko je stvarni korisnik mobitela pod brojem 8 nije od odlučujućeg značaja za potpuno i pravilno utvrđenje činjenica u ovom predmetu.

Prema tome, na temelju opsežno provedenog dokaznog postupka i izvođenja svih potrebnih dokaza prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje o kojem je u svim relevantnim dijelovima dao razumljivo, iscrpno i logično obrazloženje pa stoga nisu osnovani žalbeni prigovori o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i potrebi izvođenja niza dokaza o kojima je dijelom već prethodno bilo govora u ovoj odluci. Stoga je opravdano sud prvog stupnja odbio i ostale dokazne prijedloge na koje se upire u žalbama, pribavljanje podatke o osoblju, recepcionerima hotela „M.“, pregled-uvid u spis suda u P. o kretanju opt. Š. M. u kolovozu 2006., preslušavanje audio kasete sa glasom oštećene te ispitivanje drugih svjedoka (pobliže naznačenih u razlozima presude). Obrana je doduše predložila ispitati kao svjedoka V. G., ali je od tog prijedloga odustala na glavnoj raspravi od 26. listopada 2007. (list 1940) time da ni sud prvog stupnja, opravdano s obzirom na rezultat izvedenih dokaza, nije našao potrebnim izvoditi taj dokaz na koji se sada neosnovano upire žalbom opt. Š. M.. Isto tako, nije bilo potrebe provoditi suočenje između svjedoka I. B., L. D. i T. K., poglavito imajući na umu da je svjedok I. B. u tijeku glavne rasprave ispitan u dva navrata i predočen mu je iskaz svjedoka L. D..

Stoga nisu osnovane žalbe opt. Š. M. i opt. P. M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na temelju potpuno i pravno utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud ispravno primijenio materijalne propise označivši djelatnost opt. Š. M. poticanjem na teško ubojstvo, a opt. P. M. teškim ubojstvom pa nije bilo mjesta primjeni čl. 3. st. 2. ZKP, načela „in dubio pro reo“, na koje upire u okviru ove žalbene osnove u osobnoj žalbi opt. Š. M. te nije učinjena povreda kaznenog zakona koju žalitelji ističu posredno i posljedično žalbenim tvrdnjama da su činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene.

Prvostupanjsku presudu zbog pogrešne odluke o kazni kao istaknutoj žalbenoj osnovi pobija opt. Š. M. u žalbi putem branitelja Ž. D. tvrdi da obrazloženje toga dijela pobijane presude, obzirom na maksimalnu mjeru kazne, nisu dostatni i valjani što ga onemogućava u iznošenju žalbenih razloga.

I Kž 800/08-7

Opt. P. M. također pobija odluku o kazni tvrdnjom da za terećeno djelo i njegovu kaznenu odgovornost nema dokaza.

Razmotrivši odluku o kazni Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud ocjenjuje da je kazna dugotrajnog zatvora u maksimalnom trajanju od četrdeset godina svakom optuženiku primjerena utvrđenim i vrednovanim okolnostima iz pobijane presude o kojima je sud prvog stupnja dao jasne i dostatne razloge kako je već prethodno istaknuto u ovoj odluci.

Stvaranje odluke o djelu, traženje neposrednog počinitelja (opt. Š. M.), potom razrada plana naručenog usmrćenja oštećene S. M. opt. P. M. nesumnjivo ukazuje na maksimalan stupanj krivnje kod obojice optuženika o čemu je jasan stav izložen i u prvostupanjskoj presudi isticanjem odlučnosti, upornosti, krajnje bezosjećajnosti kao značajnim otegotnim okolnostima obojici optuženika. Upravo utvrđene i vrednovane otegotne okolnosti, uz činjenicu specijalnog povrata, opravdavaju tako odmjerenu kaznu, unatoč obiteljskog i roditeljskog statusa opt. P. M. koji je i višestruko osuđivana osoba zbog kaznenih djela s elementima nasilja. Imajući na umu da su upravo kaznena djela ubojstva učestala i osobito pogibeljna za društvenu zajednicu, tim više se kazna dugotrajnog zatvora od četrdeset godina ukazuje adekvatnom porukom počiniteljima i društvenoj zajednici u cilju preveniranja novih kaznenih djela te utjecanja na svijest optuženih da ubuduće poštuju pravni poredak. Konačno, optuženici u žalbama nisu iznijeli razloge koji bi doveli u pitanje pravilnost odluke o visini kazne. Stoga su neosnovane žalbe opt. Š. M. i opt. P. M. zbog odluke o kazni.

Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 04. lipnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sukladno čl. 394. st.1. toč. 1. ZKP, dopuštena je žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao trećestupanjskom sudu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa presude.